Svaka noć koja dolazi
svaka muva koja se uvlači
u kuću
svaka nit paučine u ćoškovima
i na listovima cveća u saksiji
zatim prašina niotkuda
kao da pada iz svemira
i zatrpava malo po malo.
Sve to i još štošta moglo je
dok sam još verovao
ne u ljubav kao prostu ljubav
nego ljubav kao mostobran
kao više nego što želiš
kao ljubav nezrelog mladića
koji mokri visoko uvis.
Međutim sve to je
sada loša ponuda Boga
postojanja.
Ponuda koju ne smem
da odbijem
a ne smem ni da prihvatim.
Lažu svi koji kažu
da je budućnost nepravedna.
Ja verujem u nju
kao seljak u žito
jer sve ili skoro sve
u šta sam verovao u prošlom vremenu
izdalo me je.
Pritom ne mislim na solistkinje ili
plavuše sa prekrštenim nogama.
Ili politiku.
Ne, to ne nikako.
Mislim na zidove
iza kojih me ponekad
neko gleda.
Нема коментара:
Постави коментар