Ova zima je spora
bez snage da ode
i napusti nas
nego se vuče
ruku pod ruku
sa sivilom asfalta punog
ruskih i ukrajinskih
izbeglica.
Svuda meki ruski govor.
Ti ljudi različitih godina
i profila
u senci udaljenih
tamnih drvoreda parka.
Jedan sa starinskim fotografskim aparatom
nudi se da me fotografiše
besplatno.
Pristajem.
Posle minut ili dva pruža mi
moju sliku na naslovnoj strani
njegovih uličnih novina Grad
koji te želi
ili tako nešto.
Uzimam mutnu crno belu fotografiju.
Posle stotinak koraka
ne znam šta bih sa njom.
Ja grad volim bez trijumfa.
Kroz ljubavi
i kroz poraze.
Volim ga zato što je prema meni
umeo da bude surov
kao hirurški skalpel
ne dozvoljavajući mi da
budem spokojan.
Pogledao sam još jednom
uličnu fotografiju
ljubaznog nepoznatog momka
i bacio je uredno u kantu za smeće.
Нема коментара:
Постави коментар