MILAN TODOROV: XXXIII POGLAVLJE ROMANA „TRAŽENJE BOGA“
Milan Todorov
XXXIII POGLAVLJE ROMANA
„TRAŽENJE BOGA“
Posao
Moje slutnje o Jasninoj dvostrukoj ulozi više nisu bile samo slutnje. Svakoga dana dobijale su po još jednu potvrdu, sitnu, gotovo neprimetnu vibraciju, ali dovoljnu da se haotični mozaik redakcijskog života polako ali sigurno sklopi u crnu tačku.
Glodur je njene priloge redovno postavljao na sam početak centralne informativno-političke emisije želeći da je učini poznatom novinarkom.
Prvi direktan okršaj dogodio se u hodniku, tik pred početak popodnevnog dnevnika. Glodur sa svojim besprekorno ispeglanim reverima, tesnim kaišem koji je jedva zadržavao nabujali stomak i trajno žutim prstima od duvana,izleteo je iz kabineta noseći u ruci Jasnin tekst.
„Sklanjaj to! Meni u prve tri minute ne ide svetska politika, nego naša.!“ podviknuo je dežurnom spikeru, gurajući u stranu zvanični pregled vesti.
„Ali, udarna vest u svim svetskim medijima je smrt diktatora Franka u Španiji. Umro je rano jutros poslednji fašista Evrope!“ – pokušao je dežurni urednik Milovan Bondžo da ga smiri. Uzalud.
„To ti misliš!“ , odbrusii mu je glodur i spikeru turnuo pod nos ono što će se upravo čuti na talasima Radio Lokala: Jasnin izveštaj sa sednice partijskog gradskog komiteta. Pogledao sam ga direktno u oči, ne mogavši da prećutim.
„Zar prazne floskule koje slušamo svaki dan da budu prva vest u Novostima?“
Gloduru se reč zaglavila u grlu. Njegove sitne, vodnjikave oči sklopile su se u dva proreza. Uhvatio je pauzu dovoljno dugu da svi u hodniku zaćute.
„Kolega,“ rekao je tiho, unoseći mi se u lice, „fašizam je možda mrtav, kao što je rekao Bondžo. A negde je možda potonuo neki brod. Negde je upravo počeo rat. Hiljade mrtvih u zemljotresu. U sudaru dva voza nastradalo dvadeset putnik. U eksploziji u rudniku u Čileu… Strašno. Akustika užasa je u modi. Pustite to!“
Zastao je, odmahnuo rukom i napustio hodnik ispred studija u kome je upravo tekla najavna špica vesti u 15 časova.
U ono vreme niko nije skrivao da mediji imaju ulogu, ne samo da prate naloge vlasti, nego i da joj presusretljivo služe idući često u svojoj izopačenosti i ispred nje. Nisu bili njen korektiv, nego jedan od zupčanika u istom mehanizmu.
Oboje, Jasna i ja, bili smo na korak do diplomiranja na Filozofskom na odseku jugoslovenske književnosti. Pred nama je stajala poslednja, nepremostiva prepreka: svetska književnost kod strogog, nedodirljivog akademika, profesora doktora Mareta Sretenovića.
Dok sam ja traćio dane pod prašnjavim neonskim svetlom biblioteke „Jezičko saće“, udišući usireni vazduh i hvatajući beleške o boemskim mušicama Uveka Tinovića, Jasna u čitaonicu nije ni kročila.
Jednog popodneva sreo sam Glodura na stepeništu. U rukama sam nosio dve pozajmljene knjige iz „Jezičkog saća“.
Pogledao je njihove pohabane korice, pa mene.
„Još se upoznaješ sa knjigama?“, upitao je ironično.
„Ostao mi je još jedan ispit. Poslednji do diplomiranja.“
Nasmešio se gotovo očinski.
„Knjige su korisne dok čovek ne počne da radi.“
Nisam izdržao da se ne izlanem: “ A posle?“
„ Posle? Sve se menja i čovek shvati da se bavio uzaludnim poslom umesto stvarnim životom.“
Okrenuo se na ženski smeh. Jasna je bila iza njega, sa zelenkastom maramom oko vrata, i čipkastom bluzom sa prevelikim dekolteom. Stajala je do glodura nasmejana, sasvim prisno, bez zazora koji bi iskazivao obzir prema funkciji glavnog urednika. Pogledao sam je iznenađeno. Nije oborila pogled. U njenim očima nije bilo ni trunke stida, samo hladni, proračunati trijumf. Verovala je da je njena diploma rešena onog trenutka kada je Glodur pozvao akademika Sretenovića na „prijateljsku kapljicu“ u Radio Lokal.. Međutim, pričalo se da je profesor, već ozbiljno narušenog zdravlja, naglo napustio glodurov kabinet pre nego što je popio ijedan gutljaj zlatne kapljice.
A onda se sutradan na kolegijumu dogodio pravi kopernikanski obrt.
Bez zvaničnog polaganja pripravničkog ispita pred komisijom lektora i urednika, doneta je odluka: svi pripravnici,uključujući i mene, prevode se u status mlađih saradnika. Prihvaćeni smo bez polaganja ispita pred inače strogom komisijom sastavljenim od lektora, spikera i starih radijskih vukova.
Izašao sam iz zgrade radija. Išao sam pešice kući, lagano, uživajući po prvi put posle mnogo vremena u prizorima grada, u prolaznicima, i prhtavom, prvom snegu.
Nisam znao šta da kažem supruzi kad kročim kroz vrata. Kako da joj objasnim da sam dobio željeni posao nepristojno, nepravno i nepošteno a da se nisam ne samo pobunio, nego se štaviše nisam ni lecnuo niti bar malo pognuo glavu kad su mi to saopštili. Naprotiv, lakoća sa kojom sam odluku primio kao i očekivana korist od te odluke bilo je nešto novo za mene i ja sam dočaravajući do najstitnijih detalja trenutak te spoznaje bio čak zadovoljan i to vrlo zadovoljan sobom i tim neočekivanim uspehom kao kakvim vešto izvedenim mađioničarskim trikom u cirkusu.
Na suprotnoj obali, u mraku su se dizali tamni stubovi davno srušenog mosta Franca Jozefa. Iza njih, tvrđava sa spletom kanala koji su zmijski promicali ispod zemlje i puzali ka groblju i usamljenoj Ciglani a rešetkasti gvozdeni krst na franjevačkoj samostanskoj crkvi u podnožju bio je svetliji nego inače. Prilazeći mu videh da je neko na njenom krovu postavio par jakih reflektora koji su usmereni na njega stvarali mrežu svetlosti i senki nad starim krovovima.
(nastaviće se)

Коментари
Постави коментар