субота, 29. март 2014.

BOJAN RAJEVIĆ: PRELAZAK U OFANZIVU

Brine me što živim u globalnom selu, jer su sela u izumiranju.

Zašto mašu svojim pristalicama kad ne namjeravaju da odu?

Imamo sluha za glas vapijućeg u pustinji. Pogotovo, ako se radi o sigurnom glasu.

Demonstranti bi se nakon reakcije policije polako razišli, ali sila masi daje ubrzanje.

Da ne bismo živjeli u strahu, utjeruju nam strah u kosti.

Ne samo da se optuženi uspješno brani sa slobode, nego je prešao i u ofanzivu.

Ako ovdje nema istine, to znači da su je mediji već prenijeli.

Vođa je besmrtan, jer se smrt uvijek događa nekom drugom.


RATKO DANGUBIĆ: BACANJE KAPE

Prepoznao me je bezmalo istog trenutka, i pre nego sam mu rekao ko sam. Tek je bio pojeo kiflu, ali je ostavi pola krigle jogurta i deo kajgane na plehanom tanjiru. Uzdahnuo je i rekao: “U glavi je sve. Tamo je uvek sve. Nema sumnje da je tamo sve. Tu je ključ za sve brave. I gde bi drugo moglo da bude? Tako je to uređeno kod ljudi. Kako da objasnim? To je tako. Tako mora da se razume.” Odakle on ovo zna? “Pa zna,” rekao je. On je stari profesor matematike, voli da gleda ljude i u njima kopa po naslagama tajni. “Ima izoštren njuh i sluh.” Smešten je u jednoj psihijatriji i zatekao sam ga raspoloženog. Sedeo je u pletenoj fotelji, na travi, kao u starim filmovima o ludacima, i treptao. Znao sam da u glavi skriva razne priče, uspomene i malere.
Doneo sam mu jabuke i sok od nara. Rekao je: “Ništa mi ne treba. Ako i treba, imam para da kupim. Znam gde mogu da kupim.”  Obuhvatio je lice dlanovima i gledao me u oči. Taj drugi događaj, o kome je veselo govorio, ko zna kako je stigao do njega: kao ispovedna tajna nekog grobara ili lekara, teret, kao poturena izmišljotina. Potajno sam se ponosio da sam novinar i nesvesno sam primao odgovrnost za priču kakva je bila ova njegova.Po srebrnom nebu plovili su sivi oblačići, a on je govorio kako je jutros u toalet bacio paklu izmrvljenih cigareta. Posle je govorio o toj pogrebnoj povorci koja je pristigla do rake, pa su onda tu svi zastali iza lakiranog sanduka. Nije navodio imena, upotrebljavao je slova i brojeve. I onda je rekao: “Na groblju u “X.” su sahranjivali “Y” u porodičnu grobnicu, a advokata “Z”  su sahranjivali sat kasnije u iskopanu raku. Niko nije primetio da su mrtvaci zamnjenji pre nego su na sandicima ukucana imena.” Opisao je da su u bari uz groblje plivale guske. Onda je rekao: “Šta misliš, zašto ja pričam ovu priču tebi, a ne ti meni?” Posle je rekao da je sedmog dana nakon sahrane uglednih ljudi rodbina “Z” plakala nad humkom pod kojom je bio “Y”, a rodbina “Y” nad mermernom pločom pod kojom je bio “Z”. Tvrdio je do se zamena umrlih desila u mrtvačnici one bolnice u “X”. Oči su mi bile plave i suzne, ali to za mene i priču nije bilo važno. Oči su mu bile spokojne i skoro da nije trepnuo.

Koji mesec kasnije krenuo sam i sam svojim poslom u “X”. Ispred kafane u centru “X”, gde sam doručkovao, bilo je ljudi, ali profesora matematike niko nije pamtio. Bilo je, kao i svugde, bespoličara koji gledaju nekoga da im plati kafu i rakiju. Pamtili su da je jedan odavde iz “X” bolovao od nepoznate bolesti, koju je zaradio u logoru u Mathauzen. Ljudi su znali dosta o mukama i jadima bezimenog jadnika koji je bio izložen ogledima ludog Mengelea.Ljudi kod ovakvih događaja drobe o svemu. Jedni su se uz uzdisaje i dim cigareta ponašali kao da im je nesretnik rod, a drugi su ostali hladni, i gledalu okolo i uzdisali. Nekako je sve izgledalo čudno. Ljudi u “X” znaju da kriju i radost i tugu. Nije se mogao ovde, u uvelom gradu, naći čovek kojiu baca kapu u vis.



петак, 28. март 2014.

MILAN TODOROV: DŽUKELE

-          Nismo se videli sto godina – rekao je doktor Vojkan, Duletov školski drug,  pružajući mu onu svoju dugačku dlakavu ruku. - Kako je?
Dule je odmah posumnjao da je Vojkan nekim svojim šestim lekarskim čulom shvatio  da nije najbolje, jer je upotrebio to bezlično treće lice. Ljudi to obično rade, pomislio je, kada ne žele da ih drugi opterećuju svojim problemima. Ali, tog popodneva nije znao šta bi sa sobom pa je Vojkana, sa kojim je nekad bio nerazdvojan,  potražio u predvečerje u gradskoj bolnici u kojoj je Voja radio kao psiholog u palijativnom centru.
-          Šta te muči? pitao je Voja, sada manje profesionalno.
-          Ništa posebno i sve zajedno, rekao je Dule i dodao – Zapravo, osećam se usrano, šta da ti kažem.
-          Gde me nađe? – rekao je sasvim iskreno Vojkan. Sačekaj me, idem samo do odeljenja, moram da vidim jednog starog pacijenta, pre nego što ode...
-          Pre nego što ode?!
-          Vidi, ovde je frižider, mislim da unutra ima još neka buteljka. Otvori je, naspi čaše, dolazim odmah.
Dule je uradio kako mu jeVojkan rekao. Pilo mu se, bio je bukvalno žedan koliko mu se grlo osušilo. Zatim je seo u veliku kožnu fotelju pored prozora. Napolju se spuštao mrak. Bilo je stravično tiho, onako kako samo može da bude u prolećna predvečerja u bolničkim parkovima. Iako je prozor bio otvoren, niotkud nije dolazio nikakav zvuk. Ponekad, samo ponekad, vazduh kao da bi zadrhtao od nečeg nejasnog i zato strašnog, nečeg  što je ličilo na oštar metalni zvuk, tačnije na sećanje na metalni zvuk a onda bi opet nastupila mukla  tišina. Dule se stresao, a nije znao razlog. Onda se napokon pojavio Vojkan. Delovao je spokojno, kao čovek koji je dovršio davno započeti posao. Prišao je lavabou i temeljno oprao ruke.

