четвртак, 29. фебруар 2024.

MILAN TODOROV: RELI PARIZ - DAKAR

 



Ne znam da li se još

Vozi

Taj reli Pariz – Dakar

U novinama nema ništa o tome

Ponekad ih kupujem samo da bih video

Crno na belo

Da neko praši kroz pustinju

Ne plašeći se nikoga

Toplo mu je

Kako je lep taj osećaj

U mračnim i hladnim sobama

Zime

Onda žena koja ga čeka

Tamo iza trake za pobednike

Smejući se.

Osvojio si neki prostor

Koji je neko vreme

Bio samo tvoj

Prostor u kome si

Imao samo da proveriš

Vazduh

U gumama

Koje su te nosile

Daleko od loših dana

Dok si sedeo i čekao

Da stvari najzad krenu

Ali one nisu krenule

I ti nisi vozio taj reli

Samo si gutao prašinu

Pustinje oko tebe

Ali ta žena

Na kraju puta možda

Stoji i čeka

Smejući se

Tvojim detinjim glupostima.

 

 

Стеријино позорје 2024

 ***

Нина Плавањац, млада драмска ауторка из Београда, актуелна је добитница награде на конкурсу Стеријиног позорја за оригинални домаћи драмски текст за 2024. годину. Награђена је  за драмско штиво „Име у пепелу” приспело под шифром „Божур”. Жири који је радио у саставу Јелена Кајго, драмска ауторка (председница), Небојша Лапчевић, књижевник и Ђорђе Косић, драмски писац, одлуку је донео једногласно. Такође, жири је у ужи избор уврстио још четири текста „Месец дана у Лидлу” Филипа Вујошевића, „Под њим небо” Данила Бракочевића, „Валињано” Николе Југовића, „И затвор је за људе” Милана Тодорова, и препоручује их за инсценацију.

(Политика, 29фебруар 2024)

среда, 28. фебруар 2024.

MILAN TODOROV: ZRELE ŽENE

 



 

Zrele žene

Sa još očuvanim tragovima

Velike lepote na licu

Nose u očima

Laku senku

Možda su postale hrabrije

Gledaju svet bez uzmicanja

Ne pomerajući oči

Koje se ne mešaju

Kao nekad

Sa tuđim očima

Što deluje bezrazložno

Dostojanstveno

Međutim otići će

U svoj stan

U kuću i u krevet misleći
Kako bi bilo dobro

Vratiti se

U svoj život

Ne pređašnji

Nego sopstveni.

Znam to

Uvek postoji neko

Zrnce istog

Koje nam baš sada

Nedostaje.

Ne znam šta ima u toj

Zakasneloj čarki

Između nas i vremena.

Ali, šta nas osim tog neutaživog očekivanja

Može još spasiti

Na neodređeno vreme

Zrele žene

Sa iskustvima svakakvim

Koja se  podrazumevaju

O kojma se ne govori

Koja uzbuđuju

Zrele žene

Bez objašnjenja


Original title: PISMO NEPOZNATOJ By Milan Todorov-Author

 


An Extract from the forthcoming new novel entitled;

ALMIR and DIARA

/ LETTERS/

Translated from Serbo-Croat By Ziva Belic February 2024, London, UK

***

         I was not sure how I would feel serving my required national service in the Army, being 25 years old man as I felt already too old.

        I just finished my studies at the University in Novi Sad. And, I had only a few months before I was called up. And, just before I was due to do my national service in the Army, my father died.

        I was sad and upset. I was not sure how I would feel in the Army.

        All young conscripts were stationed at the Army Quarters barracks on the outskirts of the small town Palanka.

      

And, being in the Army I felt nervous and anxious. When we all new conscripts were lined up in a splendid raw, the captain Bozo was walking and inspecting our uniform, when he came to me, he slapped me on the shoulder- the sign of his superiority, I thought.

         Afterwards, my sergeant, Nikola from Sombor a kind man, informed me that I will be responsible to take care of the Machine gun.

