MILAN TODOROV: RANE, PRERANE BLIZINE

 

Milan Todorov



RANE, PRERANE BLIZINE

Bila je to, bez sumnje, zgodna devojka. Možda ne koliko je sama očekivala, a možda i poneki izbirljiviji muškarac, ali bila je u svakom pogledu lepuškasta i znala je da tu svoju prednost vešto koristi flertujući sa mladićima bez istinske želje za bilo čim drugim.

Otac joj je umro kada je imala samo trinaest godina i dobila prvu žensku krv.

Majka joj je tada rekla da je to nadoknada za očev odlazak. Postala je žena pre vremena. Majka joj je još rekla da od sada mora da pazi na sebe i svoj izgled.

-Ti si lepa – rekla je. – Ali to danas nije dovoljno. Ali, ti moraš da počneš da se dopadaš muškarcima, jer mi žene smo za to rođene. Onda moraš da se smeješ, što više, zubi su ti zdravi, svakog jutra ćeš vežbati ispred ogledala. Nemoj da uvrediš i naljutiš muškarca. Zahvali se na komplimentu. I … čuvaj se. Sada si ranjiva i sama u divljem svetu. Bez očeve zaštite. I ja sam sama, bez zaštite. Moram da idem na posao svakog dana. Od mene se tamo očekuje svašta. Šef je strog. Traži da ostajem prekovremeno. Kaže da će to da plati iz svog džepa. Ja ne znam. Da li da ga pozovem u našu kuću? Muškarac je. Otac je umro tek pre pola godine. Da li moram da ga pozovem? Taj posao nas hrani.

I jedne večeri je šef, a zvao se Nebojša, došao.

Prvo što je uradio kad je ušao bilo je da pogladi njihovu mačku Milevu.

Ona se nakostrešila što nije bio dobar znak, ali majka i ćerka su lako prešle preko toga.

Životinje su manje sklone da brzo zaborave starog gospodara i njegovu ruku.

Za majku koja je do tada u slobodno vreme uglavnom išla na tuđe sahrane i da bi se isplakala i izjadala nepoznatim ljudima, ovo je bilo nešto novo.

Posedeli su, popili kafu i vodu, a zatim je on otišao.
Sutradan joj je rekao da se osećao prijatno i posebno naglasio da ima stvarno divnu i lepo odgojenu ćerku.

Majka je dugo razmišljala da li da to prenese ćerci. Ta, bila je toliko mlada, a šef je imao ćerku stariju od njene.

Posle je pomislila da su sve to samo banalnosti.

Vratila se sa posla kući. Ništa novo se nije dešavalo.
Ćerka je ispred og
ledala probala novi jeftini kupaći kostim iz dva dela.

-Dobro ti stoji – rekla je majka. – Imaš lepo razvijene grudi za tvoje godine i vreme je da kupuješ uvek grudnjak bar za jedan broj veći jer nemam ja para za stalno menjanje tvojih brushaltera.

Devojka je pogledala iskosa u ogledalu. Majka joj je sada delovala umorno i kolebljivo. Nije se usuđivala bilo šta da je pita o njenom odnosu sa poslovođom. Sve što bi joj ova rekla smatrala bi da nije u pravu. Imala je utisak da je posle očeve smrti majka postala rob.

Između nje i majke je raslo nerazumevanje. Nije to bio otpor prema majci nego više neka vrsta gušenja u maloj kući. Zbog toga je, priznavala majci, da želi da ode negde.

-Gde? Pa ti si još takoreći dete.

-Želim svoj život.

-Polako, doći će i to, taj tvoj život, a posle ćeš se češati i tamo gde te ne svrbi – rekla je majka.

-Kako ti i šef, Nebojša?

-Onako. Razvešće se, obećava mi. Ali to njegovo „razvešću se“ traje već isuviše dugo.

-A onda, kad se razvede?

-Živećemo zajedno. Ne ovde, naravno, nego kod njega u stanu jer pored kuće on ima i stan u gradu. I ti možeš sa nama.

Zatim su se zagrlile.

Bile su mu još na pameti tako zagrljene a same, ali pisac je na tim mestu prestao da ispisuje priču o njima.

Pre svega, postavio je sebi pitanje otkud njemu toliko saznanja, sa čak mnoštvom detalja, o početku života te devojke i središnjeg života njene majke?

Nije nalazio odgovor na to pitanje.