-          I?-  nije odeleo Dule, osećao je da mora da ga upita za sudbinu tog nepoznatog čoveka koji je umirao koji sprat ispod.
-          Sve je u redu...Druže moj, u čemu je tvoj problem? Mlad, lep, zdrav, prav...zar ne?
-          U tome izgleda i jeste problem.
-          Ništa ti ne fali...
-          Ništa. Ali...
-          Hajde, hajde, potrebno ti je samo malo više samopouzdanja, nastavio je Vojkan i nagnuo čašu sa crnim vinom. –  Što bi rekao doktor Hamvaš, piti možeš bilo gde, samo se nemoj skrivati, nemoj poricati da piješ vino i sumnjičenje i samooptuživanje će samo od sebe nestati.
Ispijali su vino ćuteći.
-          Da li si još sa Verom? pitao je Dule svog prijatelja doktora na odeljenju za umiranje.
-          Ma ne, odavno. Bila je previše ljubomorna, a za to, brate, nema leka. Bar ga naša struka ne priznaje. I tako...Promenio sam Veru....Nasmejao se...U međuvremenu je bila i Nada...
-          I ?
-          Sada sam srećno po drugi put razveden... A ti? Ne daš se.
       -     Sećaš se Slavice iz naše generacije u  Jovinoj osnovnoj? rekao je Dule umesto odgovora.
       -     Ko se ne seća, Slavice Puške?! - odvratio je Vojkan.
       -     Kad bi ona počela da recituje ono , ne znam sad tačno, ali kao „grob do groba, traži majka sina svoga, sina Srđana, Mrđana“ i tako dalje ja bih se uvek uzbudio, ali ne onako srceparajuće, nego čudno, kao pubertetlija kome još nije jasno šta se to dešava sa njegovim hormonima u gaćama.
       -       Onaj njen duboki patetični glas...Čudno je to...meni je delovalo kao da je taj njen nedužni dečji glas već u svetu odraslih, daleko ispred svih nas.
       -       Izgleda da je u tome čitava stvar. Ja sam se već tada palio na nju... Imala je perverzno jebozovni glas.
       -      Onda nismo ni razmšljali da takve pesme nisu bile uopšte prikladne našem uzrastu – dodao je Vojkan  - Te pesme o majci koja traži grobove svojih sinova, to je stvarno moglo da nas odvede u ...
 -   Znam...moglo je, ali nije i evo nas tu gde jesmo. Ja na tvom psihijatarskom kauču, ti sa čašom u vreme dežurstva.
-    I šta je zbilja bilo sa njom?
-    Sreo sam je pre nekoliko meseci.
Vojkan je pažljio slušao.
-          Sada je već imala drugo, muževljevo prezime, ali to ništa nije menjalo na stvari. Zapravo u danu kada sam je upoznao bila je već na putu da se razvede, a to je sjajna prilika da osećanje nesigurnosti koje svako ima kad se razvodi, podeli sa nekim. A taj neko sam, kao što rekoh, bio ja, pohvali se Dule.
-          Znam, prva ljubav zaborava nema...našalio se Vojkan.
-          Izgleda, moj doco. Čim je progovorila osetio sam da me opet seksualno uzbuđuje  taj njen  glas. Nemoj da me pogrešno shvatiš! Nije to glas koji dopire iz velikh grudi.To sam vrlo brzo,samo koje veče posle, lično utvrdio. Nije imala bog zna kakve sise. Hoću da kažem, sve one nose te nove grudnjake u kojima im sise izgledaju velike kao dinje, ali tek kad se skine vidiš da to nije to. Mada, to zaista nije važno. Mislim nije najvažnije. Priznaj da si se i ti palio na nju!
-          Na koga?!
-          Na majku Knežopoljku!
-          Slavicu Pušku!
-          Možda...ali to je bilo sasvim bezazleno, pubertetski.
-          I ja sam tako mislio dok je nisam ponovo sreo. I odveo je u krevet trećeg dana po našem ponovnom susretu.
-          Alal vera!
-          Ma ne, nije za to bila potebna nikakva posebna veština. A i nije bilo bogzna šta ni ono što je usledilo. Možda baš zato što sam u jednom trenutku uhvatio sebe kako se nadam da će to biti nešto kao ostvarenje prvih mladalačkih želja. Ali, bilo je onako ...roditeljski, što se kaže. Svukli se, uredno poslagali garderobu svako na svoju stolicu, na poseban naslon naravno...I posle izvesnog vremena, a priznaću ti da nije bilo preterano dugo, ni ništa preterano...ja sam ustao.
Ona je još malo zurila oko sebe kao neko ko ne zna gde se iznenada i protiv svoje volje našao.
Onda me je zamolla da se okrenem ka prozoru.
Okrenuo sam se. Razumeo sam njen stid. Bili smo skoro potpuni stranci. Oboje smo osećali da  to što smo uradili  nije imalo nikakvu svrhu nitii smisao koji bi nas držao zajedno. Bar ne na duži rok. Zašto? Ne znam, brate!
-          Loš seks umesto dobrog prijateljstva, nasmejao se Vojkan. - Hoće to koga ne poznaje.
-          Vidiš...znao sam da je ovo svet muškaraca i žena, ali nikada nisam osetio da je toliko podvojen kao tog jutra.
Zamolila me je da se okrenem, da je ne gledam.
Otišla je u kupatilo. Čak je i vrata zaključala iza sebe. Zamisli!
Prethodno je vrlo uredno pokupila sve svoje stvari sa naslona stolice.
Gledao sam po stanu i nisam video nijednog, ama baš nijednog traga da je tu bila žena koju sam toliko želeo i najzad dobio.
Čak je i krevet bio pospremljen, čaršav uredno zategnt, onako kako ja nikad nisam umeo da uradim.
Sve je to ona, dragi moj, uradila brzo i nečujno, dok sam ja piljio u retke polaznike koji su promicali ulicom Kralja Aleksandra, pokriveni raznobojnim kišobranima, utrčavali u automobile, kupovali burek u pekari preko puta i kesu sa njim stavljali na glavu dok ne stignu pod prvu streju gde bi ga žderali krupnim zalogajima.
-          Hoćeš li kafu? – pitao sam je kad je izašla, potpuno odevena, potpuno  drugačija, hladna, sjajna, sa nekom čudnom odlučnošću u očima koja me je skoro zbunila.
-          Muka mi je – rekla je iskreno. – Najradije bih se ispovraćala.
Pružio sam ruku da je zagrlim. Odmakla se naglo, kao brza zverka. Gledala me je kao da me prvi put  vidi. Gledao sam i ja nju. Tek sad sam zapazio da ima lice kao lavica. Znaš ono, jedno oko veće a drugo manje.
-          Početna leontijaza? pitao je Vojkan profesionalno deformisan.
-          Ma, ne! U stvari, nemam pojma. Ne znam kako ranije nisam primetio taj žestoki izraz na njenom tvrdo zategnutom licu i te oči...Različite oči,razumeš? Zbunjen, gledao sam u njeno levo oko, koje je bilo manje od desnog oka i činilo mi se pitomije. Sada sam otprilike mogao da naslućujem odakle, iz kog dela njenog podeljenog tela su još onda kad je bila sasvim mlada devojka, dolazile one strašne reči o grobovima, smrtima i jakim ženama  koje tumaraju po ratištima ovog krvavog sveta.
Pozovi mi taksi, rekla je kao da mi naređuje.
Mogao bih ja da te odvezem, ponudio sam se.
Ne, ne želim da mi ti bilo šta učiniš.
I šta sam mogao. Pozvao sam taksi. Iscedio dve čaše soka od pomrandži i stavio ih na stočić za kojim je sedela.
Podigla je glavu i pogledala me sa malo mržnje. Naravno, da nije ni prinela ustima čašu.
Onda se začula automobilska sirena. Sišla je, nije se ni okrenula, vrata su ostala otvorena.
Sa kakvim mi to stvorenjima delimo svet, druže moj? Šta kažeš? Ništa ne kažeš.
-          I ne treba tu ništa da se kaže.
-          A tvoj stari?
-          Misliš na onog mog pacijenta?
-          Da li je umro?
-          Morao sam da budem uz njega kada dođe taj trenutak. To sam mu obećao još mnogo ranije, dok je bio pri punoj i zdravoj svesti. Da, umro je pre petnaestak minuta.
-          Zašto si mu to obećao? Zar nije imao nikog svog?
-          Imao je, ali nije želeo da oni u tome učestvuju i da se muče. Želeo je da poštedi porodicu, želeo je da im ostane u sećanju kao neko jak i šta ja znam...Tako  mi je rekao.
-          I ti si prihvatio?
-          Jesam, rekao sam ti...
-          To ti je profesionalna obaveza, da sklapaš oči nepoznatim mrtvacima?
-          Ne, moglo je to da prođe i bez mene. I obično tako prođe...
-          Podsećao te je na nekoga, možda na tvog oca?
-          Ne, nije me podsećao na oca, ali sam mu se divio što ume da trpi, da se žrtvuje za drage osobe, što podnosi život onakav kakav život jeste. Bio je, u tom smislu, pravi muškarac.  Ako me razumeš!
-          Šta hoćeš da kažeš?
-          Ništa, samo mi se čini da je pravih muškaraca sve manje na svetu.
Ćutali su i ispijali poslednje gutaljaje crnog malo sladunjavog mađarskog vina.
-           Izvini – rekao je doktor Vojkan -  moram da obavim još neke formalnosti, a onda idem kući, pravac krevet... i mislim da ću spavati dva dana neprekidno.
Ti možeš da ostaneš još malo...čini mi se da ima još nešto vina u drugoj boci u frizu.
-          Ma ne, idem i ja. Izvini, Vojkane, ja mislim...
-          Da nisi pravi muškarac?! Pa vidiš i ja to mislim o sebi a ženio sam se toliko puta.
-          Pa šta smo onda, jebote?
-          Džukele! Eto šta smo! Što me tako gledaš? Mi smo, bar za sada, samo ono što narod zove  muške džukele. A da li ćemo biti muškarci...čisto sumnjam. Mada, možda postanemo muškarci. Jebiga, ko će ga znati. Život je kurva! Ajde!
-          Ajde!