         I was aware that this weapon was rather heavy to carry. I remember watching the old movies where the Machine gun was featured which was Partisan's propaganda.

        " You should not worry much about the weapon", Nikola said, as if he read my mind, and continued; "You will be working in pairs with another soldier whose job will be to carry the heavy load the boxes of ammunition and an immobile Machine gun stand.

         And, then I was introduced to a young soldier Almir.

         'Hi, I am Alimir, from Lozionice, quite near the town Pristine. "Please to meet you, I am Marko from Novi Sad. Almir I admit I never heard of your Lozionice."

        Almir was an attractive man, six years younger than me and already married with two children. And, when we were in the Army Canteen, he allowed me to have sneak look at the photo of his beautiful wife, Diara.

         All of us soldiers had to use common bathroom where the walls were bare concrete and we washed ourselves with iced cold water, in order, I guessed to toughen us.

        It was in the bathroom that Almir told me that his wife cannot read or write and it was the same, he couldn't ether.

         Although, he was likeable man, but failed to help me with the Machine gun equipment, excusing him was not well enough to carry any of the stuff due to having the stomach ulcer. He was sent to a specialist, though, the doctor found nothing wrong with his stomach.

         And, since then Almir became attached to me.

         When he received a letter from his wife Diara, Almir approached me in the Canteen and asked me;" Can you read, please, read my letter to me? It is the letter from my wife Diara."         " Almir didn't you say that Diary cannot write?", I asked. "

         It is true, she cannot write, but there is somebody who writes her letters for her." Almir said. Well, what could I do? I thought.

        "I will, Marko buy you a beer." Almir said.

         "No, Almir, you don't have to buy me a pint." I said.

        I read to him his letter from Diara. He was pleading to me to read the letter slowly.

         Letter; " Almir, Children are fine, but every now and then they catch cold. They are coughing. I can get a job, when you come back from the Army service. I'll sell Niveni in the local kiosk." Diara.

         "Please read it again", Almir asked, and continued;" What Kiosk? What Niveni? He said.     

          I did not know what to say to him." This is it, my friend, from word to word. It is possible that who wrote the letter did not understand what your wife was telling him to write?" I said.

          ''In Kiosk, they sell newspaper". Amir said.

         In Diara's letter there was not a bit of sentiment, love but, only the stark dark reality. "   

          Did you want to write to Diara back?" I asked. "

         What do you mean? You just write and I will tell you." Almir said.

           Letter to Diara; " Diara, do not be silly- what Kiosk? I am ill, but all the same, I am fine. Almir. He was dictating.

          "Did you write?", Almir asked.

          " Yes, I did it," I said. " But, Almir in your letter there is no feeling of love for Diara." I could add in your letter that you miss her and also, how you miss your kids and that you are thinking about them much and that you dream about your home. Things more pleasing, and also to ask her about the government help which they promised her, and, how did she manage to sort out the Corn at Dzafer. Did she go picking apples for Selima? This is just an idea, Almir." I said.

          " No, the best is to add nothing more." Almir said curtly. " Please give me the letter to seal it in the envelope." Almir said.

          I handed the letter to him and he sealed it perhaps, I was thinking it was the best if I did not interfere in their private affair. Anyhow, the thought crossed my mind, if I did interfere, all my writing would become a dishonest portrayal of the actual fact. But, who knows, maybe in the reality of the day, the truth may not exist after all, or the truth may exists the way we imagine it.

         And, now I'm thinking; my thoughts are that nobody is defined or chosen for love or to love completely as it is the norm and also expected.

        It is not possible to measure our emotions however we might strive to decide about love and loving-I believe that each of us as a single entity has a different view of what love might be. Even in the most primitive relationships, there too nothing is defined regarding love; it is possible that there exist misunderstanding and vagueness about love.

        I am certain that love exists as a separate emotion within our being, and to be more precise and thinking about Diara, especially when I am writing to her, I managed to put her on a pedestal, wanted to believe that Diara is majestic, innocent, almost an Angel.

          I believe because of me embellishing letters to Diara, inserting words of love, Almir never directly answered Diara's questions.

