MILAN TODOROV: XXXXIII POGLAVLJE ROMANA U NASTAJANJU „TRAŽENJE BOGA“ Kopači
Milan Todorov
XXXXIII
POGLAVLJE ROMANA U NASTAJANJU
„TRAŽENJE BOGA“
Kopači
U to vreme ustajao bih rano. Odmah iza svitanja. Nisam spavao dobro. Hvatao bih rani autobus za grad na stanici kraj groblja i odlazio u Lokal. U njemu je bilo nestvarno tiho za radio stanicu. U to vreme program nije išao dvadeset četiri sata dnevno. Noćni program nije postojao. Jutarnji je kretao tek oko sedam, ako se ne varam. Na spratu gde se nalazio Desk zujali su teleprinteri a rolne sa vestima iz zemlje i sveta odmotavale su se bez kontrole tako da su neke završavale čak na hodniku dok ih urednik jutarnjeg ne bi smotao, stavio pod mišku i odneo do svog stola gde je vesti seckao velikim makazamai ređao jedna na drugu obeležavajući ih brojevima 1, 2, 3. Redosled vesti označavao je uređivačku politiku kuće. To nije bila mala stvar. Spikeri ni za živi glavu nisu smeli da ispreturaju dat im spisak.
Ali, jutro je osim tog spiska nudilo, bar za mene, iznenađujuće primere kratkotrajne sreće. Komšija, uzgajivač koza i kobila na ciglarskom zemljištu, konjima koji vuku tešku široku kosačici kosi travu u kasarni preko puta. Njemu je trava pptrebna za prehranu soke zimi a vojska ionako ne koristi taj ogromni kompleks zemjišta iza leđa tvrđave.
Konji se pene, ali tek su krenuli, Sunce je na istočnoj strani i osvetlva mi polovinu lica.
Dok prelazim preko pogrebnim povorkama izgerbanog asfaltnog puta ne mislim na očaj onih koji ostaju. Čitulje na zidu su još u mraku. Potrebno je biti oprezan.
I tako, dok sam prilazio praznom usputnom stajalištu primetih momka sa motikom na ramenu, Išao je veseo na razmeđi groblja i kasarne i pevušio neku pesmicu.
Bio mi je simatičan. Uvek sam zavideo ljudima koji ne misle o sebi. Bože, kakav je to sjajan dar! Ne misliti, zviždukati u ramo jutro koje obećava lep dan, možda neku ranoranilicu, pekarsku pomoćnicu koja čeka isti autobus i zapazi stasitog mladića u belim kratkim pantalonama i crnoj atletskoj majici, mišićavaog prirodno, bez proteina iz teretana. Jutro, što je govorila moja pokojna mati, može da ti da višeod majke.
Ja sam odlazio u Lokal jer mi je atmosfera kja je vladala kratko, u ranim jutarjim satima, bila nada da ću u tišini sveta koji je prošle noći ubijao, ljibio, patio, selio se, stradao,plivao do drugih jednako sumnjivih obala ipak sa svitanjem postati ako ne bolji, jer to je nemoguće, nego svet koji može jednako iskreno da razgovara i sa mrtvima i sa živima. To je ze mene bila pravednost.
I u takvim mislima sam osim momka sa morikom na ramenu
spazio i drugu dvojicu.
Jedan je
sedeo u kabini malog rovokopača i dubio zemlju a drugi je kunjao u
kombiju sa prikolicom engleske registracije.
Zanet mislima o mreži podzemnih kanala i otkriću dva Isusa, nisam u prvom renutku pridao previše pažnje svemu tome.
Pred jesen naručivao bi desetak kubika bukovine za
glavnu peć u kući i uvek upozoravam majstora Blobiku da ne dođe da
rado pre osam. To je gradskim propisima bilo dozvoljeno vreme za
bučniji rad.
Međutim, ovi su
rovali već oko šest sati izjutra.
Zašto
im se tokiko žurilo i šta je trebalo da nađu?
Ono što smo dobili od naših predaka?
Čije je sada to?
Nisam imao odgvor.
Međutim
na mom stolu u redakciji sačekala me je Mormonova knjiga, još jedno
svedočanstvo o Isusu Hristu.
(nastaviće se)

Коментари
Постави коментар