четвртак, 27. јун 2013.

RATKO DANGUBIĆ: KEROVI I NJUJORK

Ne jednom sam slutila da on ne ide u dobrom pravcu, ali jedno je slutiti, a drugo je to videti. Ti si mu ujak, moralo bi negde i tebe ovo da dotiče. Sestra sam ti. Kada si se vraćao noću sa orgijanja, ja sam ti otvarala vrata, da majka ne čuje kada dolaziš kući. Nekada sam ti bila i desna ruka dok si pisao knjige. Nikada mi nisi rekao da sam omanula. Mora da pamtiš kako sam ti prekucala onaj roman za koji si dobio državnu nagradu. Pazi, ja imam samo njega. Tebi ne delujem ni kao ljuta, ni kao umorna, niti da sam spremna na sve. Postoje moji likovi koje nisi video ili si ih video i zaboravio. Ne bih dolazila kod tebe u Milano da znam kako treba da postupim. Znamo se kako se znaju brat i sestra. Predložila bih ti da se vratimo na stvar. Nikada me nisu zanimale sudbine druge dece i valjda sam i previdela niz sudbina oko mene: znala sam da se ti nećeš ženiti. Ne sumnjam da ima i brutalnijih sudbina od tvoje i moje, ali ja se ne mogu pomiriti sa ovim. On je jedini naša krv. Jednom sam pomislila da sam uspela da ga vratim u normalu. Koješta. Tada je upoznao nju. Sve mi je govorio. Nisam ga pitala zašto baš ona. Znala sam da me odgovor ne bi zadovoljio. Tebe i ne zanima kako je to počelo. Njih su upoznali kerovi. Naravno, postoje i druge njene verzije događaja, ali ja znam da je ova prava. Moram da ti ispričam šta u vezi s njim nosim u sebi; ti kakav si, i od toga ćeš uspeti da izvučeš korist, da sročiš priču. Ne zameram ti, samo te upozoravam da znam dokle si spreman da ideš. Nekako mi se i čini da je on nalik tebi, da je nasledio gene naše pokojne majke i da si ti za njega odgovoran koliko i ja. U više navrata sam odustajala da te zovem da o ovome pričamo, ali taj mučni splet slučajeva i razmišljanja primorava me da tražim da i ti o tome misliš. Na kraju, ti si moj brat: tvoja krivica nije manja ako mu se nešto dogodi. Tebi se čini da sam otišla u metafiziku. Ponekad mislim da ovo moje razmišljanje ne vodi nikuda, a onda se setim da su naši razgovori nekada bili duži od ovoga koji sada vodimo. Postoje i datumi na koje mogu da te podsetim. Ne jednom sam pomislila kako je beskorisno da se ovim bavim, da bi bilo bolje po mene i po njega da posvetim vreme nabijanju leptirova na čiode, a onda se setim: majka mi ne bi oprostila da odustanem. Njemu je bilo dvadeset godina kada je poželeo da ima kera. Moja glava je pružala otpor, kakav ker s pedigreom: neka juri cure. Negde prošlog leta sam uočila da sam rasuđivanje zamenila mrakom; posle bi mi se učinilo da on ne shvata da mu je sve namešteno. Tako do danas. Treba da ga zamoliš da ti ispriča sve o njoj. Ti si pre pet godina otišao u Moskvu u onu njihovu veliku naftnu firmu. Znam da si jurio pare, jer od pisanja se ne živi. Muke mi je zadao nakon Veljkove smrti. Gotovo je prestao da govori sa mnom posle smrti oca. Ti znaš koliko sam propatila kada je Veljko stradao u saobraćajnoj nesreći, a on se odao drogi. Ne poričem, pomagao si na sve strane. Trebalo mi je godinu dana da ga odvratim s te sise, a onda se vezao za kera koga sam mu, na kraju, kupila. Svaki dan ga je izvodio u šetnju na Tašmajdan, brinuo o njemu kao o čeljadetu. Ostavljao ga je meni samo kada nije imao kuda. U to doba jedan od njegovih drugova učio ga je da jaše na hipodromu. Tada mi se učinilo da mu se povratila odlučnost. Vešt je u sedlu, jednom sam tajno otišla taksijem do Careve ćuprije, da ga gledam. Ko me je upozorio na nju? Spazila sam ih pored ograde, uz štale, ljubili su se. Nekako me je to zateklo. S njom se, dakle, upoznao na Tašmajdanu, tamo gde šetaju kerove. Tada sam se udarila po ustima i rekla sebi: nemoj da smetaš. Ne mogu da kažem da je ružna, da nije obrazovana. I ona se nekada drogirala. Odvela mi ga je u Njujork i srušila mi snove. Tamo ona ima modnu agenciju, radi s manekenima i pederima, a on vodi kerove po parku. Nemaju nameru da imaju dece, stanuju u iznajmljenom apartmanu na sedamdesetom spratu s tri džukele. Uveravam te da bi bilo i za tebe zanimljivo da popričaš s njim o svemu. Njena majka je debela i rumena seljanka iz Kovina, u godinama, prilično prosta i ljubazna. Dovoljno mi je bilo da je vidim, pa da poverujem da ju je majka nagovorila pre nekoliko godina da se ovde vrati, pokupi kakvog pastuva i onda ode ponovo za Njujork.

(Objavljeno u NIN-u  број 3261, 27.06.2013.)



Нема коментара:

Постави коментар