Priču o tome čuo sam, kako to ponekad vole da na početku naznače stari pripovedači, davno. Ispričao mi je, sada pokojni reditelj čije ime iz razumljivih razloga ne pominjem, premda mi je rekao da mogu to da učinim sasvim slobodno, kao i da mogu da priču interpretiram prema sopstvenoj volji i, ako smatram da je nužno, prema sopstvenoj mašti, te to sada činim služeći se sećanjem i podbadanjem sećanja svim dopustivim i inim sredstvima.
Elem, kaže on, Lenušku sam upoznao zahvaljujući nekim mladim glumcima sa kojima sam se povremeno družio dok sam radio u gradskom Domu kulture kao urednik scenskih programa. Bila je na kraju baletske karijere, ali to ne znači da je bila stara. Naprotiv, bila je i telom i duhom vrlo, vrlo mlađahna. Tada je bila u fazi razvoda sa svojim drugim mužem. O razlozima razvoda niko ništa noje znao. Lenuška je imala ruske, modre oči i, što nije karakteristično za balerine, prilično bujne grudi. Malo je reći da su svi muškarci u društvu bacali udicu na nju. Ja sam bio stariji od nje petnaest godina i bila je, prema tome, van mog dometa.
Ne znam šta se u međuvremenu desilo sa njom. Kada sam je posle nekoliko sezona sreo u pozorišnom klubu bila je jednako uzbudljiva, ako ne i uzbudljivija, malo omršavela, glave obrijane sa jedne strane a marinsko plave kose sa druge strane glave. Ličila je na zulu ratnika sa propagandnih fotografija iz prošlog veka. Primetio sam da muškarci sada još više zaziru od nje.
-Znam kako delujem na muškarce! – rekla mi je kad sam joj to pomenuo.
-Kako? – pitao sam radoznao da iz ženskih usta čujem odgovor na večnu dilemu muških šta raditi sa strahom od lepe žene.
-Gledaju me kao da sam iz svemira. Ali prostranstvo oko mene nije kosmos, zar ne?
Ćaskali smo izvesno vreme. Ona je pila viski, bez ustručavanja iako je bilo zrelo prepodne.
Pitala me je šta sada radim. Čula je za nekakvu predstavu i ponudila se da pomogne, ako postoji u njoj za osobu kao što je ona prostora, sada je upotrebila za prostor rusku reč необъятность.
Pozvao sam je da učestvuje u stvaranju pomenute predstave iz prostog razloga što je posle baletske karijere, u kojoj je bila veoma uspešna, počela da radi kao koreografkinja. U tom poslu je bila još uspešnija.
Pitala me je kakva predstava je u pitanju.
Objasnio
sam joj da je reč o kakofoniji glasova, muških i ženskih, koji
haotično ali ipak sa sistemom u tom haosu pričaju svoje ljubavne
storije i obično melodramske, često i tragične krajeve tih
ljubavnih odnosa.
-Fino. - rekla je sarkastično i nasmejala se
tako da su joj pune grudi igrale pod belim grlom. – Volim
melodramske tragedije. Ali, šta ću ti ja?
-Ti si mi potrebna – rekoh - da igrom mlade lepe devojke u pozadini, ljubavnim životima aktera daš fizičku radost, energiju mogućnosti, nadu probuđenu telesnošću.
Još sam dodao:
-Nema smrti u ljubavi, bez velike radosti na početku. Razumeš?
-Pomalo - rekla je. -Ali, moraš da znaš, ja više ne igram. Što sam odigrala, odigrala sam!
-Da li imaš neku devojku za tu ulogu?
-Moram da razmislim. Ali, odmah da ti kažem da će to teže ići.
-Zašto?- pitao sam a znao da se ponovo razvodi.
-Raspadam se.
-Dobro, rekoh, svi se na ovaj ili onaj način raspadamo.
Pozvao sam kelnericu i naručio dva Čivasa.
Klimula je glavom. Obrazi su joj, primetih, pomalo odebljali, ali je vrat bio graciozan kao i telo. Imala je sada oko četrdeset godina, što je za balerine vreme penzionisanja, ali je njeno telo, iako punije i oblije, bilo telo devojke od dvadeset godina.
-Sve bi mi bilo lako da nije malog – uzdahnula je. - Deci najteže pada rastanak. Ali, ko zna – reče posle malog oklevanja, sa osmehom – možda je to dobro za njega. Da se navikne da ne postoji stalna ljubav. Čak ni u odnosu na roditelje. Čak ni tada!
-Koliko sin ima godina? – pitao sam.
-Tri, odnosno četiri - rekla je pomalo rasejano.
-Kakav je mališa?
-Divan, ali nekako previše miran. Na oca. Upoznaćeš ga - rekla je zagonetno i spustila mi ruku ispod stola, a zatim je, uz piće i tihu klupsku muziku povlačila nagore da bi me, da izvineš, uhvatila za testise i zavrnula ih ne baš nežno.
-Boli? - pitala me je.
-Boli.
-Vidiš, a vi mislite, da žene koje nemaju to što vi imate dole, nikada ništa ne boli.
Pustila je posle toga ruku.
-Imam devojku! – iznenada je rekla kao da se tek sada setila. - Mislim da će pristati. Mala je dobra plesačica, samo…
-Samo? – upitah radoznalo.
-Njen vizuelni stil je više teatralan, a ne seksi, a to se ovde traži zar ne.
Razmišljao sam malo o tome što mi je rekla. Nisam shvatao šta pod tim misli.
-Mala je vrlo mlada i teži perfekcionizmu. To je u redu. Međutim, nema ličnu harizmu. I suviše se kalemi…
-Kalemi?! – bio sam iznenađen tom vrstom poređenja.
