субота, 15. септембар 2012.

RATKO DANGUBIĆ: POVRATAK

Petar je lagano iskoračio iz voza; ruksak na leđima bio mu je težak, pa je poklekao. Umeo je da se našali: pun je knjiga i snova. Sačekao je da skoro svi izađu, pa se onda on pojavio na peronu. Ježi se kad škripe kočnice . Negde su neka vrata lupila u zgradai stanice, kao da se staklo sasulo. S leve strane, kroz sumaglicu jesenjag jutra nazirao se lep mlin sa silosima. Nekakvo je gnjilo vreme. Usukani otpravnik vozova je protrčao pored njega i požurivao preostale putnike da uđu voz. Njega niko nije ovde čekao, jer on ovde preseda. Ima voz za Palanku kroz sat vremena, valjda i koji minut više od toga. Dvoumio se da li da ode u obližnju kafanu ili uđe u čekaonicu, a onda uđe u čekonicu. Tu je bilo svega petoro ljudi; pomislio je da i oni čekaju isti voz kao i on. Ciganka je sedela na klupi, u krilu joj je bilo dete od, valjda, godinu-dve, izgledalo je da spava. Na šalteru se starac muklog glasa raspitivao kod blagajnice kolika je cena karte do Palanke. Preostalo troje su bili porodica: muž, žena i devojka. Oni su u drugom kraju čekaonice, okrenuti leđima ostalima, jeli sendviče. Na posivelim zidovima skoro da nije bilo ničega: na jednom je visila parola da se ne pljuje po podu, i pored nje je stajao sat sa reklamom za koka-kolu, a na drugom, naherena, uramljena fotografija Novog Sada: panorama snimljene negde sa tvrđave u Petrovaradinu. Neko vreme je gledao fotografiju, procenjujući da li da sedne ili izađe. Dete u krilu Ciganke je zaplakalo i to ga opredeli da izađe. Negde se u obližnjim kućama oglasio petao kukurikanjem. Nos mu je zagolicao miris pržene kafe iz nek od kuća i on se uputi u kafanu. Njega u Palanci nisu čekali nikakvi poslovi, on se vraćao posle mesec dana iz bolnice; u poslednjem ratu u ravnici metak mu je prošo kroz desnu butinu, sa strane, i on se oporavljao u Vojnoj bolnici, baš u Petrovaradinu, sa čije je tvrđave i snjimljena i fotografija u čekaonici na železničkoj stanici. I u kafani je gledao lagano oko sebe, navikao se na oprez kao izviđač u ratu. Nikoga nije bilo, osim pospane kelnerice i muva. Njega obuze jedna posebna tuga: ostala mu je samo nada. Poručio je kafu i kisleu vodu. Iz ruksaka je izvadio fotografiju lepe, nasmejane devojke, njegove devojke do pre koji mesece: ona ga nije čekala, udala se. Uze da spali fotografiju na plamenu upaljača, pa se predomisli i vrati je u ruksak. I on se onda priseti trenutka s njom, dočekivanja jutra uz Dunav, ali osmeha nije bilo na njegovom licu. I eto, on se vraća u rodni grad, vraća se da okonča studije prava. Tako mu se jeo pirog s mesom. Bilo mu je dvadeset osam: pomislio je kako je kafa stvarno dobra.

Нема коментара:

Постави коментар