          Diara or rather the person who wrote Diara's letter to Almir was sent every two weeks.

         And, one day out of the blue, early in the morning, Almir decided to shine my boots and admitted to me that Diara's letters, he asked another soldier to read it to him.

         " And, what is the content of the letter when he read it to you? I asked, being hurt for not trusting me enough. "

           It was similar to yours", Almir said. I wanted to imagine that Almir mellowed a little.

уторак, 27. фебруар 2024.

MILAN TODOROV: NAOČARE ZA ZIMU

 

Navukao sam se na naočare

Za sunce

Tako da uvek kad sam u prilici

A naročito kad je zima

Kupujem sunčane naočare

Ne gledam mnogo na kvalitet ili cenu

Važno mi je samo

Da kroz njih svet

Iako izgleda isto

Bude prihvatljiviji

Da me ne tera

Da odustanem od svega.

Ta meka i blaga noć

U sunčanim naočarima

Za razliku od dugih

Tmastih noći januara

Ili jaguara...

Zimske sunčane

Naočari u nevreme

Kao prijatelj bez ljubomore

Bez lažne samilosti

Bez zlobe uvijene u kurtoaziju

Moguća ljubavnica  samo

Kao dobra prijateljica...

Naočari za zimsko sunce

Kako vas volim

Ali izgubićete

kao što će izgubiti

I ovo pretvaranje

Da živim dok

Čekam.

понедељак, 26. фебруар 2024.

MILAN TODOROV: PEVAČICA

 


Bila je pevačica

Rastavljena od muža

Možda zbog pevanja

To traži poseban način života

Spavati kad svi rade

Raditi noću

Sa ljudima koji nasrću

Na tvoje mlado vitko telo

Nisam se upuštao u te stvari

Kad je rekla da se vraća mužu

I starom životu

Dovela je stan u red

Onako kao što je izgledao

Pre nje

Okrečila sama sve

Oprala i otišla

Bila je sjajna podstanarka

Sve dok juče nisam otkrio

Da je bacila hrpu rukavica

I kreča i farbe

U klozetsku šolju

I to je kao nejasan san

Odjednom isplovilo

U kupatilima novih stanara.

Bila je drugačija

Na svom putu za nigde

Gde su pravila o dobroti i ludilu

Razmeštena.

Da, pevala je prilično originalno i dobro

Ne hajući za uspeh

Koji nije dolazio

Kao da je znala

Da ćemo na kraju svi biti

Prevareni.

 

недеља, 25. фебруар 2024.

MILAN TODOROV: BILA JE TAKO LIJEPA

 

Prigradske devojke su

Možda najbolji primer

Da ne postoji ništa

Što se može nazvati

Veličinom

A da se pri prvom odlasku

U veći grad i njegove

Sjajne pećine

U velikim šoping molovima

Sve to nesumnjivo njeno

Kojim je očaravala

Do tada

Odjednom ne sroza

Kao smeđa svilena čarapa

Koja se više

Ne nosi

I prva budala će joj se nasmejati

U lice

I imaće pravo

Jer svet je progresivna

Bolest

Grize telo komad po komad

Donoseći nove ljude

U tvoj do tada sređeni život.

Izlazim u grad

Samo da bih sreo poglede

Koji će mi reći:
Ti si običan uljez u

Novom životu

Protraćen si

Postoji prednost

Traka za preticanje je

I bez tebe puna

Idi kući

Spusti oljuštene roletne

Ti si lepa devojka

Koja je to bila

Do malopre

Spavaj sanjaj

San je ono što postoji

Umesto svega što postoji.

 

 

 

субота, 24. фебруар 2024.

MILAN TODOROV: SMOKVA


 

Ne postoji lek protiv smrti. Starost je infektivna bolest i prenosi se blizinom obolelog. Zato moram da radim.Ne mislim da ću se izlečiti, možda samo privremeno zalečiti, ali i to je nešto, jer život i nije ništa drugo nego odlaganje smrti.

