четвртак, 31. октобар 2019.

MILAN TODOROV: ZVONO NA VRATIMA





pinterest
Bio neki ajvar pa se pokvario samo malo odozgo. Bio tako i neki pekmez od kajsija pa se i on pokvario odozgo. Šta sam hteo da kažem?

Naše će sjene hodati po Beču....do kraja građevinske sezone.

Prosečan srpski seljak ima 60 godina, vozi traktor star 40 godina i veruje da je to zato što je pod Turcima bio 500 godina.

Mi ćemo u EU ulaziti na poseban način. Malo ćemo ulaziti u nju a malo izlaziti.

Slažem se sa Krležom da su Srbi i Hrvati jedan isti drek koji je volovska kočija presekla na pola. Ali, čija je bila kočija?

Zvono na vratima.
-Otvorite molim vas...
-Neću!
-Zašto? Mi smo samo Jehovini svedoci.
-Znam ja iz koje ste partije...

Pred Zadušnice najviše je ostavljenih pasa u blizini groblja. Gde će tim ljudima duša?

Od čega da žive proizvođači vina kad u vreme slava jedna buteljka (obeležena) prođe pet-šest domaćina kao poklon?

Sve srećne porodice liče na porodice u reklamama, samo nesrećne porodice liče na one koji gledaju te gluposti.

-Čovek bi trebalo da ima bar minimum dostojanstva.
-Ispod kog minimuma ti ne bi išao?
-Šta ja znam. Dvesto, tristo evra.

Srbin kad prođe 9 krugova pakla traži da trči i pobednički.

O ukusima ne treba raspravljati. Svi treba da imaju isti ukus.

Dok šetam ulicama psi iz bogatih kuća svom žestinom laju na mene. Razmišljam, da li te iskrene pseće duše znaju čime im se bave gospodari.

Utisak iz večernjih šetnji: I najbednija kuća u kojoj ima svetla u prozorima, lepša je od luksuznih kućerina sa natpisom NA PRODAJU.

Raj je za umereno kontinentalne osobe dok je pakao više za nas zimogrožljive.

Šta radi more zimi i da li sanja nas?

Prošle sezone hteo da se vakcinišem protiv gripa i otišao u ambulantu. A ne može to tek tako, kaže sestra na šalteru, morate doći sutra da vas vidi vaša doktorka. I onda se nisam vakcinisao jer moja žena ne bi volela da se viđam sa nepoznatim ženskim osobama.

Ko ćuti danas nema prava da se sutra brani ćutanjem.

Ne razumem to kad lovci uzgajaju fazanske piliće pa ih kad odrastu puštaju u prirodu da bi ih ubijali. Taj nagon za ubijanjem se ne može maskirati nikakvim dobročinstvom.

Ako izgori Stara planina napravićemo još stariju.

Ako vam je dobro, onda ništa.
A ako vam nije dobro, opet ništa.

Pošto smo narod najstariji nije ni čudo što nas tretiraju kao izlapele.

Partijske slave! To je kao kad se džeparoš u autobusu koji prolazi pored crkve prekrsti pre nego što ti zavuče ruku u džep.

-Jesi usisao prašinu sa podova kao što si mi sinoć obećao?
-Čist je naš stan kakvi su ostali.

Kriza srednjih godina, šta je to u poređenju sa krizom svih naših godina?

Nije istina da pare kvare. Ja čim dobijem neke pare postajem bolji.

Svrbi me i levi i desni dlan. Znači, samo onaj koji daje - dobija.

Hteo sam polisu životnog osiguranja i agent mi odmah obelodanio da je, ako je imam, bolje da poginem nego da umrem. Kako živeti s tim osećanjem?

Da li ste nekad probali da varite sa maskom za varenje? E, tako se ja osećam dok gledam svet ovo oko mene.

Što sam stariji sve više uviđam da život nije ispunio moja očekivanja. Izgleda da je imao nerealne ambicije sa mnom.

Pravi je božji dar  u ovim toplim oktobarskim noćima spavati kraj otvorenih prozora. U pola pet, kroz mrak  prolazi mali pekarski kamionet. Govori: svet se još jednom rađa.

