понедељак, 23. септембар 2024.

MILAN TODOROV: U IME LEPOTE

 

Mrzim istinu. Ako nešto više mrzim od istine onda lažem. Znam da je to vrlo nepopularno, ali svet živi na nečemu drugom, a ne na istinama.

Ne mislim pritom na nedužne istine poput one o neurednosti stana žene koja na njega potroši deset minuta dnevno ili na površnu, donekle i plitkoumnu istinu da odeća govori o nama. Ne, mi govorimo o izboru svoje odeće. Neko će prigovoriti da je to isto, ali potebno je zaći dublje, da budem jasan potrebno je pogledati sebe ne u ogledalu nego u onome što je pravo ja. Hoću da kažem da trenutna istina zatvara vrata našem iskustvu sa uspomenama i nagoni nas da živimo samo u svetu u kome nam se nešto trenutno dešava.

Odeća i stvari u stanu su samo predmeti. Suština je u lepom sećanju na lepe trenutke. Kad to kažem znam da zvuči prilično otrcano. Mislim, međutim, na životne priče ljudi koji su izgubljeni u ružnom sećanju.

Ne tako davno tragao sam za jednom mapom. Mapu je izradio moj prijatelj iz detinjstva, docnije poznati arhitekta, a predstavljala je detaljan plan za hodnik. To sada izgleda, takođe, smešno. Reč je ipak o nečem uzvišenijem. Radi se o hodniku vremena. To je jedna velika kutija sa živim i neživim ljudima, i njihovim pričama, slikama, verovanjima.

U toj kutiji živela je najlepša devojka u gradu. Tako tvrde oni stariji od mene. Ja je nisam poznavao u to doba. Bio sam klinac.

Imala je dugu plavu kosu, što je u ono vreme bila gotovo jeres. Išla je svaki drugi dan u novoustanovljeni bioskop zvani Reka da bi gledala filmove sa Brižit Bardo.
Toga se vremena već sećam. Danima sam skupljao novac od postavljanja kegli u lokalnoj kuglani da bih kupio kartu i najzad i ja video scenu u kojoj je Brižit Bardo skoro gola.

Nisam bio oduševljen. Tako sam dugo čekao na tako malo toga, tek malo mesa na butinama i lake sise u trčanju uz more.

Ali, dobro. Nije to tema.

Devojka, zvaću je Fej, imala je prvu vespu u gradu. I jezdila je na toj crvenoj vespi danju i noću.

Da, skoro zaboravih, imala je krupne svetle oči za koje niko nije mogao da pretpostavi da će postati oči laži.

Udala se za mladog perspektivnog sudiju. Nisu imali dece. Ne, nije to zbog hladnog vetra na sicu mopeda. To je nešto drugo.

Godinama posle toga je niko nije video.
Jedne davne godine predao sam deo nacrta zvanog Hodnici vremena njenom suprugu koji je mogao da pomogne u njegovoj realizaciji. Radilo se o rekonstrukciji plaže našeg detinjstva.

Bio je to savršen arhitektonski plan: kabine plavo bele, prodajne kućice na obodu, tuševi, toranj sa spasiocima, zastavice u vodi, i radost zbog osvete svetu koji je bezrazložno nestao.

Dogodilo se, međutim, da od tog posla nije bilo ništa.
Izbili su ratovi. Novca nije bilo.

Kad je rat najzad prestao, ideja je bila besmislena. Nije bilo para ni za veće i preko potrebnije stvari.

Zaboravili smo na to.

Jedne godine, nekoliko godina docnije, videh lepoticu sa njenim suprugom na lokalnom groblju.

Činilo se da su vedri. Merkali su spomenike i ruku pod ruku otišli.

Sutradan sudija je umro.

Bio je to neverovatan nesrećni slučaj.

Prošlo je neko vreme.
Pojavili su se novi ljudi koji su se zainteresovali za plažu. Hodnik vremena je imao zaista kružni tok, kao i naš život uostalom. Nemoguće ga je kontrolisati. I nepotrebno je sve imati pod kontrolom. Potrebno je pustiti uzde iz ruku. Ionako o najznačajnijim stvarima sopstvenog života ne odlučujemo mi neko nešto jako i neizbežno o kome nismo do tada znali ništa.

Rekao sam im da sam mapu predao sudiji, ali on više nije živ.

Možda bi njegova udovica mogla da je pronađe u kući?

Jedna žena u tom društvu, takođe nekada lepa i plava, brzopleto je odgovorila da nema šanse za tako nešto, jer lepa Fej je potpuno slepa.

"žaao mi je", rekla je. "Ona je potpuno slepa, kao kuče tek rođeno."

Bila je to istina, ona od odvratnih istina jer niko nema kontrolu nad sopstvenim telom.

Kad je ta žena, sasvim jednostavno, ne slavodobitno ali ipak ne mogavši da sagleda bol druge strane - saopštila da je lepotica šezdesetih godina u našem malom mestu slepa, ličilo je to na još jedan pokušaj uništavanja naših života i života onih koje smo voleli.

Njene slepe oči su tog trenutka za mene predstavljale laž ili iluziju ili varku. Nisam verovao u to.

Jebeš mapu, rekao sam. Neka se sruši ceo svet. Ko ga jebe? Važno je samo ono lepo što smo zapamtili.

I sad mislim da nema ništa tako dobro kao savršeno smišljena laž u ime lepote. A zatim pustiti da sve to sa nama izbledi.







Нема коментара:

Постави коментар