MILAN TODOROV: PERO GOLUBA ZA KLANJE
Milan Todorov
PERO GOLUBA ZA KLANJE
Izgleda da sam izgubio pojam o vremenu.
To je, rekoh sebi utešno, najmanje
što sam mogao da izgubim.
Možda i najsrećniji ishod.
Rano ujutro išao sam autom
u Lidl da kupim hranu za
nekoliko dana.
Usput sam nailazio na golubare.
Vozili su svoje stare crne bicikle
na kojima je iza sedišta
na prtljažniku
bila kartonska kutija sa golubovima.
Tek tada mi sine da je danas nedelja
te da ih nose na pijacu
radi menjanja ili prodaje
golubijeg mesa
za supu.
Jednom
sam je jeo.
Meso je bilo plavo.
Ovo jutro je, pak, bilo sivo.
Obilazio sam golubare oprezno
čak sam prilikom jednog
uključio nakratko sirenu
a oni bi mi otpozdravljali veselo.
Golubovi iza njihovih leđa
širili su krila
kao bele jedrilice jedra
dok strujanje u našem mimoilaženju
postoji, kratko,
dovoljno za prhtaj.
Kad bih slučajno ili namerno
oborio jednog od tih
golubara na biciklima
golubovi spremni za klanje
bili bi slobodni.
Približih se jednom isuviše
možda sam ga i zakačio
ali odtutnjao sam dalje
zatim zastao pored puta.
Golubar je veselo veslao pedalama.
Život je ipak, pomislih,
ono što kraj nas prolazi:
pero goluba za klanje.

Коментари
Постави коментар