RATKO DANGUBIĆ: ŽIVOT U INOSTRANSTVU

Nama je svaka vlast dobra, jer mi za bolju ne znamo.

Kod nas se stalno bore dobro i zlo, ali mi uvek izaberemo manje zlo.

Ne treba nam inostrana pomoć. Uskoro ćemo svi živeti u inostranstvu.

Pamćenje nam bledi, hartija nam bledi, zato mi istoriju pišemo krvlju.

 Umetnost povezuje ljude. Koliko je samo zarobljenika klesalo i lilo njegove spomenike.

Ova država ne liči na Titanik. Ovde nema toliko bogatih ljudi.



четвртак, 27. март 2014.

MILAN TODOROV: KRV I TLO

Jeste da je sprovodio mobing prema svojoj sekretarici,  ali sve nekako  preko kurca.

Neprijatelj  nikad nije spavao, ali posle uspešno izvedene akcije naših snaga spava kao zaklan.

Žena ga je uhvatila u preljubi i oprostila mu. Jer, bio je u vezi sa drugim.

Ja sam se uvek učio na sopstvenim greškama i sad, hvala Bogu,  spremam doktorat.

Ne znam kakav je moj stav o najvažnijim svetskim pitanjima, jer se to krije od mene.

Motka ima dva kraja, ali su ovde oba govnjiva.

Rusi imaju toliko široku dušu, da ona uveliko prevazilazi granice Rusije.

Krv nije voda. Voda je kod nas skuplja!

ZORAN T. POPOVIĆ: LOŠA SREĆA

U Srbiji više nema komunista. Svi su se sakrili u crkvene odbore!

Nećemo više tumarati po mraku. Jedno od predizbornih obećanja je i svetlost na kraju tunela!

Mi održavamo minimum procesa rada, i kad smo u štrajku i kad nismo!

Danas  je predizborna tišina. Sutra će da blejite!!

Ja sam se školovao onoliko, koliko je meni trebalo. A, taj neki padež što mi fali, će ga nabavimo, ako bude trebalo!!

Došao đavo da uzme dušu Srbinu, a ovaj mu reče: a i da imam odakle mi!

Naglo je prekinuo da pije. Zagrcnuo se, kad mu je žena ušla u kafanu!

Njemu je crkao anlaser, a ženi vibrator. To se zove loša sreća!

RADE JOVANOVIĆ: VINO

Srbin više neće pucati na Srbina. Dosadiće mu!

Naučnici već istražuju ima li života u svemiru. Digli su ruke od Srbije!

Više nećemo da vodimo ni ljubav ni rat. Okrećemo se samozadovoljavanju i samoubistvima!

Razumem ulogu vladinih novina. I Adama i Eva su listom krili prave stvari!

Bolje grob nego rob... Ako ne znaš šta je dobro, pitaj šta je skupo!

Mi Srbi smo se već pomirili sa činjenicom da nemamo ništa. I šta nam fali?

Srpska prošlost je kao vino: što starija, sve bolja!

Bojim se naših političara koji pokazuju zube svetu. Ne vide im se umnjaci!

Od vođe za kojim smo krenuli, zavisi da li će nas boleti noge ili glava!


уторак, 25. март 2014.

NINUS NESTOROVIĆ: SKRAĆIVANJE LANCA

Zabranjena je trgovina ljudima i organima. Znači, ostalo nam je samo dušu da prodamo!

Strani mediji ovde više  ne šire neprijateljsku  propagandu.Ne žele da otimaju posao domaćim!

Nismo dozvolili da svi stari zanati izumru.Najstariji je uspeo da opstane!

Mi u našem selu već dugo imamo otvorena dva fakulteta, a ako Bog da uskoro ćemo izgraditi i osnovnu školu!

Vlast želi da se približi narodu.Zato mu je i skratila lanac.

Državni aparat je najbolji za šišanje ovaca.

U zatvoru čuvari su odgovorni samo za vašu glavu.Dupe morate sami da čuvate!


субота, 22. март 2014.

MILAN TODOROV: DRUGI ČOVEK

Izbori i sahrane su jedine prilike da se rođaci sretnu.

I političari su glasali na izborima, da im bude bolje.

Završio je dva fakulteta. Ima se, može se!

Više ništa nije kao što je nekad bilo. I ova konstatacija je nekad imala pozitivan ton.

Natalitet  Srba je u padu, jer nas  više niko ne jebe.

U streljačkom vodu nije se znalo ko ima ćorak u pušci, tako da je borcima čista savest.

Kad je stao na ludi kamen, izmaklo mu se tlo pod nogama.

Turci su nas jahali petsto godina neprekidno, a sada se uredno smenjuju Kurta i Murta.

Napisao sam autobiografiju i sad sam drugi čovek.


петак, 21. март 2014.

