Jedne pozne zimske večeri prelazeći dunavski most, ugledah grupu turista s preke strane.
Kretali su se disciplinovano stazom predviđenom za pešake. Kad se nađoh tik naspram njih videh da je reč o koloni kineskih turista koji su se oduševljavali prizorima stare tvrđave i fotografisali je iz svih uglova.
Ne znam šta su videli u tom prizoru posle Kineskog zida. Tvrđava koju je izgradila austrijska carica Marija Terezija, po nekim neproverenim glasinama sklona bludu, sa vojnog i ekonomskog gledišta predstavljaja je čist gubitak. Nikada nije, Bogu hvala, korišćena za ono za šta je namenjena.
Pošto su „islikali“ stare zidine Kinezi su fotografisali katance kojima se mladi zaljubljeni parovi, privezujući ih za ogradu mosta i bacajući potom ključ u vodu, zavetuju na večnu ljubav.
Iznenada, jedan od njih pritrča nekom predmetu u sumračnoj blizini, čučnu i snimi ga sa radosnim kliktajem.
Kad priđoh bliže videh da se radi o biciklu, crnom, onom kojeg smo zvali muškim, sa štanglom po sredini i menjačem na zadnjem točku.
Bio je, lancem sa plastičnom crvenom oplatom, vezan za ogradu na sredini mosta.
Nikad tako nešto nisam video.
Pomislih da je i u ovom slučaju reč o svojevrsnom izrazu aktuelne pobune mladih protiv pravila, zakona i normi, te bez zastajkivanja prođoh pored njega i osetih olakšanje pri hodu jer se na tom delu most naginjao ka gradu za razliku od dotadašnjeg blagog uspona.
Umesto očekivane tišine pri silasku začuo sam zvuk procepljenih auspuha iz motora nekih u crno obučenih mladića i još jednom u tim danima osetih kako je sve oko nas postalo buka i bes.
...
I narednih dana sam šetao od starog grada do centra. Išao sam pešice preko mosta i sa čuđenjem primećivao da onaj bicikl na sredini stoji i dalje privezan za ogradu.
Napisao sam mali post o tome i priložio sliku na nekom lokalnom portalu, ali nije bilo mnogo reakcija.
Uglavnom:
Drogirana
budala.
Zapio se.
Ukradena bicikla.
Javi policiji.
Nisam
ništa činio. Nadao sam se da će neko od zvaničnih službi već
reagovati.
Međutim i posle nedelju dana bicikl je bio privezan
na istom mestu.
Šta se dogodilo vlasniku?
Šta ako je privezao bicikl kao svojevrsno sećanje na sebe a zatim skočio u duboku vodu i udavio se.
Danima sam pratio lokalnu policijsku hroniku.
Nije bilo vesti o utopljeniku.
Zašto bi neko mlad i zdrav, dojahavši biciklom nasred mosta, skočio u hladnu zimsku vodu i okončao život?
Poslednje želje su možda proizvod neke banalne stvari, male svađe, ljubomore, pijane avanture, gubitka nečega što se ipak može nadoknaditi na ovaj ili onaj način.
Ali, zašto?
To pitanje me je mučilo.
Šta ako je taj mrtvi biciklista, sada sam bio siguran u to, sreo neku svoju ljubav iz nekih dana ili noći i upitao je „Da li me se sećaš“ a ona mu rekla „Ostavi me na miru.“
Šta?
To
su, ipak, trivijalnosti.
Mora da je u slučaju mrtvog bicikliste postojalo nešto mnogo ozbiljnije.
Možda kao u priči Mihajla Pantića: „Neka ti bude, ali dete ostaje sa mnom.“
Nisam znao.
I narednih dana bicikl je stolovao na mostu.
Ne znam da li je neko slučaj prijavio rečnoj policiji čiji je brod i beli patrolni čamac usidren nedaleko od mosta, ali jedne večeri ustanovih da velosipeda nema.
Ponovo i ponovo sam pokušavao da razmislim o svemu.
Uzalud.
Međutim, kako je vreme odmicalo duh nestalog bicikliste je bledeo i više se te epizode nisam najbolje sećao. Tek ponekad, sad već u trenucima dokolice, ali ne i spokoja, pomišljao sam da je reč samo o neobjašnjivoj uzrujanosti mog unutrašnjeg bića koje u svemu traži razlog i razjašnjenje. Kad događaj, naročito ako sluti na tragediju, izostane - on, događaj, nastavlja da živi kao stvaran u pamćenju još izvesno vreme, duže ili kraće.
Prolazio sam potom ravnodušno praznim mostom, posmatrao galebove zbijene na letvi za signalizaciju, silazio u grad, svraćao na jedini osvetljeni kiosk ispred Doma zdravlja, uplaćivao tiket sa prognozama ishoda utakmica stranih timova, kupovao Žurnal i istim putem se vraćao kući samo obrnutim smerom. Iza mene je sve do polovine mosta, do „onog mesta“, svetleo neonski natpis na kiosku Igraj, nikad se ne zna da bi odjednom i on nestao u tami niskog neba nad rekom.
Нема коментара:
Постави коментар