Ako nastavi u tom stilu, biće to još jedna neuspešna, nerođena priča koja je u njegovim zamislima na početku toliko obećavala.

Zatim se zapitao šta će docnije biti sa akterima započete priče?

To je donekle znao. Jer, poznavao je jednu takvu. Nekad.

Posle tog naknadnog otkrića, odjednom ga je ogrejao tračak nade koji ga je naterao da od teksta započetog u maniru sveznajućeg pripovedača, maniru koji nije voleo, odustane i počne najzad da piše svoju priču iznutra, prevrnutu priču kao stari dobar

kaput da bi se donio novi. I nastavio je.

Devojka M. je živela sa majkom i njenim novim čovekom. Život je bio naporan, u početku pun uzdržavanja sa obe strane. Ali,majka i očuh su živeli svoj život sve manje obraćajući pažnju na njen. Osim toga, novi otac je imao decu iz prethodnog braka. Majka mu je zabranjivala da ih dovodi u stan. On je bio nemoćan i svoju ogorčenost je usmerio na devojku M. Ali, pričala nam je posle, to je činio na krajnje perfidan način. Premda su imali odvojene sobe, ostavljao je otvorena vrata njihove spavaće odakle se maltene svaku noć čulo majčino opiranje, molbe, plač a zatim tišina i potom ujednačen ritam tela koje se udaraju u seksualnom odnosu. Majka je, pamti, sve vreme govorila:

-Nemoj, molim te. Nemoj zbog male.

Ali Nebojša nije mario za to i majka je, što joj M. nije zamerala, uvek dozvoljavala da je obljubljuje nemajući snage da se više upušta u previše jasna i lična opravdanja.

Trajalo je to, manje više, u istim ritmovima i istim majčinim zapomaganju nekoliko godina a onda je M. upisala prvu godinu fakulteta: geografiju.

Tu se zbližila sa piščevom devojkom i skoro istovremeno upoznala mladog perspektivnog studenta fizike koji je vrlo brzo pokazao svoju spremnost da dominira nad njom. Odveo je svojoj kući u kojoj je živeo sa majkom, penzionisanom doktorkom opšte prakse i specijalistom za pedijatriju. Ona je odmah uzela u svoje ruke njihovu vezu i prvo što je odlučila bilo je da devojku kultiviše, opusti i dovede u red koji dolikuje jednoj čestitoj građanskoj porodici.

-Biće ona prava beogradska žena.

Devojka M. je bila u prvo vreme strahovito uplašena. Mladićeva majke je presvlačila, kupala, mazala kremama, šminkala, sekla nokte, doterivala frizuru, depilirala je…

Kad bi se pogledala u velikom kupatilskom ogledalu, iako malo zamućenom od vodene pare, videla je neku drugu devojku, ne sebe, ali to joj je postepeno ipak ulivalo toliko potrebno samopouzdanje.

Pisac je tada sa svojom devojkom i devojkom M. i njenim momkom odlazio na jednodnevne izlete u obližnja izletišta, obično radnim danima kada tamo nije bilo previše posetilaca.

Igrali su karte, pili sokove i smejali se na zajedničkom ćebetu a onda bi se razdvajali, po dogovoru na sat ili sat i po, da bi se prepustili svako svojoj intimi.

Devojka M. i njen štićenik su, kako je pisac saznao od svoje devojke, već bili u intimnim odnosima. Mladićeva majka ne samo da je to dozvoljavala, nego je i podsticala. Uspela je da ih nagovori da se vere. Ta veridba je bila mala porodična svečanost na koju su pozvali devojčinu majku i očuha, ali se oni, ko zna zašto, nisu pojavili.

Devojka M. im nije zamerila nego se sasvim priklonila svojoj novoj porodici.

Sve je naizgled bilo u redu. Bili su srednje bogati. Ništa im nije nedostajalo. Vrlo brzo po diplomiranju na odseku geografije na Prirodno matematičkim fakultetu Beogradskog univerziteta verenica M, se zaposlila. Međutim, nije to bilo baš u struci, jer mesto profesora geografije nije bilo traženo. Uspela je da, zahvaljujući simpatijama jednog člana konkursne komisije, Safeta, dobije unapred pitanja koja će biti na ispitu za prijem.

