BOJAN RAJEVIĆ: KRATKE PRIČE O MUŠKARCIMA

       Milan Todorov, Ne mogu ovde da dočekam jutro, Arhipelag, Beograd, 2014.

        Knjigu kratkih priča novosadskog pisca Milana Todorova Ne mogu ovde da dočekam jutro, čitaoci su bili u prilici da čitaju u nastajanju, budući da je autor priče iz ove knjige, prije nego što su dobile štampano izdanje, objavljivao na internetu, na svom sajtu Paradoks. Ova činjenica sada se može posmatrati i u ravni autopoetičkog značaja, jer je čitaocima pružena mogućnost dva, unekoliko različita doživljaja. Ove kratke priče, naime, čitane na sajtu, mogle su biti tumačene uglavnom parcijalno. Uspostavljanje odnosa među njima je tada tek nagovešteno, prije svega govorom u prvom licu, kao i jedinstvenim i prepoznatljivim toponimskim odrednicama. Osim toga, broj ovih digitalnih priča nije bio konačan - pisac ih je objavljivao sukcesivno, svakog mjeseca po jednu, nerijetko i češće. Međutim, onog trenutka kada je četrdeset kratkih priča, po autorovom izboru, objedinjeno koricama štampane knjige, dobili smo žanrovski zaokruženu i tematski brižljivo profilisanu zbirku kratkih priča o muškarcima. Recipijent je signalom objedinjavanja po tematskom kriterijumu podstaknut da ove priče sada doživljava kao dio cjeline višeg reda, odnosno vijenca kratkih priča.

Izbor ovog žanra u Todorovljevoj knjizi podrazumijevao je i osoben model pripovijedanja, koji je noviji, moderniji; a koji je najuputnije označiti kao „enciklopedijska paradigma“. U Todorovljevom slučaju, riječ je, bez sumnje, o enciklopediji muško-ženskih odnosa, doslovnije o galimatijasu pogleda na ljubav i, razdrtosti koja, po pravilu, nastaje posle nje. Na nivoima pojedinih priča, nastoji se da se što sažetije osvijetli priroda konfrontiranog muško – ženskog sveta, dok vijenac ovih kratkih priča, u svojoj cjelini, kroz umnožavanje različitih sižea, pripovjedača i fokalizatora, pretenduje da sveobuhvatnije oslikana naznačenu akcidentnost. Zbog toga ne čudi što je već primijećeno kako je ova knjiga „delo na pola puta ka romanu“. Od romana knjigu Ne mogu ovde da dočekam jutro razlikuje izdvojivost pojedinih priča iz nje i mogućnost njihovog odvojenog čitanja, a od zbirki kratkih priča kakve smo navikli da čitamo – sklonost ka objedinjavanju. Po tom se svojstvu ova knjiga naslanja na brojne svoje prethodnice u srpskoj pripovjedačkoj tradiciji. Podsticaj da se odluči za jedan ovakav model Todorov je mogao da nađe i u novosadskoj proznoj tradiciji, prije svega u pripovjedačkim zbirkama Aleksandra Tišme, Školi bezbožništva i Nasilju.

Sa sugrađaninom Tišmom, Todorova u srodstvo dovodi još i opsesivno zanimanje za muško-ženske odnose, s tim što kod Todorova nemamo u tolikoj mjeri prisutno nasilje u njima (tek nakratko, u priči pod naslovom Gepardi, i to u ispovijesti junaka pred ženom o prethodnim vezama). Kod njega su ovi odnosi, kao što sam već nagovijestio, češće obilježeni nerazumijevanjem i nemogućnošću kvalitetne komunikacije, kao kada na početku priče Za sada još ne, na Elino pitanje da li zna šta ju je privuklo njoj, Veljko umjesto odgovora upita da li da naruči još jedan konjak. Sada je muško nerazumijevanje ženske prirode nastupilo kao logična posledica muške nezainteresovanosti. Međutim, razumijevanje izostaje i u promijenjenim okolnostima, kada je muškarac pažljiv i pojačano zainteresovan. Za junaka priče Dobre i ostale stvari, koji održava kvalitetniju i komunikacijski bogatiju (što se i na planu forme ispoljilo u većem prisustvu dijaloga) vezu sa junakinjom, na kraju će biti rečeno: „Nije to trajalo dugo, ali trajalo je dovoljno da se zapita: ko je ona, zapravo?! Znao je da je to, njegovo unutrašnje, pitanje sasvim retoričko i da verovatno nikada neće saznati odgovor na njega, kao, uostalom, i na mnoga druga pitanja o ženama, ma koliko bio dobar prema njima“. Čini se da mogućnost razumijevanja tajnovite, samosvojne ženske prirode definitivno izmiče junaku piščevih fikcija.