RATKO DANGUBIĆ: VOAJER I AMEBE



Odavno treba da ode u toalet, ali ne ustaje od stola: uvalio se na nekakav blog gde raspravljaju o seksu, lezbejkama i filmu Vudi Alena. Javlja se u ritmu između tri „osobe“ koje baljezgaju o stvari koja ni njega ni njih ne zanima. Prosto, tu su i nemaju kuda. Kada se pojavila majka s kafom, padne mu ponovo na um da je vreme da ode do toaleta i da stavi telefon da se puni. Trideset mu je godina i živi u sasvim pristojnoj kući, sa sasvim pristojnim roditeljima, završio je sasvim pristojan faklultet, ima sasvim pristojne prijatelje, i ne radi nigde, niti ga rad zanima. Nema ni devojku, nije ni peder, jedino je opsednut internetom i prepiskom. Sedi sada i čeka komentar izvesne Jarmile, ali ona se „ne javlja“. Nije siguran da li je u pitanju muško ili žensko, a voleo bi da zna kako taj stvor izgleda, jer niko ne piše tako jebozovne komentare kao „ona“. Snaga predstave o njoj je jaka da je upoređuje sa seksipilnim ženama s mankenskih pista. Na trenutak ona se njemu čini tajanstvenom i razuzdanom i to ga dovodi do besa. Majka, profesor, da ga trgne iz letargije, ponavlja mu da je prikriveni voajer. Povremeno, kada ne raspravlja po blogovima o seksu, uključi se na dva-tri mesta koji glođu politiku. I sam je na fakultetu „stavio dasku na talas demokratije“, i brzo je shvatio da se radi o zamajavanju idiota. Iznuđena, lažna aninimnost na internetu mu omugaćava da čita i gleda svašta, da se sa svima svađa, da svakog pljuje i savetuje. Uzalud ga majka tera da ide kod lekara, on samo govori: “Ja sam sebi najbolji psihijatar.“ Lunja po raznim blogovima, ostavlja komentare: pametne, zlobne, cinične, osvetničke, pretvorio se, i sam je svestan, u potpunog kretena. Ima i strah da ga neko ne provali, menja imena i šifre, zaštitu na kompjuteru, jedino ne bi da bude javna ličnost. Umro bi da neko na njega upre prstom, pljune ga. Useljavala se ovde u tela drugih ljudi, izaziva neistomišljenike, propoveda i pripoveda. Njegova uloga u ovoj predstavi i njemu samom je maglovita: tajanstven je, prljav, i sam sebi na trenutke odvratan. To saznanje o sebi, međutim, nikada nije dovoljno da ga odvoji od računara. Njegova opsesija se tiče njega i mnogih drugih oko njega. Misli koje nastaju u samoći, u onostranom svetu, trudi se da postanu bliske stvorovima sličnim njemu, tamo iza nekog drugog zida. Tako se jedna lična perverzija pretvara u hiljade drugih perverzija. Negde je skoro pročitao da su u Sibiru odmrzli nekakav veliki virus, star trideset hiljada godina, koji jede amebe. Pomislio je da je Jarmila taj virus koji jede ljude i koji sedi za računarom i vreba da proguta njega. I on jeste istvoremeno ameba i voajer. Tu je reč o onome što on jeste, i on svaki dan iznova vežba svoju ulogu.   

четвртак, 20. март 2014.

RADE JOVANOVIĆ: KALIF UMESTO KALIFA

Informisanje nam je kopija FIGURA VENERIS. Samo se pominje  pozicija!

Potpredsednik u Srbiji drži sve konce. Svi u vladi su zaduženi za uvlačenje!

U celoj Srbiji je besposlenim zabranjen ulaz. A za zaposlene se traži izlaz!

Ubistvo novinara uvek nas sve iznenadi. Naročito naručioce!

Srpski brod trenutno plovi ka EU brzinom od deset čvorova... Gordijevih!

Nas i Rusa dvesta miliona. Toliko o ruskim milionima!

Ne verujem da smo prodali Kosovo. Ali otkud nam pare da kupimo EU?

Normalno je da bi srpska žuta štampa bila bezbojna bez vladavine ŽUTIH!

Naši političari su odvojili crkvu od države. Crkve su ostale na Kosovu!

Broj članova SNS je toliko narastao da mogu sebi biti i opozicija!

Računi za vodu moraju se namiriti. Srećom, krv nije voda!

Odlučio sam da izvršim samoubistvo... Sad znam za šta živim!

Isplatilo nam se pet vekova pod Turcima. Najzad imamo kalifa umesto kalifa!

Otkako je vladajuća stranka promenila ime, ne znamo ni kako se zovemo!

Da se socijlisti u Srbiji pitaju za nešta, oni bi se zvali narodnjaci!

Morali smo ponovo izgubiti Kosovo. Ne živi se od stare slave!

Mi smo narod koji misli samo na sebe. Ne želimo da drugi žive kao mi!

Šta bi Srbi bez svojih političara? Oni su nam sve šta imamo!

Oseća se efekat izvoza pameti. Za funkciju treba više sreće nego pameti!



RATKO DANGUBIĆ: REŽIM

Narodu mozak radi na minimumu. Takav je režim.

Ne krijamo zašto tražimo njihovu ostavku. Iz istih razloga iz kojih bi oni tražili našu.

Kod nas više nema srednjeg sloja. Sam je sebe polizao.

Jedno je kad velike sile malteretiraju malu zemlju, a drugo kada mala zemlja voli velike sile. To se ne može porediti

Za izabranog niko nije glasao. Time je njemu pobeda još draža.

Od ove vlasti očekujemo mnogo. Tako nam i treba.

Ne samo da događaji jedan drugi prestižu, nego gaze.

Da nismo liznuli, kap bi prelila čašu.

Oni su počeli odstrel kada nije bilo šta da se ubija.

Ja sam od života očekivao više, ali nisam znao s kim imam posla.


четвртак, 13. март 2014.

NINUS NESTOROVIĆ: MAJSTORI

Još ovde ima onih koji ginu za slobodu javne reči.
Ali, sa dolaskom demokratije, više ih niko ne sprečava u tome!

Nismo im dozvolili da se vojno organizuju. Ubili smo ih još dok su bili u civilu...
           
Pitao sam se gde se danas kriju protivnici režima. Morao sam mnogo da kopam da bih pronašao odgovor na to pitanje!

Sve je učinjeno da glasačka mašina na izborima radi kako treba. Bili majstori i namestili...
           
Ne možemo mi da imamo toliku slobodu kretanja kao oni. Njihov kavez je veći.

Pišete istoriju? Za koliko godina unapred?

Ovde samo život nije moguć. Sve ostalo je moguće!

среда, 12. март 2014.

MILAN TODOROV: SVINGERI

U našoj politici može svako sa svakim, dok kod svingera ipak postoje pravila.

Pobednik izbora se zna unapred, jer demokratija ne može da čeka.

Za hleba treba, za rakiju mora da bude...A što preostane ide za kulturu.

Vladu je porebno formirati što pre, da se ne pokvari.

Neverovatno je da se ovo nama u Srbiji dešava, pa još sada u devetnaestom veku!

Žao mi je mog televizora. Ja pogledam ponešto i odem da povraćam, a on jadnik sve to nosi u sebi godinama.

U Srbiji se greške ne zaboravljaju. Ponovo te izaberu na neku važnu funkciju..


RADE JOVANOVIĆ: KO PREŽIVI GLASAĆE

Odskora konzumiram lekove isključivo pre jela. I po dva-tri dana!

Mi danas imamo i plaćene ubice. Samoubice su volonteri!

Predsednika ne interesuje kako mu živi narod. On iznad svega poštuje privatnost!