Ne dozvoljavam nikome da se meša u moj život kad se već ja ne mešam.

Na sve strane se obnavljaju putevi, ali koliko vidim svi vode tamo gde su vodili i oni stari a to me ne čini preterano srećnim.

Ako je život jedan onda je 1 najveći broj.

Sve te slike na kojima su nezaboravni trenuci a koje čuvate u telefonu upašće jednom u wc šolju.

Šezdeset odsto građana smatra da živi isto kao pre tri godine kada su živeli mnogo lošije nego danas.

Svi koji misle da će se naspavati kad umru grdno se varaju. Kakve su prilike, okretaće se u grobu kao propeler.

Kako je svet mali! Može da stane u kutiju šibica i onda ti pogodi ispod koje kutije se krije kuglica.

U dilemi sam da li da zaveštam svoje organe. Što da neko na meni uči kako se ne živi?

Kratka kosa je prava stvar. Kad imaš loše snove, ujutro ti se ništa ne vidi.

Kako nam je, mi bismo se mogli upisivati u knjigu žalosti svaki dan.

Ode još jedan dan života koji se nikad neće vratiti. A što bi se vraćao pa da nas sve izgazi dok manevriše u rikverc?

Život je suviše kratak. Taman shvatiš ko je ko a ono  u sledećem nastavku ni ti nisi ti.

Budućnost nam je neizvesna, jer kakva će biti naša prošlost još niko ne zna.

Ja sam se u životu zajebao ne jednom,nego više puta. Ali iz svakog zajeba sam izvukao pouku da ću se sto posto zajebati opet.

Glup si ako veruješ da su plavuše glupe.

Svet bi bio mnogo lepše mesto za život da svet nije odvratan.










среда, 30. октобар 2019.

DOBRIVOJ ANTONIĆ: LASKANJA


crtež:M.Todorov

Da li je ovo diktatura ili nije, ne znam. Ima ko će o tome da odluči.

Književno veče je otvorio ministar kulture, a zatvorio ministar policije.

Prosečan Hrvat poznaje ćirilicu iz priče roditelja.

Izgleda da su moji davninom sa nekih kamenitih područja. Zaključujem po mojim bubrezima i žuči.

Nikada nisi dovoljno star da ti ne prijaju laskanja.

уторак, 22. октобар 2019.

BRANKO STOJANOVIĆ (KELN): O TELEFONSKOM IMENIKU





"Priče u „Telefonskom imeniku mrtvih pretplatnika“ bez sumnje su nastavak mreže autobiografske fikcije koja se prostire u prethodnim romanima ovog plodnog i samosvojnog autora. Ali, izrazita dominacija autobiografije ne postoji mada daje zavodljivu moć prepoznavanja lica i toponima tokom čitanja. Ovde je, dakle, nemoguće raspravljati o samo jednom tipu pisma. Organizovana kao maltene romaneskna ispovest autorovog izmišljenog JA zbrka donosi složenu ukupnost fikcionalnih odnosa u realnom životu. Autobiogrfasko uočljivo u zametku svake priče prepliće se u odgovorima na stvarnost koji su tako iznenađujući."

SAJAM 2019.






Neću otići na Sajam knjiga iako imam novu knjigu na njemu. Zamišljaću kako se ljudima dopada, pitaju za autora, kako je napravio smeo prodor u klasičnu priču, koliko ima autobiografije a koliko fikcije, kako je ubedljivo a dirljivo istovremeno...

понедељак, 21. октобар 2019.

NINUS NESTOROVIĆ: RVAČ




Crtež: Milan Todorov

Pre sklapanja braka sa mojom suprugom, ja sam u našoj vanbračnoj vezi bio Romeo. Sad sam Julija.

Rvem se sa problemima. Ja sam teška kategorija.

Morali smo našu slobodu da ogradimo bodljikavom žicom. Da se zna dokle je naša, a dokle njihova.

Zabranjena je prekomerna upotreba sile. A koliko je dozvoljeno?

Prazna glava je najbolja ambalaža. U nju sve možeš da upakuješ.

Narod je stavio zimnicu u tegle, a vlast vođu u televizor. Svako se ovde na svoj način sprema da dočeka zimu.

