четвртак, 28. фебруар 2019.

RATKO DANGUBIĆ: STARAC






pinterest
1.
Neki starac upita u kafani da li je slobodno da sedne za moj sto. Delovao je vrlo gospodstveno i seo je tek kada sam klimnuo glavom. Nema sumnje da nisam bio srećan što mi se pridružio, ali u isto vreme slutio sam da ovo nije slučajno. Nije pokušavao da okoliši, zamolio je da mi ispriča priču, da mu naručim kafu i čašu hladne vode. On je narator, predstavio se ne bez ponosa, ali i karikirao svoju ulogu: tumara po gradu, “lovi” pisce, i govori im priče koje izmišlja, a čuo je od kelnera da sam pisac, koju ovde svraća kada je u gradu, i voleo bi čujem kratku, njegovu sagu.
2.
Pijanista, ovako počinje priča, veli starac, polako spušta penzionisanog majora s krova, uz pomoć užeta: major je, mora naglasiti, deda muzikanta i menjali su na krovu napukle crepove. Tu su još nebo i koza u dvorištu, sve je prilično nalik prikazima u religioznim slikovnicama. Pijanista, koji je i filozof, drži uže dok se deda spušta s krova na merdevine naslonjene na oluk, i kaže dedi da se sve pojave ne mogu objašnjavati istim uzrocima, i da se sam gadi onih umetnika koja su bolja od svojih dela. Po rečima muzikanta, upućenih dedi, dosta je devojaka zaljubljeno u njega samog. Taj penzionisani major, njegov deda, kaže da ljubav na duši ostavlja gadne ožiljke. On se seća svojih ljubavi i veli: “Sve je dobro što se nikada ne svrši.” Koza povremeno gleda ljude na krovu i merdevinama i mekeće, i tako se meša u događaj, a pijanista opominje dedu: “Pisce koje volimo, ne treba da čitamo do kraja.” I u tome što je deda, penzionisani major, bio ni na nebu ni na zemlji, na samom krovu, podvučen je skriveni smisao same starčeve priče: pijanista je hteo nešto da kaže o majci, dedinoj ćerci, koje više nema. Deda se lagano dokopao zemlje i teturao se kao pijan, podsmevao ljubavima unuka: a onda je, s lulom u uglu usana, mrmljao da je srećan da su zamenili crep, i seo na klupu, ne gledajući unuka na krovu.
3.
Starac nije pokušavao da se izvini što je seo za sto, promrmljao je suvu rečenicu o ulozi sudbine. “Između priče i nas je samo privid jezika!” rekao je gospodstveni starac, koji je završavao i pijenje kafe. Ima priča, gotovo se našalio, koje dolaze s one strane s koje dolazi tuđi vetar, i tada nema ničega što može njih da zaustavi. To je bio jedini put kada smo se sreli. Starac je ustao, slegnuo ramenima, pružio ruku, i rekao: “Hvala za kafu!” Nije se obazirao ni na koga, ni na čega.  Primakoh k sebi, ne znam zašto, njegovu šolju, šolja je bila još topla, a na dnu šolje bila je figura koze.

Нема коментара:

Постави коментар