-Sve je to formalnost – rekao joj je Safet gledajući je pogledom u kome je nazirala očevu blagost ali i laku, jedva primetnu mušku zainteresovanost. – Potrebno je samo da poštujemo proceduru i, ne bojmo se, lepotice.

Dobro se pripremila uz pomoć verenika i dospela na prvo mesto u rang listi testiranih kandidata.

Izgledalo joj je kao da tako počinje dobro sređen porodični život.

Međutim, vrlo brzo, Safet, koji je bio viši stručni saradnik na oglednom poljoprivrednom univerzitetskom dobru, očekivao je od nje da mu bude zahvalna na način koji je ona samo pretpostavljala a koji je prepoznavala kao ono majčino odbijanje da spava sa novim čovekom.

Pisac i njegova devojka nisu o tome, u to vreme, ništa znali.

Onda je pisac jednog jutra priznao svojoj devojci da je sanjao njenu prijateljicu u nepristojnoj situaciji, da je ona pristala na njegovu molbu i da ne zna šta taj san znači.

Njegova devojka je samo slegla ramenima:

-Protiv prošlosti svako mora da se bori sam.

Pisac je bio u dilemi da li je trebalo ili nije da ispriča san svojoj curi. Znao je da ne postoji život bez tajni, ali nije znao šta da radi. Da je hipnotizer, mislio je, sve što se zavezalo lakim trikom se razveže. Ali, nije bio hipnotizer akad se čovek ušunja u prošlost to može da bude opasno. Morao je, zaključio je, svoje misli da vrati u red. A šta ako je to bio san laža, dakle pogrešan san? San o grehu koji nije stvaran. Šta ako ga zagrli? Ko? Ona? Ma hajde! To ne dolazi u obzir. On ima svoju devojku a ona svog verenika. Ne bi trebalo izazivati sudbinu u ljubavima. Ali, ništa nije slučajno.

Prošlo je neko vreme. Devojka M, se preudala za Safeta. Pred sobom su imali još jednu zimu, ali toplu kao što su zime poslednjih godina, ušuškanu taman toliko da ih greje u novom u onom to još ne nestaje a čini se kao nešto što ne da mira a niko ne zna šta je to.

Safet je piscu i njegovoj devojci postao prijatelj.

U početku su organizovali zajedničke večere. Jednom kod Safeta a drugi put kod pisca. Pili su možda i previše. Ta pijenja i uglavnom, u početku, isprazni razgovori bili su kao opštepoznate situacije i opuštale su ih. Činilo se kao da ne prepoznaju jedni druge.

Konačno, pao je sneg. Bilo je to tik pre Nove godine.

Dogovorili su se da zakupe neku vikendici na Kosmaju tamo dočekaju novu.

Pokazalo se da je vikendica prilično skučena. Jedan ležaj u mansardi i nevelik prostoru podnožju.

U vikendici je postojao dobar kasetofon sa satima muzike za ples, naročito one balkanske, koja kao da ne poštuje lično, nego zove i tera na kolektivni zanos koji ne priznaje samo jednog Boga, nego smatra da je za čoveka najbolje da iz boce vina iscedi svoje najtamnije nagone.

Safet je u jednim trenutku iza ponoći prigušio svetla u vikendici i predložio da devojke igraju uz muziku obnažene. Njegova žena M. je odmah poslušno kao njena majka, pristala, doduše malo oborene glave, a pristanak je izgledalo je dala i piščeva devojka,odnosno u to vreme njegova mlada žena a onda je, verovatno naslućujući kuda vodi to pijanstvo, naglo i odrešito rekla da ne želi to da radi. Na te reči i njena prijateljica M. sada Safetova žena se povukla u ugao. Karma nije spojila njihove likove.

Posle toga pisac i njegova žena prestali su da se druže sa Safetom i njegovom M.

Da su pristale na Safetov razgiban, sladostrasan jezik i može biti dugo smišljan predlog ko zna šta bi se sa svima njima , mislio je pisac, događalo i kakvu priču bi život ispričao. Znao je sasvim pozitivno samo jedno: približavanje ženama, pa i ljudima je poput ogrebotine koja je zarasla ali u neko kasnije vreme, sasvim neočekivano, ume da zasvrbi.





























Коментари

Популарни постови са овог блога

RATKO DANGUBIĆ: JESEN U TREBINJU

MILAN TODOROV: KENIJA, KENIJA

RATKO DANGUBIĆ: STAROST