Trebalo bi da prestanemo da se bavimo humanitarnim radom, jer mi više ne možemo ni sebi da pomognemo, a kamoli drugima!



SAJAM KNJIGA U BEOGRADU 21.10.2019.


Nova knjiga Milana Todorova "Telefonski imenik mrtvih pretplatnika" i stalnog saradnika Paradoksa Ratka Dangubića "Švapski notes".

недеља, 20. октобар 2019.

DOBRIVOJ ANTONIĆ: FLAŠA




pinterest.com
Nije srpski ćutati. Srpski je ćutati samo ako te za to dobro plate.

Očevi se borili za ujedinjenje, a sinovi za razjedinjenje Jugoslavije. Večiti sukob generacija.

Poternice su postale suvišne. Dovoljno je da se otvore sajtovi institucija i tajkunskih firmi.

Pravićemo mi socijalizam od blata. Samo je pitanje od čije zemlje.

Kad baciš flašu u prirodu, ona te nadživi. Vodi računa da to ne bude jedino što je ostalo iza tebe.


DUŠAN PUAČA: VEČERNJI IZAZOVI





pinterest.com
Nemam ja nikakvih dodatnih zahteva prema vlastima. Sve su mi već obećali.

Zločinac se zalud vraćao na mesto zločina. Neko je iskoristio priliku i overio žrtvu pre njega.

Emotivno je stabilan. Više puta se ženio, ali ljubavnicu nije menjao.

Jutro je pametnije od večeri, ali je veče izazovnije.

субота, 12. октобар 2019.

RATKO DANGUBIĆ: GREŠKE


pinterest.com
Ima koji dan, prijatelj me je pita: „Šta ti je, izgledaš kao da te je poplava izbacila?“ I pomislim da ne treba pisati koještarije, a onda se razbesnim: šta su koještarije? U slobodno vreme se bavim uzgojem organske hrane. To je vrlo lepo, organska hrana je zdrava, povrće je lepo, stižu razne pohvale. Tim pre što je čovek postao već ugrožen i sam, a nije uzgajano povrće, ni cvećka. I sam pomislim da se pretvaram u luk, krastavac, papriku, i govorim ljudima da ima onih koji se posvećeni borbi za zdrav život, očuvanju prirode. Ispada da sam ja opunomoćenik prirode, koja je spremna da se bori.
Ali ne odustajem od pisanja, gro vremena provodim, ipak, među knjigama. Tako, umem da sedim sa rukama na kolenima, ponekad klonuo od slatkog ratarskog umora, tek da se priberem i da se prihvatim druge vrste posla koji me čeka. Prokleto pisanje, pomislio sam, ne jednom, okružen nepotrebnim stvarima i knjigama i mislim kog đavola sam se upustio u sve ovo, kada znam da znam da je sve uzalud, za zaborav. Tako, ima svega, pa i neka unutrašnja sila me obavezuje da s ne odričem starih knjiga: kupljenih, dobijenih, ukradenih, ne vraćenih u biblioteke, izgubljenih. Tu, stvarno, ima svega. Knjige se ne smeju spaljivati. To svi znaju. Na posebnim policama držim, odvojene, ove knjige s kojima ne znam šta ću, kao da su, ne budi primenjeno, šugave. Ustanem iz stolice, odmaknem se od stola, skinem jaknu, obesim je na čiviluk, stojim pred zidom od knjiga minut-dva. Tako sam jednom sebe nazvao pogrdnim imenom, u sebi, za svaki slučaj, ljut na sve, ali ne i uzbuđen. Jasno, ovo ne izmišljam, stanem nasred sobe i zurim u knjige. Hteo sam nepotrebne knjige da poklonim, a znam da ih neće niko, a nemam srca da ih šaljem na otpad, bacim u kontejner s novinama. Ideja mi je da država napravi biblioteku od knjiga koje nikome ne trebaju, koje niko neće makar kao ukras na policama, da biblioteka bude vrsta utočišta za knjige, „sigurna“, modernim jezikom kazano, biblioteka. Otkuda to? Pa država je za sve odgovorna, prava i kriva, vlast je vaše prevashodstvo, sila.  I s najbliže police uzeo sam jednu od debljih knjiga, otvaram je, a otuda osim prašine i mirisa ko zna kada ubuđalog papira, ne izlazi ništa. U rukama mi je knjiga autora koji je dugo slovio za voljenog pisca naroda i partije, „bestseler“ pisca. Ne znam odakle da krenem, šta treba u njoj da tražim, nađem. Odjednom, otuda „izranja“ listić, kakvih je pre pedest godina bilo, gotovo, u svim knjigama, koji potvrđuje da u knjizi ima grešaka. Izdavač, odgovorni urednik, korektori, lektori i štampar priznaju, zajednički, da u knjizi ima grešaka, navode ih koje su, na kojoj strani, ali se ne izvinjavaju, ne navode, pomislio sam, s malo cinizma, čijom su greškom greške nastale. Mislim kako je prošlo vreme kada su se, uopšte, greške priznavale, ne samo od onih koji prave knjige, a kako u današnjim knjigama i nema ovakvih listića. Sve su prilike da su danas izdavači, odgovorni urednici, korektori, lektori, štampari nepogrešivi. Vraćam knjigu na mesto odakle sam je uzeo i mislim kako ima razloga da se ne odričem ovih knjiga  s kojima ne znam šta ću.
Pre nego se vratim gajenju organske hrane, slušam muziku, Mocarta, slušam onog istog prijatelja koji govori kako, po njegovom mišljenju, uopšte nije potrebno ni pisati. Uzmi mene, isprsio se, zašto bih pisao, skroman sam čovek, pametan, miran. A kakve, ne odustaje, država ima koristi od pisanja, troši silne pare na, da izvinem, bljuvotine. A  kako je sad skočila cena toalet papira, na primer, da i ne govri, uzvikuje. Uostalom, njemu i ne treba  država, ako mu redovno šalje penziju, „ostalo je flauta i prohujalo s vihorom-dim“. Treba, izvinjava se, objasniti tim piscima: „Ljudi, pišete uzalud!“