U ovako koncipiranoj zbirci, osim očigledne težnje ka redukovanju izraza (do 10000 slovnih znakova svaka priča), postoji i suprotna težnja ka instaliranju velikog broja ravnopravnih pripovjednih instanci. Naime, svaka od pripovjedaka ima svoje pripovjedače, od kojih se neki oglašavaju pripovijedajući u trećem licu, a drugi pripovijedajući u prvom, a javljajući se u svijetu umjetničkog djela kao junaci ili kao svjedoci, čije se prisustvo pravda prijateljskim ili rodbinskim vezama sa junacima.

U dvijema pripovijetkama, pak, situacija je značajno drugačija: junak Ponovnog odlaska Srba u šume je spreman da se posvađa s prijateljem Zoranom, „ima potrebu da njihov odnos preuveličava i začini pretnjom“ zbog njegovog nemarnog odnosa prema sahrani sopstvene žene „s kojom je izrodio dvoje, već odrasle dece i s kojom je proživeo najveći deo života!“ U toj priči istaknuta je distanca između doživljajnog i pripovjednog vremena, pa narator u trenutku kada pripovijeda biva svjestan da tada „niko od nas nije bio spreman da se suoči s pravim stanjem stvari, s tim da ne postoje večne ljubavi“.

U priči Tisa ponovo je sugerisan nedostatak razumijevanja, uprkos privrženosti junaka svome ujaku, čije je jedno, kako sam lik kaže „nesuvislo“, bezazleno pitanje („Da li su lepše mađarske ili jugoslovenske devojke?“) u njemu, tada mladiću, „sevnulo u svesti kao pukotina u patrijarhalnoj staloženosti njihovog [tetkinog i tečinog] braka“ i čiji su odlasci u ribolov u mladiću budili sumnju da je nevjeran bolesnoj tetki. Tek poslednja ujakova želja da se njegov pepeo, „bez prisustva bilo koga od rodbine i prijatelja, čak i bez tetke, razveje sa skele u Tisu“, gdje je odlazio na pecanje, razvijava sumnje pripovjedača, ali i čitaoca. Ne u potpunosti, međutim, jer se Todorov i ovdje pokazuje kao majstor nagovještaja i ostavljanju procjepa koji čitaoce ne prestaju da provociraju da, kako znaju i umiju, nađu način da ih premoste.

U emotivnoj kakofoniji koja vlada ovim djelom našlo se mjesta i za glasove nekoliko ženskih likova-pripovjedača. Na njih nailazimo u pričama: Isuviše blaga zima, Kad neko ima vezu, Muškarci, Ruski krst, Sladoled za baku i u drugom dijelu diptiha pod naslovom Ja sam Elvira.

Pa, kako ženski likovi gledaju na ove odnose? Junakinja Isuviše blage zime odlučuje da svom vjereniku Vladanu vrati prsten nakon što uspostavi analogiju između Vladana i gazde, kod kojeg stanuje. Vladan kidanjem zaperaka pokušava da natjera paradajz da prisilno sazri, a gazda bezuspješno pokušava da probudi energiju u mesarskom psu. Junakinja strijepi od mogućnosti takvog mirnog porodičnog života koji erodira u ravnodušnost naslućujući je u sličnosti između dva čovjeka različitih doba. I zbog toga uviđa da tu više ne može da boravi. Vidimo da se odnosi paralelizma i indukovana značenja ne prenose samo od priče do priče nego ih je moguće uočiti i unutar pojedinih priča. I nisu stvar samo čitalačke percepcije, već i percepcije likova u knjizi.

