RATKO DANGUBIĆ: ŠTA AKO JE ISTINA NAJVEĆA LAŽ?
RATKO DANGUBIĆ
ŠTA AKO JE ISTINA NAJVEĆA LAŽ?
Šta ako je istina
najveća laž
ikada izrečena— ne od Boga,
ne od vlada,
ne od mrtvih, već od uplašene životinje
u nama
kojoj je bilo potrebno ime
za tamu?
Šta ako je prvi čovek
koji je pokazao prema zvezdama
i rekao: Eto.
To je istina. bio samo trgovac
sa savršenim osećajem za trenutak? A zvezde,
jadne prokletnice,
nisu imale advokata. Ništa nisu potpisale. Samo su gorele.
Šta ako je istorija
samo sećanje
u uniformi? Parada činjenica
koje marširaju kroz ruševine,
dok ruševine
tiho menjaju svoja imena. Pobednici pišu knjige. Gubitnici sanjaju duhove. A negde između njih,
bibliotekar zatvara vrata
i šapuće: Molim vas—
istina spava. Ali istina nikada ne spava. Istina je budna u tri ujutru,
puši kraj prozora,
broji kuće
u kojima je neko slagao
nekoga koga je voleo.
Šta ako mesec
nije mesec? Šta ako je to stara nadzorna lampa
koju je na nebu ostavila
izumrla civilizacija
koja je zaboravila
da je ugasi? Šta ako su anđeli
samo birokrate
sa krilima? Šta ako su demoni
nezaposleni anđeli
koji su otkrili
da ne postoji nikde nikakav plan? Šta ako je Bog
veličanstvena glasina
koju je izmislio svemir
jer čak ni večnost
nije mogla da podnese
tišinu? A šta ako Bog,
negde iza poslednje galaksije,
čita naše svete knjige
i smeje se— ne okrutno, već onako kako se romanopisac smeje
kada njegovi junaci
zaplet shvate lično?
Video sam istinu
u sudnici. Nosila je crnu odoru. Video sam istinu
u bolnici. Nosila je beli mantil. Video sam istinu
u novinama. Bila je odštampana
slovima veličine dvanaest
i demantovana na sedamnaestoj strani. Video sam istinu
u ustima političara. To je bilo najstrašnije mesto od svih. Jer istina
izađe sa kravatom,
rukuje se sa svima,
obeća blagostanje, a zatim nestane
na sporedna vrata
zajedno sa srebrnim escajgom.
Možda laž
nije suprotnost istini. Možda je laž
istina
nakon što su je ljudi
dodirnuli. Malo karmina. Malo teologije. Malo matematike. Malo krvi. Malo patriotizma. Malo straha. I odjednom— eto je: Zvanična verzija. Prikladna za škole. Prikladna za spomenike. Prikladna za sahrane. Prikladna za televiziju. Prikladna za decu
koja moraju rano da nauče
da je svet bezbedan
pod uslovom
da postavljaju
prava pitanja.
Ali pretpostavimo— samo pretpostavimo— da je i sam svemir
prevara. Pretpostavimo da su galaksije
pozorišne kulise. Pretpostavimo da je vreme
trik perspektive. Pretpostavimo da je smrt
samo administrativna greška. Pretpostavimo da svaki grob
sadrži čoveka koji čeka da neko
ispravi njegovu adresu. Pretpostavimo da je raj
dole. Pretpostavimo da je pakao
gore. Pretpostavimo da se dve hiljade godina
penjemo
uz pogrešne stepenice. Da li bismo se vratili? Ne. Formirali bismo komisiju.
A šta ako je ljubav
najveća laž od svih? Hemijska zavera. Prelepa halucinacija. Dva nervna sistema
koja se slažu
da svoju usamljenost
nazovu drugim imenom. A ipak— kada ona spava pored mene
i soba utihne, ja ne verujem
u hemiju. Verujem
u malo kraljevstvo
njenog disanja. Verujem
da je, za jedan kratak sat,
svemir prestao da laže. Ili možda— možda je upravo to
laž koja mi je potrebna.
Stari filozofi
pitali su: Šta je istina? Sveštenici su pitali: Ko je poseduje? Naučnici su pitali: Može li se izmeriti? Političari su pitali: Može li se prodati? Pesnici— ah, pesnici— nisu pitali ništa. Samo su stajali
na kiši, držeći šibicu
prema tami, savršeno svesni
da će tama pobediti. I ipak— upalili su još jednu šibicu.
I evo nas. Na kraju
još jednog veka
koji ne misli da se završi. Sa našim mašinama,
satelitima,
veštačkim bogovima,
inteligentnim oružjem,
našim predivno organizovanim strahovima. Mapirali smo atom. Fotografisali smo ivicu vremena. Naučili smo mašine
da oponašaju mišljenje. Ali još uvek ne znamo
zašto se čovek okreće
prema kući
u kojoj je nekada živela njegova majka. Još uvek ne znamo
zašto mrtvi
nastavljaju da govore
glasovima živih. Još uvek ne znamo
da li je oproštaj
slabost, ili poslednja pobuna
protiv matematike
osvete.
A večeras, kada grad ugasi
svoje veštačke zvezde, postaviću tami
poslednje pitanje: Šta ako je istina
najveća laž? Tama neće ništa odgovoriti. Naravno. Tama je oduvek razumela
vrednost ćutanja. A onda će, negde iznad mene,
jedna zvezda zadrhtati. Možda umire. Možda se smeje. Možda je samo svetlost
koja kasni
i stiže da nam kaže
šta se dogodilo
pre milion godina. I tada ću konačno razumeti: Najveća laž
nikada nije bila
da istina postoji. Najveća laž
bila je uverenje
da imamo pravo
da je posedujemo. Zato neka istina ostane skrivena. Neka Bog sačuva svoje tajne. Neka mrtvi sačuvaju svoja imena. Neka svemir
ostane veličanstveno ravnodušan. Sutra ujutru
probudićemo se, skuvati kafu, poljubiti nekoga, pročitati vesti, i slagati sebe
tek toliko
da izdržimo još jedan dan. A možda— samo možda— ta mala, neophodna laž jeste najbliže
što smo ikada prišli istini.

Коментари
Постави коментар