четвртак, 23. мај 2013.

MILAN TODOROV: STAKATO




          Boban je bio tetkin sin. U stvari, prvo nije bio, ali je kasnije bio. To sad izgleda čudno. Međutim,  koja je to stvar u životu koja je jednostavna i laka za razumevanje? Nijedna. Tako i to.
         Elem, tetka je stanovala na našoj adresi. Ili smo mi stanovali na njenoj? Ne znam kada je komšijska nesloga uopšte počela. Svakako još dok su moji roditelji bili živi. Duge su to priče o zlom komšiluku koje se ovde pričaju tradicionalno, uz kućno ognjište raspaljeno posle drugog TV Dnevnika. Međutim, posle su mi roditelji umrli (mrzim izraz „pomrli“), zatim sam se oženio, pa su došla deca... A onda se odnekud, iz mišolovke prošlosti, pojavila i Tetka. U početku je sve bilo u hinjenom redu, ali docnije, što bi rekli Hemingvejci: mnogo docnije, nastaje pakao. Tek kada smo i žena i ja prestali da govorimo sa njom, najpre ja a tek kasnije, mnogo kasnije Maša ( a razlozi behu, kao i uvek, krajnje banalni: zaključavanje ili otključavanje kapije, pas koji juri mačke, podela štrika za veš, mračna sijalica u zajedničkom hodniku, blato na stepeništu, pa nestala-pronađena poštanska pošiljka, pa slomljene grane sadnice uz stazu „da se jadna za zelen bor uhvatim...“, preglasna muzika,  dečji rođendanski doboši u bašti...) shvatili smo da smo sa komšinicom dobili još nešto zajedničko: samomučenje.
          Hteli smo zbog toga da menjamo stan. Ali, svi koji su bili zainteresovani odustajali bi već posle prve posete, kada bi razdrndana Tetka tik iza njih bacila svoje čini zamešane u kofi prljave vode ili ispustila bujicu psovki i uvreda na račun pridošlica koje je prvi put videla u životu. Tako od menjanja stana ne ispade ništa.
          Deca su pošla u školu koja je bila blizu. Zatim je umro ujak koji je stanovao na Novom naselju i, pošto nije imao dece, prvi naslednik njegove zapuštene garsonjere bio sam ja. Iako smo u prvom trenutku mislili da će nam novac od  njene prodaje pomoći da se odselimo iz paklene kuće, to nam nije uspelo. Ja sam, naime, baš tada ostao bez posla. Žena je platu primala neredovno. Živeli smo, praktično, od iznajmljivanja garsonjere i dečjeg dodatka.
Došlo je još jedno dete. Milica.
„Halo, da li je to picerija Pavlović?“ – zvali su prijatelji i, tobože duhovito, čestitali  mi rođenje još jedne devojčice.
Bilo nas je sada petoro u tom skučenom i mračnom prostoru. Žena, tri ćerke i ja.
Onda sam se ponovo zaposlio. Doduše, na određeno vreme kod jednog privatnika. Ali, gazda je bio pravičan i isplaćivao nam je plate redovno. Za doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje niko nije više ni pitao. Što se posla tiče, bilo je daš što daš. Ljudi su, sa svršenim fakultetom, radili kao noćni portiri,prodavci uličnog sladoleda, grobari ili kao kuriri i dostavljači poput Tetkinog Bobana. Ja sam, sa svojom srednjom pomorskom, još dobro prošao.
          Ponekad, u kratkim međukomšijskim primirjima, pokušavao sam kao gavran sa kockicom ementalera u kljunu da neuništivu Tetku  nagovorim da mi, u zamenu za manju garsonjeru koja bi njoj i njenim sve skromnijim potrebama sasvim odgovarala, utrapi svoj stan. Veštica nije htela ni da čuje.
         Vremenom sam se pomirio sa postojećim stanjem. U stvari, nisam se nikada sasvim pomirio.Samo sam potcenio opasnost od takvog života i gavran je, naravno, spustio kljun u katran. Ali, šarene lopte su magično uletale u rundele sa cvećem. Dečji doboši si najavljivali rat. Sa milicijom smo postali najbliža svojta. A Milica, Sunčica i Vedrana?...Decu smo stalno stišavali, kao što smo činili i sa radio aparatom.
        