Ovih dana orezao sam grane stare smokve da bih oslobodio mali cvetni vrt ispred kuće. Bila je to smokva bolja od one iz Biblije, jer ova je rađala nenadmašno. Uspevao bih da leti skupim i do sto pedeset kilograma smokava sa njenog ogromnog stabla. Rezidba je trajala nekoliko dana. Radio sam sve malom ručnom testerom. Moj trud je nagrađen. Osećao sam se čvršće u svojoj koži. Ne želim da živim na selu. To, nikako. Ali, želim da živim sa prirodom. Kad sam orezao osnovne debele grane, pozvao sam prijatelja sa motornom testerom da ih iseče na manje komade koji će dobro doći za pečenje rakije od smokve. Nadam se tome. Smokva je otezana po svim stručnim merilama u formi otvorene šake ka nebu. Ipak je to sveto drvo koje je i Isus često pominjao. Kad sam raščistio krupnije i sitnije granje pojavilo se nešto divno.Ispod krupnih natrulih listova smokve koje namerno nisam skupio jesenas, pojavio se čitav mali svet glista, bubica i crva. Počistio sam trulo lisje, jer je zima na izmaku i ta mala stvorenja, koja su svojim filigranskim radim učinila da zemlja bude rastresitija i dobija više kiseonika, moći će sada da se snađu i bez opalog lišća.

Bio sam srećan. Našao sam mir, ma koliko on bio kratkog daha. Osećao sam da radim pravu stvar u pravo vreme.
Smokva.

Simbol ženske čulnosti.

Prsti smokve su se pružali ka Bogu, koji ne odgovara.

Drveće umire, bilje umire, godine umiru. To je Božja bašta, kako su govorile babe popovima nagoveštujući svoj odlazak iz sveta u taj večni vrt.

Ovih dana ranog proleća je opasno živeti. Bolničke statistike pokazuju da najviše ljudi umire u proleće.

Dok sam sređivao zemlju oko smokve mislio sam o tome; o njenom večnom životu za razliku od našeg sklonog truleži.

A, da...

Jednom sam ručao

Sa tipom koji je

Ubijao ljude

Tada to nisam znao

Kao što nisam znao

Da će ga zbog toga

Jednog dana ubiti

Jeli smo ribu

Pili belo vino

On je jeo malo

I pio je malo

Sve je bilo sasvim

Obično

Do tada nikada nisam

Upoznao nekoga ko je ubio

Kao ni nekoga za koga bih

Garantovao da nije ubio

Dobro i zlo su bili poređani

U mojoj fijoci

Bez ideje o preimućstvu

Ravnodušnosti nad njima

Pojeli smo ribu

Salatu i kolač odveć sladak

I sve je bilo kako treba

Ja sam živeo svoj život

On je živeo svoj život

Nismo govorili mnogo

...

Očistio sam vrt od svega umrlog. Zeleni vrhovi lala i zumbula i ko zna čega još već proviruju iz zemlje i sunce se više ne krije. Ono nema ništa sa nama. Naše predstave o dužini života su linija na dlanu.

...

Na rastanku smo se

Rukovali

Pamtim njegovu ruku

I danas

Bila je to mala ruka

Mekog dlana ruka

Koja je ubijala.

петак, 23. фебруар 2024.

MILAN TODOROV: STAKLENA PATKA

Video sam tu devojku, krupnu, ružnu i obesnu kako kagano hoda po megamerketu sa upravo načetom čokoladom u zubima.Hodala je mirno, gotovo vesela i stavljala neke stvarčice u korpu a u usta trpala keks, pivo i ko zna šta još.

Ne znam čemu služe te tobožnje kamere po radnjama, ali očigledno je da niko nije reagovao, jer je cura nastavila, koliko sam usput, odlazeći slučajno u iosto večernje vreme u tu prodavnicu zapažao.

Odmah da kažem, nisam imao ništa protiv. Ti megamarketi su nas opljačkali samo na suptilniji način, tako da je riba poput Robin Huda pljačkala bogate i davala, ne siromašnima, nego sebi.