Presuda je izrečena... Sudija neće imati težak posao!

Naši građani dobro znaju za šta su glasali. A vi, kako odlučite!

Na mitingu za Kosovo bila je masa patriota. Šteta što je održan posle boja!

Siromašni Srbi još uvek brišu dupe novinama. Političari novinarima!

Srbija je žrtva vatikanske zavere. Upropastiće nas kardinalne greške!

Siromašni će i na idućim izborima glasati za ovu vladu. Ako prežive!

Mrzim hiperprodukciju telohranitelja. Od gorila ne možeš da vidiš veće majmune!

Šteta je što smo rasturili Jugu. Srećom, volimo se kao kad smo bili zajedno!


Ružni smo i dužni... Mada nam ni ostali kvaliteti nisu za potcenjivanje!

RATKO DANGUBIĆ: ZAVIČAJNA PROZA

Predajući se uspomenama, on je nepomično.sedeo pred knjigom zavičajne proze koju je dobio na dar od prijatelja pisca, s kojim je proveo detinjstvo. Knjiga otvorena na sredini sada mu je mirovala na kolenima i on je mislio ko zna čemu. U sobi je sedeo i doktor Jakov, s kojim treba da putuje u Palanku i da vide kako napreduje izrada kostima za festival etno muzike. Koji minut ranije su, dokoni, razgovarali kako se brusi kristal. “Vreme je da krenemo”, rekao je Jakov. “Pravo kažeš”, uzdahnuo je zamišljen. Ta zavičajna proza, mislio je, kakva je bila i nekada, takva je i ostala, a takav mu je i prijatelj pisac. Lepo je, uzdahnuo je, opisao kako se priprema sto za porodični ručak: i sam vidi taj stari porodični pribor za jelo od srebra, plavo-zlatni servis sa rasvecetanim lalama. To je napisano lepo. Nabrao je obrve, zatvorio knjigu i odložio je na komodu. Nema ni trideset godina kako je ovde u literaturi vladala zavičajna proza. Pamti kako su onda nad ljudima i piscima pevale ptice, kako su sanjali o slavi, akademiji i ugledu. Te sve knjige počinju kako iza prozora veselo udaraju kapi kiše, kao se prelivaju na suncu potoci, jure okolo guske i jagnjad: dečurlija pravi kućice za ptice, smeju se razdragani čobani i duvaju u svirale. I nije se onda nikada moglo znati koliko je radosti u dušama onih koje pisac opisuje, a koliko u grudima pisaca. On se davno posvetio drugim stvarima, radio je kao profesor muzike. Ko je stajao gore na nebu, mogao je sve ove stvari i da vidi, nasmejao se oporo. Prisećao se kako su u vinogradima, onima uz prugu, ljudi postavljali strašila. Pamti kako su neka strašila bila glavata, sa trakama oko vrata koje su lepršale na vetru. Tako je kod Jankulova bilo strašilo od dve stare gume sa auta, s krparama i odelom na štrafte, koji je ostalo iza pokojnog dede Todora Jankulova. Toga jednog leta i jeseni i sam je dosta vremena provodio sa čegrtaljkom u vinogradu, jer su ptice jele grožđe koje zre. Neki penzionisani mlinar Jovanović dodao je na strašilo u vinogradu Jankulova tri jeftina žuta ordena kada to niko nije video. Za Jovanovića se govorilo da je tetreb. Pudar Masleša, koji je obilazio vinograde, začudio se ovom oredenju koje je bleštalo na jutarnjem suncu i kao predstavniku vlasti  nije mu se provokacija dopala. Sve je prijavio nadležniom organima. Stalno je ponavljao: “Ja pušku na leđa, i napred“. Malo je nedostajalo da uhapse Radovana Jankulova. Spasilo ga je što niko u familiji Jankulova nikada nije dobio orden, a i sam Jovanović, koji je bio malo pripit i jurodiv, priznao je svoje delo. U njegovom detinjstvu jedan mali kod Zorića nije umeo da izgovori slovo “r”. Kažu mu druga deca: „Hajde, Pero, reci: Drvo“. A on kaže: „Dlvo.“ Posle ga nagovaraju da kaže “Partija“, a Petar stenje i muca i rekne: “Paltija“. Sva deca su mu se smejala. Otac malog Petra vratio se jednog jutra iz lova prazne torbe i skinuo je kaljave čizme u sred sobe. Nervozan što ništa nije ulovio, koračao je po sobi u poderanim vunenim čarapama sa kapom na glavi, rekla je njegova žena. Ona ga je gledala i ćutala, a on je mrmljao: „Hajde, Zoro, počeši me po leđima.“ Toga se on svega sada sećao, i kako se njegova majka svemu tome smejala, i ko zna zašto i kako su mu navirale sve te misli. To proza onda je bila pokretač svega lepog, plemenitog. Dok je automobil grabio prema Palanci, on se blago smešio, a veterinar Jakov je mislio: “Udarila mu zavičajna proza u glavu.”


уторак, 11. март 2014.

RATKO DANGUBIĆ: AKO ĆEMO ISKRENO

Rehbilituju samo mrtve. Tek da se vidi kuda neposlušnost vodi.

I policija širi svoje vidike. Koliko je samo dosijea pročitala.

Da nije porsrnuo, ne bi izbegao metak.

Nemojte da mi dajete mito, ako vam je nezgodno. Ne bih voleo da se osećam neprijatno.

Prvo smo bili braća, a sada smo ratni zločinci. Krv nije voda.

Moram da vam dam iskren odogovor. Da budem iskren, to mi se ne isplati.

Nemate prava da me nazivate mazohistom. Ja sam se samo okrenuo sebi.


субота, 8. март 2014.

MILAN TODOROV: VOLJA ZA MOĆ



Bilo je i ranije besmrtnika, ali nisu bili ovoliko mladi.

Narod kome nije ni do čega, na izborima će pokazati svoju volju.

Kako će se zvati postizborna koalicija?
STR.*

Teško je promeniti svest demonstranata. Oni je čas gube, a čas im se vraća.

Nagodite se sa državom. Ako platite glavom odmah, pola kazne vam se oprašta.

Ne zna se koliko ljudi radi za državu. A kolika nam je država?

Nikola Tesla je Ličanin. Iz istog mesta iz koga je došao moj komšija koji nema struju.

U svetu nas najbolje predstavljaju sportisti, dok se naši političari sportom bave samo rekreativno.

Volim da slušam obrazovane ljude, reče doušnik.

(*STR, u Srbiji skraćenica za Samostalnu trgovačku radnju.)

четвртак, 6. март 2014.