Iako  su sižejno međusobno nepovezane ove priče nose kontekstualne vrijednosti i značenja, a pojedini njihovi elementi, poput nekih doživljaja, upečatljivih citata ili karakterizacije likova, još i indukovane vrijednosti i značenja. Tako će se, na primjer, osjećanje nemoći da se razumije priroda žene čak i pošto ona lako pristane da provede noć sa Petrom, protagonistom Akvarijuma, prve zastupljene priče, sa Petra odmah prenijeti na čitaoca, koji će, dok se ne dokaže suprotno (mada se to gotovo nikad ne dešava), to osjećanje imati pri susretu sa svakim sledećim ženskim likom koji se javi u knjizi. Osjećanje nemogućnosti saznavanja ženske prirode je ušlo u domen čitalačkog očekivanja. Da bi to osjećanje još više produbio, pripovjedač pribjegava postupku oneobičavanja stvarnog – ni njegov junak, ni čitaoci, ne mogu da budu sigurni da li je bujna, mlada terapeutkinja žena, virtuelna lutka ili riba? Da bi postigao efekat zbunjenosti Todorov se poslužio oprobanim sredstvima fantastične proze – najprije, izneveravanjem očekivanog diskursa: „Volim ribe – rekao je Petar jednostavno i tek tada shvatio da se i ta njegova nesmotrena, ali iskrena rečenica mogla tumačiti dvosmisleno“, a na kraju i nagovještajem da je metafora od koje junak u početku strijepi na kraju i realizovana: riba je postala djevojka da bi ujutru ponovo uzela obličje Modre Moli, najljepše i najrjeđe ribe. Inače, da je efekat izneveravanja logičkog poimanja pojavnog sveta nestao, da je na kraju postalo izvjesno da je Modra Moli, pod uticajem preživljene kome junaka, postala atraktivna terapeutkinja, nestala bi i fantastika. Todorov, u kojem, očito, stanuje i potencijal pisca fantastične proze, to odlično zna i zbog toga pažljivo gradi nedoumicu u čitaocu, koju do kraja ostavlja nerazriješenom. Priča Akvarijum nagovijestila nam je i to da su Todorovljevi junaci usamljeni emotivci, bolno okrenuti svom intimnom svijetu, kao jedinom pribežištu, da bi na koncu u njemu otkrivali koliko su zapravo lomni i nesrećni. Todorovljev junaci su uglavnom inteligentni i razočarani urbani otpadnici;  više osjećaju i slute nego što znaju. Oni su sve u stanju mučne kolebljivosti i neodlučnosti; kao  i uporne nesigurnosti, koje zajedno daju tamni nanos ovoj fantastici. To žalosno stanje junaka ovih pripovesti mogli bismo da definišemo i kao iznenadnu silaznu vertikalu u koju junaci bivaju, mimo svoje volje, dovedeni sledom neočekivanih a naoko banalnih životnih događaja. Oni se, po pravilu, ne mire sa osećanjem emotivnog gubitka, pokušavaju da redosled turbulentnog razaranja  izmene u svoju korist, ali pritom ne čine ništa da promene sebe, te se i dalje sudaraju sa svojim velikim a neopravdanim nadama što ih  dovodi i do granice patološkog.

Kad su njegove priče na terenu fantastike, Todorov to zna da signalizira u početnim strukturama teksta, u prvim saopštavanjima, kao u priči Kako je Nensi postala duh, koja počinje rečenicom: „Ujak Lemi je umro tri puta. To dovoljno govori o njemu.“ U daljem toku priče pripovjedač će, da bi osnažio atmosferu izokrenutosti i izopačenosti sveta posegnuti za urbanim legendama o duhovima u podzemlju varadinske tvrđave (kao što će se u drugoj priči Kalendar Maja vešto  i duhovito poslužiti drevnim indijanskim vjerovanjima), kao i prisustvom ekipe američke televizijske emisije „Last ghost hunters“. Pripovjedač je dječak, što je nametalo i infantilizaciju tačke gledišta, sklonost da se legenda uzme zdravo za gotovo i da se o čudesnom pripovijeda tako kao da je riječ o odistinski ovovremenom. Inače, ujak Lemi je nosilac principa iracionalnosti koji je dječaku-pripovjedaču veoma blizak. Zbog toga ove priče, ma koliko se u njima naziralo stremljenje ka hiperrealizmu, uvijek sadrže i težnju za bjekstvom od rigidnih kanona realnog u izvesnost nadrealnog, ne i onostranog, nadrelanog koje nikada nije i bajkoliko, naprotiv.

U istinitost ove tvrdnje ubijediće nas i pripovjedač iz priče Letovanje, slikar, koji ne pristaje na malograđansko insistiranje vlasnika pansiona u kojem ljetuje da vjerno preslika nešto „iz prirode koja je zaista prelijepa“. Uvjeren sam da se upravo u tom instinktivnom odmaku, u tom veoma izraženom i doslednom uzmicanju od uza pojavnog sveta, krije biće Todorovljeve pripovedačke magije, kao i da su u linijama razdvajanja njegovih junaka u znatnoj mjeri prokrijumčareni fragmenti jednog većeg ličnog obilježja.

