среда, 12. март 2014.

RATKO DANGUBIĆ: ZAVIČAJNA PROZA

Predajući se uspomenama, on je nepomično.sedeo pred knjigom zavičajne proze koju je dobio na dar od prijatelja pisca, s kojim je proveo detinjstvo. Knjiga otvorena na sredini sada mu je mirovala na kolenima i on je mislio ko zna čemu. U sobi je sedeo i doktor Jakov, s kojim treba da putuje u Palanku i da vide kako napreduje izrada kostima za festival etno muzike. Koji minut ranije su, dokoni, razgovarali kako se brusi kristal. “Vreme je da krenemo”, rekao je Jakov. “Pravo kažeš”, uzdahnuo je zamišljen. Ta zavičajna proza, mislio je, kakva je bila i nekada, takva je i ostala, a takav mu je i prijatelj pisac. Lepo je, uzdahnuo je, opisao kako se priprema sto za porodični ručak: i sam vidi taj stari porodični pribor za jelo od srebra, plavo-zlatni servis sa rasvecetanim lalama. To je napisano lepo. Nabrao je obrve, zatvorio knjigu i odložio je na komodu. Nema ni trideset godina kako je ovde u literaturi vladala zavičajna proza. Pamti kako su onda nad ljudima i piscima pevale ptice, kako su sanjali o slavi, akademiji i ugledu. Te sve knjige počinju kako iza prozora veselo udaraju kapi kiše, kao se prelivaju na suncu potoci, jure okolo guske i jagnjad: dečurlija pravi kućice za ptice, smeju se razdragani čobani i duvaju u svirale. I nije se onda nikada moglo znati koliko je radosti u dušama onih koje pisac opisuje, a koliko u grudima pisaca. On se davno posvetio drugim stvarima, radio je kao profesor muzike. Ko je stajao gore na nebu, mogao je sve ove stvari i da vidi, nasmejao se oporo. Prisećao se kako su u vinogradima, onima uz prugu, ljudi postavljali strašila. Pamti kako su neka strašila bila glavata, sa trakama oko vrata koje su lepršale na vetru. Tako je kod Jankulova bilo strašilo od dve stare gume sa auta, s krparama i odelom na štrafte, koji je ostalo iza pokojnog dede Todora Jankulova. Toga jednog leta i jeseni i sam je dosta vremena provodio sa čegrtaljkom u vinogradu, jer su ptice jele grožđe koje zre. Neki penzionisani mlinar Jovanović dodao je na strašilo u vinogradu Jankulova tri jeftina žuta ordena kada to niko nije video. Za Jovanovića se govorilo da je tetreb. Pudar Masleša, koji je obilazio vinograde, začudio se ovom oredenju koje je bleštalo na jutarnjem suncu i kao predstavniku vlasti  nije mu se provokacija dopala. Sve je prijavio nadležniom organima. Stalno je ponavljao: “Ja pušku na leđa, i napred“. Malo je nedostajalo da uhapse Radovana Jankulova. Spasilo ga je što niko u familiji Jankulova nikada nije dobio orden, a i sam Jovanović, koji je bio malo pripit i jurodiv, priznao je svoje delo. U njegovom detinjstvu jedan mali kod Zorića nije umeo da izgovori slovo “r”. Kažu mu druga deca: „Hajde, Pero, reci: Drvo“. A on kaže: „Dlvo.“ Posle ga nagovaraju da kaže “Partija“, a Petar stenje i muca i rekne: “Paltija“. Sva deca su mu se smejala. Otac malog Petra vratio se jednog jutra iz lova prazne torbe i skinuo je kaljave čizme u sred sobe. Nervozan što ništa nije ulovio, koračao je po sobi u poderanim vunenim čarapama sa kapom na glavi, rekla je njegova žena. Ona ga je gledala i ćutala, a on je mrmljao: „Hajde, Zoro, počeši me po leđima.“ Toga se on svega sada sećao, i kako se njegova majka svemu tome smejala, i ko zna zašto i kako su mu navirale sve te misli. To proza onda je bila pokretač svega lepog, plemenitog. Dok je automobil grabio prema Palanci, on se blago smešio, a veterinar Jakov je mislio: “Udarila mu zavičajna proza u glavu.”


Нема коментара:

Постави коментар