MILAN TODOROV: OBIČAN, SASVIM OBIČAN ŽIVOT




Dolazilo je veče. Spustio je teške hrastove roletne koje su decenijama naklapale prozor noću i leti za vreme zapara. Uključio okruglu stonu lampu od mesinga i belog murana.Kad je šiknulo mlečno svetlo, odjednom se uhvatio rukama za glavu, naslonio je na sto i zaridao.
Zapravo nije to bio plač, nego čudno, snažno i poražavajuće muško jecanje sa povremenim hroptanjem i udaranjem glavom o drvenu polituru stočića..
Sedeo je za kompjuterskim stolom. Ispred njega je bio uključen laptop. Na njemu nije bilo ničeg posebno novog ili šokantnog. Uobičajene vesti, krize, glamur, estrada, gluposti,sport...Ništa što bi ukazivalo na razlog takve neočekivane reakcije.
Šta ti je? – žena je iz dnevne sobe utrčala u kuhinju skamenjenog lica, trudeći se da prikrije strah, ali bilo je to bezuspešno. Bila je potpuno zatečena.
Mili, rekla je, ono što  dugo nije rekla, ne iz nekog posebnog razloga, nego jednostavno nije želela da joj reči nežnosti pređu u rutinu. Ni njene, ni njegove. Dobar si i drag čovek. Ne bih se udala za tebe da nisi takav bio. I, uz male izuzetke, mogla bih reći da si i danas takav...
On je jednako ridao, čak joj se činilo da to čini glasnije i bolnije.
Ušla je i Sandra, njihova ćerka i tatina mezimica.
Ovo mora da je hepening. Tata, tata, tata...
Šta mu je?
Mama, da li ti znaš šta se ovde dešava. Samo nemojte opet da se pretvarate da je sve u redu. Znam ja vrlo dobro da između vas nije ništa u redu, iako ste ceo život pokušavali upravo to da mi sugerišete.
Zašto ste lagali? Zašto ste se plašili da budete kao svi drugi. Ništa bolji, ni gori od ostalih parova u vašim godinama koji se mrze ili dosađuju ili proklinju što im vreme izmiče na ovom mestu, sa ovom osobom, u ovom trenutku? Recite mi! Samo toliko očekujem od vas. Toliko mi bar dugujete...
On je i dalje jecao, kratko, isprekidano, kao da se guši.
Ali, mi imamo tebe, rekla je mama.
To bi rekla i pacijentu koji ima neizlečivu bolest. Priznaj, mama, da im to i govoriš. Jednom si nam to isprićala. Čoveku je ostalo samo još  mesec, možda i manje života. I ti si mu prvo rekla da se pripremi za kraj, da se sabere, kao da je život digitron...i onda si mu rekla da može svakako da bude srećan jer ostavlja iza sebe one koji će živeti iz njegovog korena. A čovek je imao dva sina. I oba su bila narkomani. I ti si to znala. U toj maloj ambulanti vi sve tajne vaših pacijenata prevlačite preko onih razbalavljenih belih šoljica za kafu ili, pre će biti, čaj, koliko su široke i velike.
Stefan, tako se zvao čovek koji je plakao, sada se okrenuo na trbuh, spustio ruke niz telo i zario glavu u mali crveni jastučić koji se nalazio na dvosedu pored stola. Plač je bio prigušeniji, ali i dalje nije mogao da ga zaustavi. Trzao je ramenima, košulja na leđima mu se nadimala, zapravo napumpavala i ispumpavala kao platno na košavi. Trudio se, ali je to osećanje, kome nije znao uzrok ni povod, očigledno bilo jače od njegove volje, njegovog tako vidljivog napora da sačuva dostojanstvo glave porodice, muškarca, muža, oca...
Mili, rekla je Majda, tako se zvala ta njegova žena, sasvim dobra žena. Nikome od nas nije lako. Mogla bih i ja da plačem.
Ali, mama, rekla je Sandra, pa ti zaista često plačeš.
Kad bih mogla da mu vidim lice, rekla je Majda i uključila halogenke na plafonu.
Neeee, kriknuo je Stefan. Nipošto, nipošto...Ne palite to ledeno svetlo!
Tata, rekla je Sandra, meni možeš da kažeš sve. Zar nisi uvek govorio da sam ti podrška? Da sam ti sve na svetu? Izvini, mama, ali tata je zaista to govorio. I sama znaš.
Ridanje nije prestajalo
Pogledaj šta je poslednje gledao na računaru, reče majka.
Sandra ode do laptopa.
Beše ugašen.
Ne znam. Kao da nije to, reče.
Ipak, uključi ga, vidi da nije stiglo nekakvo odvratno pismo, nekakva vest koja je mogla da ga dovede u stanje ovakvog šoka.
Posle nekoliko minuta, Sandra je odrečno zavrtela glavom.
Ne, rekla je, u inboksu je samo nekakvo smeće, reklame, ponude za praznik, gluposti... I..tata je igrao šah protiv kompjutera.
Šah, Bože?
Ma da, to se može mama...mislim igrati šah sam sa sobom, pa ko pobedi!

