Svake bogovetne večeri
viđam tog starca u gradu
ide uspravno kao voštana sveća
ne gleda nikog
ali ono što me najviše živcira
jeste njegova bela košulja
svako veče nova bela košulja
zakopčana do grla
bez kravate
na crno odelo
na kaput
na bilo šta.
Nekad su seljaci
oblačili bele košulje
oprane na potoku
izribane belim kamenom
ženske ruke
i odlazili u rat
da u tim košuljama
belim kao sneg
na koju će se prosuti
krv
umru.
A ovaj šeta.
Pa šta?
Poginuće na semaforu
ili ako padne balkon.
Svi nestaju u nekakvim
sve običnijim ratovima
zato kažem sebi
izaberi svoj
ne mora bela košulja
radi za sebe
dok traješ
dok pokušavaš da produžiš
trajanje.
Sve je to komplikovano.
Lažemo se.
Šminkernice i filteri
dušo moja
rade sve vreme
ali najvažnije je
povući crtu
kreonom
ispod ili iznad
jer obrve su gnezda
ptica selica.
Нема коментара:
Постави коментар