-Da, baš kalemi na drvo ispred sebe. Ne odvaja se. Nije svoja. Ali, videćemo.
-Dobro. – rekoh umiren -Dovedi je sutra u deset.
-Odmah da znaš, mala ima momka.
-To me ne zanima.
-Šta
te zanima?
-Predstava.
-Dobro, vidimo se.
Pre nego što je ustala pomilovala mi je dlanom, brzo, nevidljivo, međunožje.
Biće teško sa ovom zvečarkom, rekoh sebi. Lenuška mi se i dalje sviđala telesno, ali njeno ludilo ni najmanje. Bio sam dugo sam. U mom krevetu, iako ljudi pogrešno misle da reditelji samo povaljuju glumice, nije bilo još uvek nijedne žene. Možda sam zbog toga želeo da napravim tu predstavu koja će gledati svet muškaraca i žena u suprotnim, često suprotstavljenim očima. Ženski svet u očima muškaraca, a muški u očima lepšeg pola.
Đavolski težak posao.
Sutradan tačno u deset u probnoj sali okupila se ekipa glumaca i glumica. Njih ravno deset. Lenuška je kasnila.
Zamolio sam ekipu da malo sačekamo.
Najzad se pojavila zajapurena u društvu lepe crnokose devojke koju nam je predstavila kao svoju učenicu Tatjanu.
Kad se Tatjana skinula u crni jednodelni dres bila je prava zanosna vila.
Proba glasova i igre tela je počela. Lenuška se nagnula prema meni i šapnula mi:
-Šta kažeš, kakva je mala? Možda uspemo.
Klimuo sam glavom.
-Vidimo se večeras kod mene? – šapnula mi je i pomenula zgradu u blizini i mansardu sa njenim stanom.
-Da, ali… - pokušao sam da se izvučem.
-Sama sam. Najzad sama! Dođi u osam pa ćemo na miru razgovarati o svemu. Još ne znam ko sam u ovome, a ni mala nema prave instrukcije.
Ignorisao sam njen poziv.
Nastavili smo probe.
Mlada balerina je delovala nekako kao izvan cele te stvari. Ne kažem da se nije trudila, ali izostajao je univerzum ljubavi i univerzum patnje zbog nje.
Pitao sam se zašto.
Lenuška je bila pomalo osorna. Ipak u radu sa malom, kako je zvala, pokazivala je svoje stare sjajne baletske izvedbe i, naravno, telo koje je sada bilo zrelo ali još poželjnije, bar prema mojim srednjedobnim tajnim merilima.
-Smejte se - vikao sam im dok su plesale. -Smejte se.
I Lenuška se smejala, ali mala nije.
-Šta se dešava, pitao sam koreografkinju opet u klubu, uz viski.
Pogledala me je duboko.
-Ništa. Da bi neko imao nadu potrebno je da predvidi kako će se završiti taj njegov, odnosno njen san.
Zatim me je, iznenada, mučki ponovo uhvatila za mošnice.
-Izbegavaš me? – pitala je unoseći mi se drsko u lice.
-Ne - rekoh. - Kako sinčić?
-
A on te brine! Ne sekiraj se. Čuva ga moja majka, dok se ja ne
vratiim. Dođi sutra u osam - ponovila je. - Ne brini za malog. Biću
sama.
-Doći ću - odgovorio sam.
I sutradan sam otišao. Kupio sam najveću Milku za njenog malog sina i dve buteljke crnog vina, kao i kotur ementalera.
Dočekala me je u providnoj kućnoj haljini.
-Gde je mali? – upitah želeći polusvesno da ga kupim čokoladom.
-U kupatilu – mirno mi je saopštiala.
-Kupa se sam? – upitah iznenađeno.
-Ma ne! Voli da se igra u kadi, bez vode naravno.
Odneo sam mu plavu Milku.
Mali je puzao po kadi. Stojao sam pored i pokušavao da uhvatim njegov pogled, ali uzalud. Stojao sam još malo, pa se okrenuo. Mali me nije ni pogledao.
Kad sam izašao iz kupatila Lenuška je bila potpuno gola sa već načetom bueljkom hvarskog Plavca.
Povukla me je vešto na tepih.
-A
mali? upitah.
-Ne brini, ne može sve i da hoće iz kade.
I tako smo počeli.
Svako drugo, treće veče. Vino, sir, tepih i klinac u kadi.
Probe su odmicale.
Glumački deo je išao vrlo dobro, ali mlada balerina je delovalo umrtvljeno.
Uostalom, kao i nas dvoje.
Delovalo je kao da smo se zasitili jedno drugog. Ostali smo u prijateljskim odnosima tokom svih proba, ali više nisam odlazio kod nje.
-Šta joj je?- pitao bih ponekad Lenušku, gledajući bezizražajnu Tatjanu na podu.
-Ne znam, ali saznaću.
Posle
nedelju dana mlada balerina više nije dolazila na probe.
-Gde
je? - pitao sam Lenušku.
-Imala je kiretažu.
-Kako,
zašto?
-Momak je ostavio kad je zatrudnela. Znaš - rekla je - kao i u tvojoj predstavi sve velike ljubavi su … Nije dovršila misao.
Odlučio sam da te njene reči sa eho efektom pustim na kraju premijerne predstave.
Bсе великие любви...
Bсе великие любви...
Publika je dugo aplaudirala.
Lenušku Ljubimovu više nisam viđao. - završio je i ja sam pomislio da to ne može biti istina, kao ni cela ta njegova ispovest ali da je vredelo zabeležiti je makar kao anegdotski poriv tako čest u umetničkim krugovima.
* (uvodna priča iz rukopisne zbirke „Ruski čamac“, 2025.)
Нема коментара:
Постави коментар