Stefane, rekla je opet nežno majka i žena, ja sam lekar, reci mi kako mogu da ti pomognem.
Stefan, njen muž nije odgovarao, samo je krkljao i ječao.
Ali, mama, rekla je Sandra, tata ide redovno na kontrole. Zar nisi pre samo nekoliko dana rekla da je najveća sreća što je njegovo a i zdravje svih nas veoma, veoma dobro. I zahvalila si se Bogu, kao lekar, mama!
Stalno je pokušavao da se s nekim i nečim nadmeće, reče Majda. Ti to , možda, ne znaš, ali otac ti je uvek bio bolesno ambiciozan. U početku me je to i privuklo njemu, ali docnije to počinje da smeta. Ne kažem da mi je često i mnogo smetalo, ali povremeno bi mi smetalo.
Ljubomora, upita Sandra.
Ne, tvoj otac nikada nije bio ljubomoran.
Odjednom se trgla. Uplašila se onoga što je upravo izgovorila. Jer, rekla je to u prošlom vremenu, kao da njega više nema, kao da nije tu, sada presamićen preko kauča, slomljen kao mršav, islužen i star čovek.
Odjednom joj je tako izgledao.
Kako to ranije nisam primetila, pomisli.
Kao da to više nije onaj Stefan od jutros, od one prženice prelivene maslinovim uljem i naškropljem grudvicama slanog ličkog škripavca kojim ju je dočekao u toploj kuhinji pre nego što je krenula na posao.
Sandra je sela uz oca, pokušavajući da mu podigne glavu.
Kad je to najzad s mukom učinila rekla je očajno:
Mama, on plače otvorenih očiju!
Kako je to moguće, pomisli žena.
Zaista, iz njegovih očiju su se slivale prave male barice suza.
Ti se lekar, preduzmi nešto.
Izmerila mu je puls. Bio je nešto ubrzaniji, ali ništa zabrinjavajuće. Pritisak je bio blago povišen, kao i uvek. 140 sa 90.
Da zovemo hitnu pomoć? predložila je Sandra.
Ne vidim šta bi oni učinili drugo osim onoga što mogu i ja, da  mu dam injekciju sedativa.
Misliš da bi to pomoglo?
Ne bi pomoglo, sigurno ne bi pomoglo na duži rok, možda ni na kraći.
Čime se tata bavio dok sam ja na poslu, pitala je ćerku.
Mislim da se nije bavio ni sa čime posebno. Nahranio bi mačku, počistio terasu, slagao tarot karte, ponekad bi mu došli neki prijatelji i tada su se smejali, pričali viceve, sećali se nekih stvari koje meni nisu ništa značile i kada bi ih u prolazu čula...Običan, sasvim običan život.
Koliko tati nedostaje do penzije?
Mislim oko dve, možda tri godine...Ali, njega to nije pogađalo...uostalom radio je kod kuće...mislim radi kod kuće...agencija za fiskalne uređaje....sasvim pristojno...od toga može da se živi...Nema tu ničega za ovakvo stanje.
Ridanje je postajalo malo ujednačenije. Ali, bilo je to nešto što ih je i dalje zstrašivalo.
Da li ste ti i tata pričali?
Molim?
Pitam te otvoreno, da li ste ti i tata ikada jedno drugome pričali sve što ste mislili, znali, osećali, strepeli?
Naravno.
Sigurna si?
Pa dobro, nismo pričali baš mnogo. U stvari, nismo pričali baš sve. A, možda, i nije bilo razloga da pričamo puno. Sve je to jednostavno...videćeš jednog dana.
Ali, mama, zar mi ti nisi govorila da uvek mora sve da se kaže...i da  nema čoveka na svetu koji ne oseća potrebu da izbaci sve te gomile reči koje ga natrunjuju godinama i postaju na kraju obično smeće.
Da li je to Stefan čuo ili ne, njih dve nisu znale. Ipak, govorile su nešto tiše, gotovo kao zaverenici.
Stefan je plakao, sada jednolično. To nije ličilo na plakanje, neko na huk, koji je morao biti užasno bolan i koji je u onima koji su ga slušali izazivao duboki, nejasni strah od koga nisu znale ni umele da se brane.
On to pre, nikada ne bi uradio, rekla je Majda.
Kada pre, mama?
On me je pre uvek štitio. Ponekad to nisam volela. Naročito dok smo bili mlađi. Bilo je u tome ipak nečeg bolesno posesivnog.  Sad sam se setila...jednom se čak potukao zbog mene. Sa nekim mojim bivšim dečkom. I pobedio je, zaista. I rekao je da me sad ima kao pobednik. Bio je vrlo ponosan što se i na taj brutalni mužjački način izborio za mene.
A ja sam, pak, uvek želela da imam bar malu slobodu, ma koliko ona neizvesna bila. Mislim da me razumeš, jer i ti si...i ti si žena...iako si moje, naše dete...ali ženi je potrebno malo samopoštovanja koje može da dobije samo iz pozicije blage, skoro neprimetne nezavisnosti.
Sandra je ćutala i netremice je gledala  u očeva stopala koja su bila belo žuta i tresla se kao pod udarcima struje, sa jedne noge mu je spala čarapa i to je sad sve već izgledalo vrlo jadno i sramotno...U svakom slučaju razočaravajuće. Imala je sasvim drugačije mišljenje o ocu.
Da li misliš da to važi i za muškarca? –pitala je majku.
Šta?
Ta neprimetna nezavisnost.
Ne znam. Znam samo da sada osećam sažaljenje prema...prema njemu...prema meni, tebi, svima...I da posle ovoga više nikada ništa neće biti isto.
Nikad nisam mislila da će mu se to dogoditi. Uostalom, uvek je govorio da ume da trpi.
Stefan je izgleda bio na vrhuncu sloma. Sada je stenjao, leđa su mu bila mokra i sa njih se slivao hladan znoj.
Moram nešto da te pitam, mama.
Nemoj ništa da me pitaš.
Dobro, neću ništa da te pitam.
Bolje je da izađeš. Sve će se smiriti. Tata  će biti dobro. Ja ću celu noć biti pored njega. Doneću mu ćebe i čaj.
Vi imate odvojene spavaće sobe, mama... Već odavno.
Da, pa?
Mama, jesi li se ti promenila?
Promenila? U odnosu na šta?
U odnosu na ...recimo kad ste bili mlađi.
Naravno, svako se menja. To je život. Videćeš i ti jednog dana, rekla sam ti već!
Ali, tata nikada nije zaplakao. Ni kad je baka umrla.Ni kad nam je uginuo poslednji mačak Viktor, koji mu je leti spavao uz obraz na klupi na terasi. Mama...
Molim, dušo?
Smem li da te nešto pitam a da mi iskreno odgovoriš...kao da sam ti prijateljica...?
Reci.
Da li je tata?
Šta, da li je tata?
Ma znaš...da li ti i tata još to radite?
Nije stvar u tome, Sandrice...
Možda jeste.
To bi bilo tako banalno. Uostalom, u ono vreme niko, pa ni mi, nismo bili toliko opsednuti...tim  fetišom ovog vremena...seksom...Danas pogotovo!
Niste?
Ja, sigurno nisam.
A tata? Da li ste se međusobno vređali kada ja nisam bila kod kuće?
Ponekad...da, ponekad.
Jako?
Da, ponekad užasno bolno...Ali to bi nas brzo prošlo...
Da li si ga odbijala?
Kakvo je to pitanje?
Rekla si da između nas, mene i tebe, ma kolika da je razlika, uvek mora da postoji istina...
Da, eto ti...Odbijala sam ga, ne baš uvek. Ali, ostavimo to.Govori o ljubavi, Sandra! Nauči da to odvojiš od seksa, molim te.
O tome ti i govorim.
Negde sam pročitala, možda među tim tvojim knjigama, možda baš kod Frojda, da je ljubav najbolji lek za strah od smrti. Ne mislim samo na seks, naravno.
Šta hoćeš da kažeš?
Ništa.
Mislim da je injekcija počela da deluje. Kao da se smiruje.
Biću u svojoj sobi. Pozovi me kad se tata probudi. U bilo koje doba noći, sasvim svejedno. Ali, pozovi me. Obavezno me pozovi! Obećavaš? Što me tako gledaš, mama?
Idi spavaj...molim te...idi spavaj.
Zatim ponovi: Ja ću bdeti sve vreme pored njega. Da mu se nešto ne desi.
Šta bi moglo još da mu se desi, osim ovoga, pobogu?
Znaš...ne bih o tome.
Mogao bi da se ubije, zar ne?
Tata se neće ubiti!
Šta će biti sa njim, mama? Mislim, posle...
Vratiće se u normalu.
Tako vi to  zovete stručno?
Ne baš.
Nego?
Ograničena normala.
Šta je to, uopšte? Čega normala? Kakva normala?!
Ne znam, dušo, ništa ne znam...i to niko ne može da zna.







MILAN TODOROV: ORMAR

Nema te tarabe u Srbiji koja nije starija od naših najviših rukovodilaca.

Bratski ruski narod je naše, pravoslavne vere i kao takav zaslužuje da izvozimo na njegovo tržište.

Mafija nije jača od države. Tu su oni negde.

Oženio se boljom, lepšom i pametnijom ženom od sebe. Od dva zla izabrao je manje.

Nema više bajki. Narednih 1001 noći ćemo vam pričati samo istinu.

Kriminal se ne isplati. Čim dođu izbori, počnu da te povlače po medijima.

Kosturi su ispali iz ormara. Zato što je ormar jako star.


RADE JOVANOVIĆ: DRUGI SMER

Monetarni kurs se stabilizovao. Opet možete kupovati sudije za dinare!

Otkud neopravdan strah od budućnosti. Ko garantuje da ćemo je dočekati?

Svetska kriza je prolazna. Nevolja je što mi ne znamo kad nam je dosta!

Umro bih od stida da čekam milostinju na ulici. Druga je stvar kad mi poštar donese kući penziju!

Penzineri ne planiraju izlazak iz zemlje. On planiraju drugi smer!

Na izborima političari odmeravaju samo snagu. Glupost je nemerljiva!

Neprijatelji Srbije nisu fer. Sad bi svi hteli da se kite uspesima vlade!



среда, 5. март 2014.

NINUS NESTOROVIĆ: MOZAK I SVEČANO ODELO

Ne treba više da ulažemo u obrazovanje i nauku, već u crkvu, jer nama još samo Bog može da pomogne!