„Postoje ti ljudi koji se tako namiruju. Neke smo uhvatili, ali većinu ne“, rekao mi je prijatelj koji je radio u jednom takvom gigamarketu. „Imaju metode varanja. Ukucaju šifru sa manjom cenom i idu na elektronsku kasu i rade tako neke neverovatne stvari. Ali, svi mi to radimo.“

„Svi?“

„Donekle.“

„Gule etikete?“

„Gule. Stave palac na vagu pa štampaju proizvod koji je teži kao lakši. Ludilo. To će sve jednog dana da izgori.“

I izgorelo je, zbog neispravnih elektrilčnih instalacija, kako je utvrdila policija.

„Preselio sam se u drugi market, ali žalim za tim zapaljenim. Nešto je bilo tu. Nešto kao tragovi pravog života koji se bori, upinje i koga niko ne može da pobedi. Ovde, u novom, sve je drugalčije. Elektronske kase mere, proučavaju, nema prevare, nema igre koju možeš da smisliš samo da bi te održala u prividnom, ali ipak kakvom takvom osećanju da si slobodan da uradiš šta hoćeš.“

Posle nekoliko dana video sam onu kleptomanku kako proba satove u nekoj juvelirnici u velikom šoping molu.

„Pokaži mi je.“

I ukazala se prilika. Išao je da uplati neki gradski porez, ja sam se našao pored njega a kradljivica, sada, moram da priznam , prilično ulepšana, u miniću, ofarbane kose u plavo i dugo ravno, očešala se o nas.

Ne znam šta je posle bilo.

Znao sam da ima običaj da se hvali svojim uspesima kod žena, ali ovo ipak nisam očekivao.

„Pala je“, poručio mi je.

„Sviđa ti se?“
Znao sam da se ne snalazi među ljudima i sve to sa novom ženskom mi je bilo dodatak haotičnoj slici o njemu.

Ali, pitao sam se, zašto me to uopšte interesuje.

Ja plaćam uredno svoje račune.Ponekad čak i pre roka. Mrzim opomene, kazne, kamate, pretnje.

„Nemoj samo da se zaljubiš“, poručio sam mu.

„Neću, ali ona se izgleda zaljubila u mene.“

Ukapirao sam da je zabrazdio.

Posle nekoliko nedelja došao je do mene.

„Kako Ferida?“

„To joj je lažno ime na Instagramu. Inače, super je. Voli kad je odvedem na zgarište moje prve firme.“

Nisam mogao da shvatim zašto.

„Ljubav na zgarištu...razumeš... Sve je nestalo i nestaće i onda ovo, Bože...“

Bilo mi je teško da sve to razumem. Ljubav koja se razvija na ruševini, telesna a možda i duhovna veza na pepelu. Svetu su potrebne sitne stvari, jer život nije ono što se vidi, nego je život ono ukrasti, pojesti, popiti, udaljiti se od uobičajene predstave o njemu događajima koji nisu ispunjeni biogznačime ali su bar pauza u iluzornosti uređenog sveta.

„Jebi“, rkao sam mu. „Imaćeš čega da se sećaš u staračkom domu dok ti plava debela ženska bude podmetala staklenu patku da pišaš.“

„Ne seri“,odgovorio mi je iz svoje, za sada još, sumnjive telesne prednosti.

Dok ovo zapisujem mislim kako to nije važno naspram života ma kakav da je.

 

 

 

 

 

 

четвртак, 22. фебруар 2024.

MILAN TODOROV: VRUĆA VODA SUBOTOM

 

 

„Izdajem prolaznu sobu za mladu studentkinju iz unutrašnjosti sa upotrebom kupatila. Vruća voda subotom. Muške posete nisu dozvoljene.“

Kako sam se smejao takvim oglasima, a bilo ih je u neko staro vreme kada su gazde vladale tuđim postojanjem.

Jednom sam izdao garsonjeru nekoj takvoj mladoj studentkinji. Razume se, soba nije bila prolazna, kupatilo je bilo slobodno svakog trenutka i nisam se mešao u dolaske muških posetitelja niti ženskih.