уторак, 8. октобар 2019.

DORIVOJ ANTONIĆ: HEROJSKI NAROD






pinterest
Odlučno smo se suprotstavili okupatoru. Ne damu mu da ode.

ZORAN T.POPOVIĆ: USPOMENA





pinterest
Nijedno dete ne liči na mene. I bolje.

Svaki naš vođa je kao onaj Domanovićev. Tako mi čuvamo uspomenu na našeg slavnog satiričara.    

Za sve je kriva moja baba. Ona me je naučila da verujem u bajke.

Radim za džabe, jer neću da budem jeftina radna snaga.                                 

субота, 5. октобар 2019.

MILAN TODOROV: NEMA DALJE





Jabuke, rokovnik, fotografija autora
Zašto taj idilični sneg svake godine prvo pada u nekim dalekim skijalištima a nas zasere u martu?

Nije pametno dupetom zatvarati vrata. Ona se kod nas njime otvaraju.

Ima posla samo ko oće da krade.

U skupštini se upravo glasa o amandmanima na 10 božjih zapovesti.

Da se ja nešto pitam ja sebe ne bih nikad ni za šta pitao.

Treba zaboraviti sve ružne stvari koje su ti se desile do sad u životu i početi iznova da zaboravljaš.

Mene nisu zamenili u porodilištu inače bih bio mnogo bolji.

Uvek tako nedelju dana posle penzija, kad se penzioneri istroše sasvim, na televiziji objavljuju kako je štetno jesti suhomesnate proizvode, crveno meso i punomasni sir.

Kad zvoni fiksni uvek pomislim: ne može biti niko drugi nego Ero s onoga svijeta.

Moja shvatanja su toliko široka da ne samo što ne razumem sebe, nego ne razumem čitav svet.

Kupili 300 grama nekih narezanih salama u Lidlu. Nisu nikakve, ali su baš izdašne. Mislim da ih nikad nećemo pojesti.

Šta vredi što sam većinski vlasnik svog života kad me ostali deoničari deru kako stignu?

Genije koji čuči u meni bi povremeno trebalo i da protegne noge ali ga mrzi.

Nije tačno da ovaj put nikud ne vodi, nego nema dalje.