Sve priče napisane tehnikom prvog lica i situirane u današnjem vremenu imaju naglašeno ispovjedan karakter koji dodatno doprinosi koherentnosti knjige. U priči Kad neko ima vezu bahati sin stomatološkinje  ubija oca njene pacijentkinje.

Na iznenadan i začuđujući način ova veza dobija krajnje neočekivanu, gotovo komičnu banalizaciju. Na ovaj način Todorovljeva priča postaje parabola o nepredvidivosti dešavanja, o fatumu  koji se poigrava  putevima ljudskih sudbina.

Isto kao što mu je bliska tehnika pripovijedanja koja se pridržava jedne tačke gledišta, Todorov je gotovo u istoj mjeri sklon da teži umnožavanju tačaka gledišta pri sagledavanju određenog fenomena dovodi i do nekih formalnih inovacija. Tako će se u priči Ruski krst poslužiti jednim internetskim žanrom: komentarima čitalaca ispod članka na nekom portalu, a sam članak će postati priča o srpskoj emigrantkinji u Čikagu.

Ono što objedinjuje priče iz ove knjige nije samo jedinstvo teme, već i istovjetnost hronotopa. U knjizi postoje naznake o realnom hronotopu koji obuhvata, najčešće, Novi Sad i ratne devedesete (jedna od priča nosi naslov Ratni bioskop) ili sadašnjicu. Takođe se, u priči Za sada još ne tematizuje i bombardovanje kao i posledice koje ostavlja na porodicu junakinje čiji se roditelji neobjašnjivo razvode po završetku bombardovanja. Todorov u ovoj mistifikuje odnos junakinje prema ocu, a mistifikacija jeste jedan od postupaka koji pogoduju Todorovljevoj intenciji da više nagovijesti nego da eksplicira. Realni hronotopi i realni događaji, često nose junake mimo njihovih želja i namera. Međutim, reklo bi se da je hronotop u knjizi Ne mogu ovde da dolekam jutro najbolje odrediti onako, kako ga u jednom trenutku, subjektivno, označava jedan od Todorovljevih junaka, Dule iz priče Džukele, kada svom prijatelju, doktoru Vojkanu, u jednom trenutku kaže: „Vidiš... znao sam da je ovo svet muškaraca i žena, ali nikada nisam osetio da je toliko podvojen kao tog jutra“. Ovaj citat postaće jedan od onih citata koji nose indukovana značenja od priče do priče. Takvo viđenje svijeta ući će u čitalački horizont očekivanja i primalac umjetničkog teksta će biti podstaknut da ispituje da li se i u drugim pričama svijet muškaraca i žena pokazuje jednako razdešenim.

I to pitanje se postavlja uvijek, jer ovo nije knjiga koja se čita u jednom dahu, već knjiga koja se, pored ostalog i zbog svoje enciklopedijske prirode, čita sa vraćanjima na već pročitano. Tako ćemo, vrativši se na priču Etno selo, identifikujući se sa junacima, na trenutak biti utješeni kada se u njenoj završnici makar nagovijesti nešto optimističnija vizija muško-ženskih odnosa i kada se pokaže kako je razumijevanje između muškarca i žene koju voli u nekim okolnostima ipak moguće, bez obzira na to da li među njima ima ili nema komunikacije.

Međutim, kada se u ovim pričama i naiđe na takvu viziju „sveta muškaraca i žena“, ubrzo se ispostavlja da je ona samo privremena. Taj svijet je u ovim pričama dominantno razlomljen a muškarci i žene  otuđeni jedni od drugih i dehumanizovani. Takvo viđenje kulminira u poslednjoj priči Ugovor u kojoj će se  nastojati da se ljubavni odnosi između dvoje junaka urede ljubavnim ugovorom, što je, razume se, samo još jedna u nizu bolnih zabluda.

Da nešto sa tim svijetom nije u redu, bilo je nagoviješteno i naslovom ove knjige, koji je oneobičen time što je odabrana čitava jedna rečenica, i to iz priče Etno selo, koju izgovara junakinja nakon što uvidi da je novokomponovano selo u koje je došla sa suprugom sa kojim je na pragu razvoda, zapravo najobičniji bordel. Tim naslovom je kao prigušenim krikom na samom početku naznačena drama ideala osetljivih protagonista ovih proza, u kojima paralelne linije razdvajanja pratimo gotovo zaverenički uzbuđeni, od prve do poslednje priče u zbirci, sve vreme preispitujući moralne koordinate svakodnevnog, sopstvenog emotivnog sveta.