Važno je da svako ima svoje zidove i da oni budu gluvi.

Studentkinja je prethodno došla da pogleda garsonjeru. Bila je sa muškarcem srednjih godina koji se predstavio kao“tata“. Delovao je mlado za tatu, ali šta sam mogao da znam. Ljudi se ponekad žene vrlo mladi i dobijaju rano decu, iako se deca nikad ne dobijaju kasno.

Bilo je sve u redu.

Tata je ćerci pomogao da se smesti i pre odlaska, pozvonio mi na drugi ulaz u kome sam stanovao da bi me upitao da li može ponekad da i on prenoći u podstanarskoj sobi sa ćerkom, ukoliko sa poslom u gradu odocni a ne voli da vozi noću do mesta u kome su stanovali. Policija, rekao je, razunete, zatim, na tim poslovnim dogovorima uvek se nešto popije, razumete?

Razumeo sam.

Sve je u redu, rekao sam. Naravno da možete da prespavate tu.

To mi je jedinica, rekao je.

Glupo je da sad kažem kako sam odmah posumnjao. Uostalom, ćerka, visoka crvenokosa i vižljasta nimalo nije ličila na elektro preduzimača koji je bio omalen, dežmekast i imao pogled koji se zatvara pre nego što ga pogledate u oči.

Prolazili su meseci. Preduzimač je uredno plaćao kiriju. Prespavao bi kod ćerke otprilike četiri ili pet puta ili šest...mesečno.

Ništa neobično, dok jednom slučajno prilazeći pored odškrinutih vrata u rano jutro ne ugledah ih oboje u istom uskom krevetu.

Bilo me je stid što sam skrenuo pogled ka unutrašnjosti sobe. Nije me se to ticalo, nimalo. Trudio sam se da status njihove veze ostane nevidljiv, tačnije nepostojeći. Osim toga, mrzelo me je da posle svakog podstanara krečim zidove i plaćam ženu da detaljno obriše sve uglove uključujući i kupatilo.

Ipak, mislio sam o njihovoj vezi.On je bio stariji od nje dvadesetak godina. To ne mora ništa da znači, jer čak i naša ortodoksna crkva odobrava brakove ukoliko je razlika između partnera  petnaest godina. Pet godina razlike, dakle. Tja.

Ovo je samo epizoda u mnoštvu života, smatrao sam. Zapravo, svi mi imamo bezbroj života. Neki su javni, ali takvi su, verovah, u manjini. Ostali su epizode sakrivene u slučajevima ili mogućnostima koje se zovu iskoristi trenutnu situaciju.

Tip je imao novac.

Ona je bila lepa.

Njemu je bilo potrebno da ima nekog baš takvog, odnosno takvu.

Ona je želela da studitra i ostane u većem gradu.

On je, shvatio sam, samo usputna stanica.

Zaboravih da kažem da sam joj izdao stan sa nameštajem u kome je ležaj, polovni i prilično nesiguran, svakako igrao značajnu ulogu.
Jedne kasne večeri pozvala me je telefonom i zamolila da siđem jer ima neki problem.

Sišao sam.

Krevet je bio blizu raspada. Nije to strašno, rekoh, to je montažni krevet. Potrebno je samo da se letvice ispod dušeka ponovo vrate u svoja ležišta.

Ali ja to ne znam, rekla je pitomijim glasom.

Seo sam na krevet i počeo da pospremam letve. Ona je, beše u pantalona pidžami na crvene cvetove sela pored mene i pomagala mi.

Popravili smo.

Laku noć.

Laku noć.
Ništa nije bilo. Sitni dodiri kao izgredi života.
Odselila se sledećeg meseca. Tata je glumio bezazlenost. Ali stvari sa svima nama, njom, njim i najzad sa mnom našle su se na nultoj tački.

Pozvao sam molera da okreči stan.

 

 

 

 

 

среда, 21. фебруар 2024.