Ako već ne znaš kakav je neko, daj mu vlast pa pokušaj da mu je uzmeš.

Ponedeljkom ne valja, po verovanju, započinjati bilo,kakav posao. Sreda je seksi. Četvrtkom počinju pripreme za vikend. Petak je dan za metak, Subotom i nedeljm se ionako ne radi. Ostaje utorak. Ali, zar zbog jednog dana kvariti celu sedmicu?

Komšija koji je celo leto, prodavao Frikomove sladolede pokušava da mi proda kutiju pred istekom roka. Nema veze, kaže, zimi se ne kvari.

Od kako smo rasprodali sve što smo imali u zemlji sad i kod nas ima svega da se kupi.

Kupujem koverte u knjižari.
-Hoćete kesu, pita me prodavačica.
-Neću.
-Čuvate okolinu. Tako i ja. Ispušim dve kutije u smeni, ali sve u pikslu pa nosim kući i bacim u kantu za đubre.

Bojim se da na buvljaku kupujem košulje Nemaca. Šta ako se Nemci ovamo vrate pa ih zatraže nazad?

Bojim se da na buvljaku kupujem košulje Nemaca. Šta ako se Nemci ovamo vrate pa ih zatraže nazad?

Danas sam upoznao majstora kožara koji pravi pojaseve za vezivanje bolesnika u psihijatrijskim ustanovama. Neredovno ga plaćaju, ali bar je siguran posao.

Zvali me telefonom radi ankete o političkim prilikama pa odustali kad sam im rekao da imam 68 godina. Kažu: Žao nam je, tu populaciju smo već anketirali. Smatraju, dakle, da svi preko 65 misle isto.

Što Srbi koji su uspeli u inostranstvu na kraju požele da budu sahranjeni u Srbiji? Ja mislim zbog toga što je ovde to zagarantovano i ne može da omane.

Znamo mi da se jednom živi, ali treba to dočekati.

Počeo sam da šetam brzim koracima. Prvo veče sam prešao 2994 metara, drugo veče 6105. Treće ništa jer sam se već dokazao.

-Ne mogu to nikad da zaboravim.
-Šta?
-Reći ću ti kad se setim.

Ništa pre braka. A i posle ništa.

Ljubav na prvi pogled je pipanje očima.

Ujutro stižu đubretari pa večeras svi iznose kante sa smećem na ulicu. Uklanjamo tragove.

Kad vidite da vas neko laže, ali se pravite da to ne primećujete - lažete i vi njega.

Boravio sam u prirodi nekoliko dana. Neki vikendaš palio Itisonove tepihe 3 dana. Drugi puštao Jauke sa Zmijanja. Jedva sam čekao da se vratim u grad i nadišem smoga.

Nama godine ne mogu ništa. Mi smo vekovima isti.






среда, 2. октобар 2019.

NINUS NESTOROVIĆ: SIROTINJA





pinterest
Sve u Srbiji pravimo po evropskom standardu. Samo sirotinju po afričkom.

Ne mogu svi oni koji su na vlasti da prave gluposti. Neko mora i da nadgleda radove.

Stare laži je ovde teško prodati. Narod traži samo nove.

Da bi neko od vas postao ovo što sam ja, potrebno je da uloži i vreme i novac, reče alkoholičar.

Naše glasačko telo čine uglavnom glasači. Birača skoro da i nema.

Za razliku od prijatelja, neprijatelja ne možeš da kupiš. Njega moraš sam da napraviš.




DOBRIVOJ ANTONIĆ: ZADOVOLJNI LJUDI




pinterest
Mentalitet nacije najbolje se vidi u čituljama. Ožalošćena porodica ni u pomen ne može zajedno.

Sve je više zadovoljnih ljudi. Idu ulicom i sami se smeju.

Rešim da okrenem novi list. Kad ono, poslednja stranica.



PRIBELEŠKE O TELEFONSKOM IMENIKU





Kad bih počinjao neku priču uvek sam osećao nelagodnost  pri pomisli na njenu konačnost. Kad sam pisao priče u Telefonskom imeniku mrtvih pokušavao sam tu predvidjivost da izbegnem. Karver i poetska istina su mi pomogli da se vratim priči kao "trajnijem“ jeziku.