четвртак, 17. април 2014.

RATKO DANGUBIĆ: ISTORIJA BEZ SVEDOKA

Tromim korakom prolazio je između klimavih stolova i stolica; uvek se među gostima pojavljivao kao kakva neminovnost. Njegovo razvaljeno telo je određivlo ritam koraka i izgledalo je kao da mu nije namera da se spusti na stolicu. Posle bi rekao: „Ovde sam jer sam ovde.“ Njega su svi voleli i njega su svi mrzeli. Izranjao je niotkuda i nestajao nikuda, kao oni jurodivi starci i ribari uz nasip Dunava. Pio je samo pivo Jelen. Kada je bilo tvrdo kuvanih jaja i pereca, umeo je da saspe u sebe i pet velikih krigli. U trenucima kada ne bi uspeo da izvali nekakav odurni prostakluk na račun odustnog ili prisutnog sretnika, on bi krenuo da govori kakvu svoju priču iz života. Nema spora da  je bio obrazovan. Pokazivao je svima, uvek iznova, da je on duhom ponovo tu, u kafani, sa dugim, plavim šalom, kakav je uvek i hteo da bude; povremeno je pomerao prazne i punu kriglu s pivom tamo-ovamo, kao da su kegle, pa otpijao iznova gutljaj-dva i onda brisao penu i usta nadlanicom. Taj Krulj je umeo da valja događaje, mitove, laži i dogme kao rasušenu burad. Ne mogu da se setim svake njegove reči, ali mogu smisla priče. Ponekad sam dobro shvatao njegove krilate reči, a nekad bi se javile nejasno, skoro maglovitog značenja. Istorija Gajdobre ne može se nazvati uzbudljivom, rekao bi profesor Milojković, ali ima dosta tragova o njenim ljudima i događajima u vezi s njom. Do pre pedeset i koju godinu u ataru je, vukla se kroz Gajdobru priča, dok komunisti nisu ukinuli religiju, postojao bunar želja. Tamo je, rekao je Krulj, mogla svaka budala ili devojka da ode, nagne se nad rupom i kaže vodi želju. Tamo su ljudi bacali preko sebe metalnu paru ili dugme. Izgledalo je da je njegova priča tvrđa od stvrnosti. I govorio je kada se taj, koji je imao kakvu želju, vrati kući njemu se želja ispuni ili ne ispuni. Tako je i neki Rankov iz Paraga otišao pred mrak tamo 1947, posle Hitlerovog rata, izveo čitav ritual, i kada se vratio kući imao je izjutra šta da vidi u ogledalu. Tajno je sanjao i želeo, dvadesetogodišnjak, da poraste 18 cantimetara, a porastao je preko noći 20. Kako se samo u zoru derao, mlatarao dugim rukama od sreće. Odjenom su mu sve pantalone bile kratke, džemperi i cepele mali, a roze sokne nisu pokrivale potkolenicu. Tako jedne godine od ponedeljka do subote zaredom, Krulj bi se dogegao poznatim korakom, spustio na stolicu, ispijao pivo i jeo kuvana jaja, i počinjao istu priču ispočetka. U neko vreme je, negde pred TV Dnevnik, dolazio do određene reči u priči, a onda ustajao i govorio: „Moram da idem.“ Sedmog dana u ovoj nedelji stigao je ranije, seo i zatražio da pojede kolenicu sa kiselim kupusom i rekao: „Nisam gladan, ali jesam gladan.“ Kada je telefon zazvonio na pultu ispred oberkelnera Pecelja, on je nastavio priču. Prvo je rekao da je sećanje dugo oblikovao bez reči i sa rečima, dok mu se nastavak priče nije jasno ukazao. Nije pouzdano pamtio datume, i bilo je sve to, rekao je, tada ili koju godinu kasnije i ranije, ali je bilo. Navodno su se pre koju stotinu godina u polju gde je sada Gajdobra prostirali gajevi puni vila i čarobnjaka. I ti malobrojni ljudi, koji su tuda imali domove od naboja, i oni su se onda prezivali Gajići i Ilići, verovali su da dolaze srećnija vremena. To je, međutim, bila obmana i iluzija vremena. Te vile i čarobnjaci nisu bili stvarna tela. Krulj i nije tvrdio da su paori i pudari verovali svemu što vide. Posle je vratio na prvu priču: kako je pre pedesetak godina pominjani bunar želja i zatrpan, i da nema belega. Navodno su bunar napunili jedne noći leševima neistomišljenika oni Grci, koji su se, posle pomenutog Hitlerovog rata, prognani iz Helade, a naselili se u Buljkesu. Bili su to ljudi koji su lepo pevali i igrali, njišući se po taktu muzike, i dižući noge sporo i brzo. Ta se igra zove sirtaki, rekao je Krulj i obmotao još jednom plavi šal oko vrata. I za ove Grke se govorilo, kao i za sve crnomanjaste ljude, da su srećni ljudi. Tako bi Krulj produžio život umrućim pričama, događajima i ljudima, kako je to znao i hteo. Niko nije mogao da potvrdi istinistost njegovih priča, čime su se one, pomalo obezvređivale, kao i svaka istorija bez svedoka.

Нема коментара:

Постави коментар