MILAN TODOROV: RUSKA MENJAČNICA

 

 

Stojao sam u redu ispred menjačnice u centru grada. Ne pamtim kako se zove. Možda Eldorado ili tako nekako smešno. Trebalo je da promenim dinare za evre. Ispred mene je neka mršava crnokosa žena sa detetom u kolicima nešto dugo petljala na staklenom pultu. Posle se okrenula da pođe, pa se opet vratila. Devojka naduvanih usana i zrelih godina koja je radila na menjačkim poslovima je uveravala da je sve u redu i da joj je tačno vratila kusur.

Ne znam koliko je menjala. Mislim, to nije moja stvar. Zapazio sam blagajnicu već ranije. Bila je mrzovoljna, bleda, tajanstvena. Ne znam zašto sam sve vreme imao utisak da je Ruskinja, da mrzi to što radi i da, normalno, mrzi i mene koji povremeno neki novac promenim za neki novac.

Kad je žena sa detetom najzad napustila šalter primetio sam debelog bradonju komotno nalakćenog na stub uz menjačnicu kako nešto čeka. Blagajnica sa napupelim usnama ga je pozvala prstom. U ruci je držala pravouganu zlatnu polugu i nešto ga upitala.

„Zlato je provereno“, rekao je debeli mekim vojvođanskim vokalima za koga sam zbog brade mislio da je migrant. „Kupljeno je u Beču. Tamo sam živeo petnaest godina.“

„Dajte mi ličnu kartu“.

Debeli je dao.

„Vaše ime je Stanoje a prezime Kral?“

„Da“, rekao je debeli. „Kral je prezime moje bivše žene.“

„I vaše.“

„Zadržao sam ga. U Beču je s tim prezimenom lakše.“

Usnata menjačka službenica nije ni trepnula. Pružila mu je neki blok sa indigom.

„Potpišite da zlato nije ukradeno i da ne potiče iz dobiti od nezakonitih radnji.“

Debeli je ladno potpisao.

Ustala je i otišla do crne zavese koju je razmakla a zatim iz  njene mračne dubine izvadila mali sef i u njega pohranila zlatnu polugu. Ta žuta poluga je ličila na medalju za hrabrost, samo malo više geometrijsku hrabrost. Hrabrost novog vremena.

Ruskinja se vratila, sela u svoju crnu foteljicu na ljuljanje da bi mu izbrojala lep svežanj novčanica.

Najzad sam stojao pred njom.

Gledala me je, kao i uvek, sa podignutim obrvama.

„Da li imate dve stotine evra? Hteo bih da ih kupim.“

„Dve stotine?!“, nasmejala se. „To je za nas  sitnica. Kakvo pitanje!“

Postoje te osobe koje uvek, ali baš uvek pokušavaju da vam stvore osećaj krivice apsolutno bezrazložno. Obično to rade tako što na vaše pitanje odgovaraju pitanjem.

„Dešavalo se da nemate“, rekoh.

Znao sam da se seća kada mi je to odgovorila prilikom poslednjeg pokušaja transakcije.

Ustala je i otišla do crne zavese u kojoj su se nalazili vredni predmeti u toj dnevno noćnoj zalagaonici. Pritom se uspravila na vršne prste i lakim, brzim potezom povukla uaske crne helanke nagore.

Znala je da sam to uočio. Vratila se odmah, veselo.

„Šalila sam se“, rekla je. „Svaki dan gledam toliko novca da mi se gadi.“

Bilo je to pomalo neprilično za osobu koja je dotle hladni menjački posao obavljala ledenog izraza.

Ali, pomislio sam, svakoj osobi ponekad dođe neki lom u glavi ili srcu ili u svemu tome, obično neuhvatljivom.

Gledao sam njene nabubtrele usne dok je moj novac prebrojavala ručno a zatim u mašini.

Koliko ima godina?

Koliko iskustva?

Šta je dovelo ovde? Na ovo mesto na kome ne zna gde je.

Ona je žena. Svakako željna opipljivosti umesto tog života sa proveravanjem tuđeg zlata i odlascima iza crne zavese.

