Bio sam danas na plaži
voda u reci je opala
vide joj se kosti
oko mosta
kao mršavoj devojci
u prvoj svečanoj haljini
ali pesak je bio veličanstven
prućio se sve do moje
omiljene čarde
negde na sredini tih dina
neko je ukopao letnju
rebrastu stolicu
nasuprot suncu.
Seo sam u nju
skinuo cipele
svukao čarape
i sunčao se.
U jednom trenutku
prišao mi je veliki prljavi pas.
I on je pobedio zimu.
Sagnuo sam se i pomilovao ga.
Mislio sam pritom
kako je važno samo biti živ
ništa više
jer uvek dolaze dobri i loši
dani
i zato je važno skloniti se
sačekati da prođe mistični
karneval odlaska
(ah toliko ih je u posledje vreme)
ali biti sam je tada najbolje
čist kao parket u muzejima
i potom puštati sunce da
ulazi u tebe
to belo vino svega
te istorije noćnih ljubavi
spavanja bez odeće
zvezda na kojima
niko nije bio
osim prevaranata
tako da sve moraš
da oteraš dalje
a onaj pas je
onaj pas je legao pored mene
uz odbačenu jeftinu stolicu
i bolje sam se osećao
kao što se i on bolje osećao
skoro da sam bio spreman
da prihvatim ovaj život
takav kakav je
ali morao sam da ustanem
patike pune peska
poneo sam sa sobom
došao kući i mislio
kako sam tim peskom
dunavskim
doneo još jedan
oblik prolaznosti
srebrn i hladan
kao šaka koja grli
staru dojku
sa nemoj sada
ali to je najbolje
što može da bude
u ovom vremenu
kada nam je ostao
još jedan gutljaj
bogzna čega.
Нема коментара:
Постави коментар