недеља, 4. новембар 2012.

RATKO DANGUBIĆ: KUTIJA CIGARETA KENT



I sada mi se grlo stegne kad mislim na taj susret i njega. Ne prestajem da premišljam o autoritetu sudbine, kako bi rekla moja Nevenka. Ne znam kako bi se osećali drugi na mome mestu: meni ovde i treba savet u koječemu. Da sam onda legao na pod restorana i urlao, bilo bi mi danas lakše da to podnsem kao bruku, nego ovo kao teret na duši. Tek sada vidim kako slučaj ume da uplete čoveka gde mu nije mesto. Upoznao sam ga jednog petka iza devet uveče, u pristojnom restoranu gde se skupljaju oni koji nemaju kuda na večeru i oni koji rade u noćnim smenama, kao ja. Uz šank, jer se nikad ne zadržavama dugo, razgovarao sam s kelnerom Ivanom, koji voli fudbal i porno filmove. Okretao sam u rukama polupraznu kriglu s pivom. Nekako mi se primakao sa strane, kao da je hteo da ostane neprimećen. Ja ne volim da se upoznajem, pa sam u početku stajao kao od drveta. Ivan ga je oslovio po imenu, on nas je i upoznao, izgleda da su i razmenjivali te porno filmove. Trideset godina radim kao novinar u državnim novinama, pratim poljoprivredu, bez posebnih ambicija; od svoje plate i ženinog, ne malog, nasledstva, sastavljamo kraj s krajem i izdržavamo sina doktora i njegovu porodicu u Beogradu. Moram da kažem da sam se ovde, u ravnici i rodio, u jednoj od ulica koje izlaze na trg koji je do sada tri puta menjao ime. Moja majka Mileva nije stigla do porodilišta, pa sam se oglasio prvi put u krevetu bake Natalije. Svaki drugi dan odlazim na posao pre deset uveče, ali pre toga svratim u kafanu da popijem pivo: treba mi, rekli su lekari, B vitamin. Ne trudi se niko oko mene mnogo, ni kod kuće ni ovde, a u restoranu razgovaram jedva s pet ljudi: posle piva odem svojim putem. Novopristigli poznanik je bio mlađi koju godinu od mene, radio je u jednoj od banaka iza Muzeja kao službenik, bio je neoženjen i imao je ljubavnicu u drugom gradu. Sve je to rekao sam, u pet minut, a da mu nisam postavio pitanje. Sretao sam ga i ranije ovde, sve su prilike, ali nismo razgovarali. Bio je prirodan; ispalo je da mi je govorio o sebi zato što ima potrebu da razgovara posle dva ili tri viskija. Taj razgovor je izgledalo kao da meni ne znači mnogo: i on je to znao, i ja sam tako mislio, i nije nas posebno obavezivao nikoga. Rastali smo se neodređeno, ja sam njega, iako se protivio, častio pićem, a on mi je uzvratio načetom kutijom cigareta Kent. Sledećeg jutra, posle smene, pakovao sam se da krenem mojoj Nevenki. Bilo je i nerovoze u štampariji, jedna tura dnevenih novina se  morala da baci zbog nekog naslova. Jutro, koje mi je trebalo da  priredi radost kao i neka druga jutra do tada, odjenom se pretvorilo u košmar. U garderobi, gde se presvlačimo, na zidu je TV od ove nove generacije, tanak kao slika:  i dok sam se spremao, bacio sam pogled na jutarnji program. Na TV ekranu sam ugledao fotografiju poznanika iz kafane. Spiker je rekao da se ovaj čovek ubio, skočivši sa mosta u reku. Eh budalo, pomislio sam. Ni jedna stvar u restoranu, ni njegove reči nisu odavale da ovo namerava da uradi. Iz novina sam video da i nema veliku rodbinu: sahranjen je drugom gradu. Od tadi mi ne da mira susret s njim, i kako mi je natovario na leđa i dušu teret: Nevenka mi govori da idem kod psihijatra. Zato sam i odlučio da ovde dođem, da razgovaram. Zanimljivo je da sam u onoj noći sagorio njegovu načetu kutiju Kenta, iako ima dana da i ne zapalim.

Нема коментара:

Постави коментар