MILAN TODOROV: ČEKANJE
Milan Todorov
ČEKANJE
Sredina maja,
danima pada kiša.
To je za žito dobro,
sećam se kad me je otac
davnog maja držao
na ramenima
da me svetina ne uguši
na kikindskoj železničkoj stanici
dok smo čekali plavi voz
kojim se drug Tito
vraćao iz posete Rumuniji
a iz staničnog razglasa
orila se pesma
"Padaj kišo,
rasti žito,
da nam živi
naš drug Tito".
Danas čekam Sunce
koje bi trebalo da ogreje
gljive u malim šumarcima
pored Dunava,
pečurke zvane šumski pilići
koje mogu za malo novca
da kupim na pijaci,
ali čar a ne ćar
je u tome da ih pronađem sam
nakon dugog bazanja
po mokroj travuljini,
popancu sa bodljikavim divljim jagodama,
po razvalinama ostalim
iza kopanja zemlje za novi kamionski put.
Možda ih ne nađem.
Sve ih je manje.
Kao da su radost taličnog lovca,
kao da su pilići
izlegli iz jajeta
a ne iz moje potrebe
da sve što bi bilo zaboravljeno
još traje.

Коментари
Постави коментар