MILAN TODOROV: S OVE STRANE
Milan Todorov
S OVE STRANE
S OVE STRANE
Novi putevi presecaju tkivo ravnice,
posebno onaj jedan, račvasti,
što kao oštar rez odvaja moje korake
od nemih rukavaca i skrajnutih voda.
Tamo gde su u baruštinama, pod drezgama,
dremali plavožuti karaši —
one male, lakome lepotice
koje sam hvatao na prevaru, na list vrbe.
Sada prilazim svojoj omiljenoj čardi na obali,
uzdignutoj nad plitkim, umirućim Dunavom,
gazeći tucanik poluizgrađenih drumova
čije oštre ivice grizu točkove automobila.
Uz put, u prašini:
kamionet ugašenog motora.
Na njegovoj otvorenoj platformi,
na daskama sprženim julskom zvezdom,
sede tri crnpurasta mladića.
Šeširi oborenih oboda zaklanjaju im lica;
oni su male Bude, sklupčani u zamoru,
nepomični posmatrači sopstvenog udesa.
Čekaju prevoz do barake,
te tesne spavaonice za ljudska tela,
gde se dnevni umor suši kao riba na suncu.
Tada shvatam:
svako nosi svoju unutarnju težinu,
svoju mrvu hleba i usud soli.
Uspomene nisu spomenici, već zemlja
lako se drobe i preobražavaju
pred navalom sadašnjice.

Коментари
Постави коментар