MILAN TODOROV: BITI PTICA
Milan Todorov
BITI PTICA
Golub mužjak u Dunavskom parku
narogušen našušuren i napet
juri malu skladnu golubicu.
To je zakon prirode
kažem ženi koja sedi
na klupi pored mene.
Ona jede kokice
i pritom joj nekolike
ispadaju iz kartonske kutije.
Golubovi se munjevito okreću.
Mužjak je brži
otima zrno pečenog kukuruza
ispred svoje doskora tako željene
dragane.
Zar se tako, mislim,
ljubav preobražava u glad
sasvim neuverljivu?
Do sada sam ih posmatrao
sa idiličnim uživanjem.
Lipa je mirisala unaokolo
deca su igrala fudbal
na zelenoj travi
i vodoskok u malom jezeru
prštao je uobičajeno veselo.
I sada bih voleo da se nastavi
toplota leta
ta tajna blagosti
bez muških i ženskih carstava
koji ratuju u suštini
ne znajući zašto to čine.
Moral je glupa ljudska izmišljotina,
ptice imaju svoja krila
a ja sam, osećam to sasvim jasno,
slabiji od njihovog sletanja
i uzletanja.
Samo ponekad u
letnje predvečerje
poželim da sam ptica
i to ostarela ptica
a bez imetka straha
od krivice,
samo da sam ptica
sa zrnom mozga
u kome je kompas
koji je vodi od jednog
do drugog pola.
Da sam ptica,
da sam neko
i da nema pravila
i da ne postoji put ukrug.

Коментари
Постави коментар