Ali, možda je obrnuto.Možda ona upravo insistiranjem na svojoj vrlo negovanoj lepoti pokušava da pređe most, nevidljiv i nepostojeći, most između neobaveznih pojedinosti i prikrivene mogućnosti ljubavnog odnosa u zemlji ko zna kojoj, pa makar ta mogućnost predstavljala samo zamišljeni događaj između stakla koje je deli od ostatka sveta i, na kraju, mene?

 

 

уторак, 20. фебруар 2024.

MILAN TODOROV: KUGLANA

 

     


 Kad sam ušao u tu staru

Kuglanu

Moj podstanar koji mi je

Dugovao kiriju

Sedeo je sa čovekom duge

Sede kose ispred cugova

Za mehaničko vraćanje kugli

A neka dobro držeća žena

Bacala je obojene kugle

Na čišćenje

I bila je u tome veoma dobra

Podstanar je ložio vatru

U maloj bubnjari

Bilo je toplo u toj kuglani

Na kraju moje stare ulice

I zagušljivo

Ali žena je bacala kuglu fenomenalno

Drvene lutke su padale

Poput oker domina

Dok je njen suprug

Zabrinuto vrteo glavom

Izgubiće rekao mi je podstanar

Zato je uznemiren

Dao mi je kiriju

Ruka u ruku

Nisam brojao

Žena je očistila pistu sa keglama

Znaš brate koliko godina ima

Devedeset jednu

A stari

Stari je mlađi

Osamdeset devet

Pokušao sam da izađem

Vrata su se otvarala kontra

Unutra umesto napolje

Izašao sam u mračnu ulicu

Preko puta je vojna radionica

Neispravni topovi

Pokvareni tenkovi

Kamioni spaljenih guma

Kakvo čudesno mesto

Rušenje drvenih lutaka

I rušenje svetova topovima

U Ukrajini

I stara žena koja baca kuglu

Da bi produžila život

Čiji početak i kraj

Nisu nikome jasni.

Mogao bih da pričam o toj staroj zgradi skoro beskonačno.

O igrankama koje su se to održavale, kao i o sjajnim pozorišnim predstavama sa Mirom Banjac, o šaljivim zatvorima, o šamaranju nežnih udavača pred poljskim klozetom u vreme neočekivanih svadbi, o prvom pušenju mog vršnjaka učinjenom u duplim vratima na izlazu iz svečane sale u zadnje dvorište puno đubreta  koje će se jedne noći zapaliti samo od sebe kao što se sve stvari zapale same i sve nestane samo.

Mogao bih da ti ispričam kako je ta mlada mršava devojka iz tih zadnjih vrata posle dobila rak. I kako su nam se pogledi susreli kada su je pustili iz bolnice da umre kod kuće a ona je stalno, sve vreme stajala ili možda sedela uz ulični prozor koji je takođe gledao na tu vojnu radionicu, na njen okrajak koji se punio novim oštećenim oruđima i oružjima za ubijanje.

Da li je mislila o tome?

Da li neko kad oboli od teške bolesti može da pomisli koliko se novca baca na ubijanje umesto da se to upotrebi za nalaženje novih lekova?

Slavica Morageš, da tako se zvala ta devojka na umirućem prozoru.

Nije imala nikog bliskog.

Najbliža njenom prozoru bila je ta vojna radionica u kojoj su popravljali ono što će sve da pokvari. Da ubija.

Slavica.

Pretpostavljam da o tome nije mislila. Bilo joj je važno samo da se smesti u neki prostor gde se niko neće baviti njome i njenom bolešću.

I sad, kad prestajem o tome da mislim jer me još boli, zamišljam tu staru kuglanu u koju sve češće navaćam, kao veliku kartonsku kutiju. U njoj je šaka života. Kad se rastvori, a rastvoriće se, sve što je do tada bilo, naša nadanja, zadovoljstva, naslućivanje... sve će se rasplinuti i iscuriti na sve strane poput kapljica vode čuvane na dlanu najednom izvrnutom.