Na svakoj svadbi ili proslavi možeš da vidiš ljude sa puškama i pištoljima...
To su čuvari naše tradicije!

Čim narod ostane go, država odmah reaguje.
Navuče mu uniformu!

Poštene ne vredi slati na robiju.
Oni se nikad neće promeniti.

Vlast se već godinama uspešno bori protiv kriminalaca u svojim redovima.
Jednog je, kažu, već uhapsila...

Čim je čuo vest da će biti hrane i za bacanje, veliki broj građana se okupio oko svojih kontejnera, da to i proslavi!

Neće još dugo trajati naše pripreme za ulazak u Evropu.
Brzo ćemo biti gotovi!

Nismo zreli za ludnicu.
Još uvek smo u fazi sazrevanja!

Naši predizborni plakati otporni su na vodu.
Ni kiša, ni sneg, ni pljuvačka ne mogu im ništa!

Imam i mozak i svečano odelo.
Ni jedno, ni drugo, nemam priliku često da koristim!

Ko od pokojnika, sa glasačkog spiska, ne izađe na sledeće izbore, taj će za nas ubuduće zauvek biti mrtav!

Svejedno mu je da li će biti  veliki  Srbin ili  veliki  demokrata.

Obe veličine mu odgovaraju!

ZORAN T. POPOVIĆ: PRESKOČI PROVALIJU

Ruski hokejaši su  u Sočiju igrali vidno oslabljeni. Nije igrao Vladimir Putin!

Što sam noćas imao dobar seks. Taj san nikad neću zaboraviti!

Zakon je jasan. Možeš da ga tumačiš, i ovako i onako!

Podeliću s vama lepa gospo moj krevet, jer drugi nemam!

Ja nisam seksualni manijak, ali moram da priznam da mi to neki put i prija!

Nemoj da te đavo nosi. Prepusti to prijateljima!

Biračko telo mu se osipa. Alergični su na njega!

Dići će se kuka i motika, kad ih uvezemo iz inostranstva!

Izbori će biti pošteni i demokratski, ili naših političkih protivnika neće biti!

Gde ja stadoh ti produži, i potrudi se da preskočiš provaliju!


Nas pljačkaju sve stranke. Svi za jednog, jedan za sve!

уторак, 4. март 2014.

REČENICE KOJE VOLIM (28)

ORHAN PAMUK: DOZA LITERATURE


„Svakodnevna „doza literature“ je nešto sasvim drugo, ako je ja stvaram. Zato što je najbolja terapija i najveći izvor sreće za one koji su u situaciji poput moje da svaki dan napišu pola dobre stranice. Već trideset godina gotovo svaki dan pišem sedeći ne manje od deset sati za stolom u jednoj sobi. Ono što sam mogao da stvorim i objavim u proseku je manje od pola stranice dnevno u tih trideset godina. Osim toga, vrlo je verovatno da joj ipak malo nedostaje da bude „dobra“, kao što rekoh. Eto vam dva velika razloga za nesreću.“

(Orhan Pamuk: DRUGE BOJE, eseji i jedna priča, Geopoetika, 2011.)

понедељак, 3. март 2014.

RATKO DANGUBIĆ: SVILENE BOMBONE

Tada sam ja već shvatao štošta u odnosima ljudi, i pre svega-nije bilo delikatno podbadti ljude u pitanjima sreće i vere. To je bilo kada se vreme zaokruglilo i kada su Boga trampili za ideju, i ne treba nikoga zbog toga osuđivati mnogo. Meni je bilo deset godina i dolazio sam u kafanu da uzmem ocu sifon sode, a onda sam kradom ostajao i po pola sata. Ljudi su se voleli i mrzeli i bili su se navikli na jednostavnu ulogu proletera koju obasjava svetlost zvezde komunizma. Uostalom, rekao mi je kasnije i stric Danilo, vlast je onda prilično velikodušno podnosila izrugivanje naroda sa njenim uspesima, koje su „prikaazivali“ na radiju i u novinama. Ona i nije tražila prinudnu zahvalnost za sve ono što čini za dobrobit masa. Naviknu se ljudi na sve, kao i na oskudicu, rekao je stric Danilo. Prosto: vlast je vreme provodila na važnijim poslovima. U lepoj kafani „Zelengora“, uz rasprave o ulozi masa u procesu izgradnje komunizma, igrao se i bilijar. Ta sporedna sala imala je nizak plafon. Kažem-imala, jer kafane više nema. Neprekidno su se otuda čuli povici: “Pazi, udri kao da udaraš najrođenijeg.“ Oko stola su stajali i sedeli na visokim i niskim barskim stolicama najčešće Pecelj, Kovač i Lučić. Jedan od njih nije bio iz Gajdobre, ali ja se ne sećam koji. Profesor Medan, koji je obrazovanje, pre Hitlerovog rata, stekao u Parizu, pričao je stric Danilo, je rekao jednog dana: „Ne volim pristalice subjektivizma u istoriji.“ Taj Medan je svirao i trubu i dolazio je petkom uveče sa dva druga iz Palanke da duvai u kafani: nije bilo pevanja, samo muzika za ples. Neki Petrović igrao je stalno s Peceljom, Kovačem i Lučićem bilijar, i uvek gubio. Niko ne zna koliko je je gajbi piva iz pivare Dunđerski platio njima. Pod u kafani je bio od dasaka, namazan pregorelim ujem. U kafani je radila i mlađa Dolnečeva koja se krstila na svoj način, kako Petrović stalno gubi, a voli da igra. Profesor Medan je radio i određene državne poslove i voleo je da citira nešto od onoga što je čitao po raznim brošurama komunista. Navodno je rekao: „Marks i Engels su izveli klovnove na istorijsku scenu.“ U to vreme zelena flaša piva „Lav“, od 0,5 litara, plaćala se koliko i dva jaja.Tajna Petrovićevog neuspeha bila je u tome što nije znao da igra bilijar, rekao je stric Danilo, a mlađa Dolenčeva je rekla:.„Njega dekoncetrišu svilene bombone koje sisa.“ Pecelj je korio Petrovića: „Igra nije bezličan proces.“ Taj Pecelj je bio pametniji od Kovača i od Lućića. Pričalo s da je pročitao Bibliju u dahu, a onda je skuvao i pojeo kao da je zec, uz pivo, za tri dana. Ovo bi sve moglo biti istina, jer jednom mi je, kasnije, stric Danilo, dosta ovoga ponovio. U stvari, u kafani „Zelengora“ mogle su se sresti razne protuve: to je kao neka galerija ličnosti, iz raznih slojeva. „Ne gorkću uvek divlje svinje“, bila je omiljena Medanova rečenica,“i ne riju uuvek u polju i ne vrte repovima.“ 

недеља, 2. март 2014.

MILAN TODOROV: SLIKA SVETA JE PROMENJENA

Počinio je incest. Šta je mogao, kad se rodbina ne bira?

Čast je čast, a vlast je vlast. Te stvari nikad ne mešajte!

Ne pamtim imena, samo likove  – reče snajperista.

Normalno je da sudije primaju novac od građana. Samo zadovoljan čovek dobro radi.

Političari bi trebalo da budu još više plaćeni, jer oni svaki dan rizikuju naše živote.

Mogli smo da hranimo pola Evrope, ali danas gladuje već pola sveta.