понедељак, 4. март 2013.

RATKO DANGUBIĆ: LJUBAV


   Kada je inspektor Krulj stigao pred grupu novinara, njegov kolega Martinov je privodio kraju svoje izlaganje i rekao, s malo ironije u glasu: „Sumnjamo na ljubav“. Odmahnuo je rukom, dva putao slegnuo ramenim, i mlako odgovorio na pitanje da ne zna kako se sve zbilo. Inspektor Krulj je, koji je zakasnio na susret s novinarima, stajao nervozan i nije rekao ništa, jedva da zna o čemu se radi i da ima vremena za nagađanja. No,  narednog danu su novine objavile da su se oboje stradalih bavili punokrvnim konjima. Inspektor Krulj se pitao odakle novinarima pravo da toliko nagađaju i riju po đubretu. Neprekidno su, rekao je navodno novinaru neki tajnovit prijatelj devojke, pred ljudima raspravljali o brojevima koji su prenosnici broja konjske familije. Krulja ni jedno do tada prikupljeno saznanje o njima nije mogla da obraduje. Valjda se sve kod konja i broji po kobilama, ređali su te proklete kombinacije brojeva i slova, rekao je spomenuti prijatelj devojke. On je mislio da nikada nisu imali para, a nikada nisu bili bez para. Od kade je on pao pijan sa konja, bez njene pomoći nije mogao ni pantalone da navuče. Za nju je taj prijatelj tvrdio da se bojala pacova, kerova lutalica i gatara. To što je pričao taj prijatelj u tim usranim novinama, za inspektora Krulja bile su indikacije da ona nije mogla da izdrži krike sudbine, Trebalo je Krulju nekoliko minuta da shvati da se taj njihov prijatelj u novinama nije ni predstavio. Navodno njen suprug i ljubavnik je hteo na kraju da bude vozač sulki, ali mu ona nije dala da raubuje punokrvne konje. Posedovali su u nekoliko navrata, u tri godine za redom, vrhunske trkače, ali on je sve ovo gubio i dobijao na kocki i u kladionicama na trkalištima, negde je iskopao potpisani novinar. Znali su ga, valjda i to spada u vesti, od Vijene do Beograda, a nju prepoznavali odmah po šeširima sa perjem koje je nabavljala iz Pariza. Negde dole ispod brda Topčider imali su oronulu kuću, u onome malom železničarskom i radničkim naselju, koje je građeno između dva velika rata. Kada su inspektori Krulj i Martinov provalili u njihovu sobu u kojoj se odigrala tragedija, stvari su bile razbacane, navaodio je novinar na osnovu svoga izvora. Njen leš je bio na krevetu, njegov na podu, bili su obučeni i spremni za izlazak, a ispod njega je ostao krvav pirostki ćilim. „Izgleda da su se međusobno poubijali“, rekao je inspektor Krulj. „Izgleda“, navodno je rekao inspektor Martinov. „Toliko su mogli još jedno za drugo da urade“. Nema sumnje da su komšije čule dva odvojena pucnja i ova svedočenja su bila odlučujuća da vest u novinama dobije literarni tok. Oboje su imali pištolje u rukama, tvrdila je kuvarica iz susedne zgrade Kamelija.             
               Krulj je pred novinskim člankom ostao apatičan. Dvoje ljudi je mrtvo, a toliko prazne priče. Niko od tih laprdala ne snosi neku realnu odgovornost za svoje reči.   Nekako je uvek kod ovakvih slučajeva bio sentimentalan i zatečen. Blenuo je u jedan od nasova: „Mrtva cirkuska starleta i kaskader, njen ljubavnik“. Pamti da je na zidu sobe visila velika crnp-bela fotografija, na kojoj je, utvrdiće se kasnije, nasmejan hrvatski pisac Gustav Krklec, negde na nekom velikom ribarskom čamcu, zajedno sa njenim dedom Avramom, koji je takođe bio neki lokalni pesnik i živeo je negde u Travniku. Navodno je ova fotografija snimljena u okolini Dubrovnika 1930, kada je grupa hrvatskih i srpskih pisaca krstarila Jugoslavijom, a ona je dala da se uveća.  Ona je bila ponosna na tog svog dedu, ako nije sve izmislila, pa i njegovo ime, rekla je kuvarica Kamelija Krulju. Postoji sumnja da je sa Krklecom neko drugi na slici, rekao je Krulj Martinovu, koji je sve zapisao i koji je i sam bio poeta. U policijskom odseku su Krulj i Martinov sastavili izveštaj, a Martinov je napisao da se radi o međusobnom ubistvu, o velikoj i bolnoj ljubavi, o kockarskim dugovima i patnji bolesnog kaskadera, i da je ispod njenog jastuka nađena knjiga pesnika Crnjanskog „Ljubav u Toskani“, izdanje Gece Kona iz pominjane 1930, a da je na gramofonu stajala jedinstvena vinilka, sa jednom jedinom pesmom „Pleši sa mnom do kraja, ljubavi“, Leonarda Koena. Tri sata je inspektor Krulj proveo iznad njenog kratkog dnevnika, i tu nije ni reč progovorio. Nekako mu se učinilo da je ona bila zarobljena u samoj sebi. U ovom njenom kratkom dnevniku nema drugih zapisa, osim lepih o konjima. Upoređivala je karaktere konja i ljudi, govorila o flegmama među konjima, o frustriranim kobilama. Kao da je sudbinom bila prikovana za konje, daleko od svega drugog. Stalno se, u dnevniku, pitala kako bi se i kod kog konja mogao poboljšati karakter. Tvrdila je da je jedno uputstvo koje konjima daje ljudska ruka i ljudski glas, a drugo njihova genetika. Po prvi put, nakon opore istrage, inspektor Krulj je sa ovim dnevnikom doživeo neko olakšanje. Ispalo je da sva ta njena trabunjanja ne vode nikuda, mislio je inspektor. Nekako su i on i ona sa konjima svašta pretrpeli, a i konji, s njima, rekao je Krulj Martinovu. Ima konja, zapisla je, koji dođu, kao i ljudi, do kraja: nisi za trke, nisu za prepone, nisu ni za sulke, nisu za rekreaciju, jedino su za klanicu. Zamislimo, obrnutu situaciju, stoji negde na kraju, da ja govorim o ljudima, a ne govorim o konjima. Tvrdila je da konju ne treba pokazivati ko je gazda, a da treba ljudima.

Нема коментара:

Постави коментар