субота, 4. април 2020.

RATKO DANGUBIĆ: NEKA TE






Uzimam da pričam o misli o kojoj i nemam utisak, jedva uznemirenje. I nema ubijanja, nevolja, zaraza, paljevina, zemljotresa, samo u ovome veku. Moja baba Vasa je rođena one godine kada je rođen i sam Broz, i dočekala je komunizam i ispratila ga na večni počinak, pregrmela sve nevolje burnog i sočnog dvadesetog veka. Tek da pomenem da je rodila jedanaestero dece, a ostalo joj živo četvoro: Mila, Stoja, Stojan, Cvija, Koliko je bilo ljubavi, gladi, smrti, lepog i ružnog, ostalo je u dušama, predanjima, na grobljima, u pismima, magli vremena. Tu su ozbiljna, gola fakta, koja razaraju i spajaju sve u porodici. Taj prokleti, protekli vek je pun smrti, tuge i sećanja, ali bez preciznih datuma. Išao sam u prvi razred, išao sam na fakultete, išao sam na biciklu da kupim kafu u “kolnijalnoj” radnji, da kupim “divku”, tako je ona zvala kafu, a uvek mi je, ne znam odakle, davala i koji dinar više da uzmem bonbone sebi i braći.
I ja sada vidim koliko je detinjasto da se sećam svega ovoga, govorim o ovome. Nije baba htela da ide u radnju. Nije volela mesta na kojima se skuplja previše ljudi, onih koje ne treba da sretne. “A i mnogo ljudi hapse, i umire!” I danas se, nakon ovoliko vremena, vraćaju reči o nevoljama, bolestima, a ovde mi je najprikladnija ona, kada joj se nešto nije sviđalo, gotovo bez ljutnje, govorila je, slala poruku: “Nek te tamo, đavole!”

Koliko je vreme da se kopa po kutijama, fotografijama? A i ne pišem posebno sećanja na pretke, ali je moja baba, očeva majka, na ovoj listi kad ustreba. Tolike godine od njene smrti, sećam se njenog lika i misli, poslovica. Ona mi dođe kao neka, nema sumnje, vrsta džokera u nekim pričama. I svestan sam da bez njeni  kratkih umotvorina, neka sećanja bi bila bezvredna. A jedna rečenica se vratila ovih dana, cirkularnim putem.
Uzimam da pričam o misli o kojoj i nemam utisak, jedva uznemirenje. I nema ubijanja, nevolja, zaraza, paljevina, zemljotresa, samo u ovome veku. Moja baba Vasa je rođena one godine kada je rođen i sam Broz, i dočekala je komunizam i ispratila ga na večni počinak, pregrmela sve nevolje burnog i sočnog dvadesetog veka. Tek da pomenem da je rodila jedanaestero dece, a ostalo joj živo četvoro: Mila, Stoja, Stojan, Cvija, Koliko je bilo ljubavi, gladi, smrti, lepog i ružnog, ostalo je u dušama, predanjima, na grobljima, u pismima, magli vremena. Tu su ozbiljna, gola fakta, koja razaraju i spajaju sve u porodici. Taj prokleti, protekli vek je pun smrti, tuge i sećanja, ali bez preciznih datuma. Išao sam u prvi razred, išao sam na fakultete, išao sam na biciklu da kupim kafu u “kolnijalnoj” radnji, da kupim “divku”, tako je ona zvala kafu, a uvek mi je, ne znam odakle, davala i koji dinar više da uzmem bonbone sebi i braći.
I ja sada vidim koliko je detinjasto da se sećam svega ovoga, govorim o ovome. Nije baba htela da ide u radnju. Nije volela mesta na kojima se skuplja previše ljudi, onih koje ne treba da sretne. “A i mnogo ljudi hapse, i umire!” I danas se, nakon ovoliko vremena, vraćaju reči o nevoljama, bolestima, a ovde mi je najprikladnija ona, kada joj se nešto nije sviđalo, gotovo bez ljutnje, govorila je, slala poruku: “Nek te tamo, đavole!”

Нема коментара:

Постави коментар