         O mukama kroz koje prolazimo, ne vredi trošiti reči. Zbog pakla sustanarskog života postajao sam sve nesigurniji. Ta žena, mislio sam na Tetku, će nas sve potpuno  izludeti. Učiteljica nam je rekla da joj se čini kako Sunčica, srednja ćerka, ima neki mali tik oko oka. Možda će proći.
         Sve u svemu, kada je Tetka zapala u takvo stanje da nije znala koje je doba dana, jutro ili veče (uzgred bila je ponoć kada nam je luda ptica lupala o prozore), bilo je logično da se obratim njenom jedinom rođaku.
         Imali smo u rezervi i onaj ujakov stančić na Detelinari. Bila je to siva rupa, u jednoj od onih besprizornih zgrada na početku gradskog atara. Sitan stan, jedan od onih vojno penzionerskih, na poslednjem četvrtom spratu, blizu rajskog neba, ali ispod ravno-dušne betonske ploče. Leti bi se ploča užarila do neizdržljivosti a s jeseni bi plafon pomalo prokišnjavao i nervirao kao biblijska džangriziva žena. Izdavali smo ga brucošima koji bi zalutali u taj deo grada i koji bi se u njemu zadržavali samo koliko da potroše svoje prvo sledovanje kondoma u životu i da zatim tu ruinu od hodničića, tuš kupatila i dnevno-spavaće sobe bezglavo napuste ostavljajući nam za uspomenu i dugo sećanje polugodišnje neplaćene račune.
         Međutim, stančić se nalazi samo nekoliko zgrada dalje od Bobanovog stana, tako da bi njemu, pretpostavljao sam, sasvim odgovaralo da tetku smesti u neposrednu blizinu umesto da dolazi u Varadin da je svakog drugog dana poji hranom i beskorisnim tabletama za sve veći broj njenih od nauke nepriznatih boljki.
        Nazvao sam ga telefonom i predložio da se nađemo i razgovaramo. Dogovorili smo se da to bude u taverni „Plava ostriga“ na Bulevaru Vojvode Stepe.      
         Krenuo sam svojom starom „Škodom“ ekološke boje znatno ranije do dogovorenog mesta za sastanak. Premda sam bio  Starosađanin nisam pozavao tu novu mrežu pokrajnih gradskih bulevara, te somborske i subotičke pruge asfalta koje kao tamne zmije puze  u beskrajno grotlo ravnice.
          Kafić sa morskim imenom sam lako našao. Bio je jedini u panonskoj nigdini. Seo sam za okrugli plastični sto. Sunce je još nemislosrdno pržilo, iako je bilo već oko sedam sati uveče. Sve vreme sam se u sebi pitao: zašto "Plava ostriga"?.  Bilo mi je bezveze da to pitam mladu blajhovanu konobaricu. Možda je ona plava ostriga?  Iovako me je pogledala  nezadovoljno kada sam, naručio samo običnu crnu kafu, bez šećera. Da li hoćeš, možda, med sa propolisom? Posle tri minuta bili smo, dakle, već na ti. Na njenu žalost nisam hteo med sa propolisom, nego sam naručio i čašu vode. Kisele ili obične? Kisele, rekao sam. Što kiselije. Uostalom, donesite i med.
          Čekao sam već dvadeset minuta. Boban nije dolazio.Pomišljao sam da ga pozovem mobilnim telefonom i podsetim na dogovor ali sam u poslednjem trenutku odustajao. Znao sam da u poslednje vreme ima i nekih neuroloških tegoba, nešto sa motornim funkcijama, ali nisam znao ništa više o tome. Kao što uopšte nisam o njemu znao mnogo.Tetka mu je, normalno, bila mamina sestra. Međutim, stvar se tu komplikovala, pošto niko nikada nije čuo za njegovu mamu. U svakom slučaju njihov odnos je bio čudan.
     
          Ako ne dođe za deset minuta, obećao sam sebi, ustajem i odlazim. Pozvao sam devojku i platio račun. Sada sam već bio sasvim siguran da Boban neće doći. Upravo kada sam to pomislio, ugledao sam nekakav beli kamionet kako se lagano uparkirava na trotoar zauzimajući i deo zebre.
           Samo što je seo - rekao mi je: „Izvini, imam nekih problemčića sa ženom. U stvari, razvodim se.“ Bilo mi je odmah jasno da je trenutak za pregovore o udomljavanju Tetke sasvim neprimeren situaciji u kojoj se on sada nalazi. Kakva sad Tetka, pomislih! Od toga nema ništa!
          Bio sam kivan na sebe što sam ga uopšte čekao. Ipak, nisam mu ništa rekao. Samo sam objasnio da se nisam slučajno zatekao u tom kraju jer sam obilazio onaj ujakov stančić pošto je poslednju podstanar još pre dva meseca ispario ostavljajući mi polomljen ležaj, ubrljan dušek, slomljenu telefonsku slušalicu. Trebalo je to sve dovesti u red. Čak sam dogovorio sa nekim pijanim molerom iz komšiluka da donese merdevine i sve lepo prekreči. Kao da ništa nije bilo! Zatim sam nameravao da ga ponovo izdam. Ovaj put studentkinji. Mada se tek sa njima, sa tim provincijskim džudama nikad ne zna koliko im je vremena potrebno da se umreže na globalnu perverziju i na šta će to na kraju da izađe.
          Sve sam mu to, ne znam zašto, ispričao u jednom dahu. Boban je rekao, da srećom, njegova nova devojčica ima stan, i to veliki na dunavskom keju. Otac joj je bio policajac višeg ranga, od onih čija porodica nije smela da zna da li tata ubija ili samo prebija i hapsi u svoje  radno vreme. Onda su oni dobijali te najveće i najbolje stanove u gradu. Drugim rečima, ništa.
         Konobarica je, ne pitajući nas, domilila do našeg stola i donela jednu oveću porciju vrelih girica i polulitarsko pivo. Očigledno je Boban ovde bio čest gost. Polako je ispijao pivo i povremeno uzimao pokoju giricu sa tanjira, nudeći i mene.  Prethodno bi ribicama otkinuo glave i slagao ih, kao u nekakvoj kartaroškoj igri, po obodu tanjira. Posmatrao sam te glave ne znajući šta da mislim, dok nije rekao:
           “To počinje u glavi. Čitao sam nešto o tome. Mislim, sve velike bolesti počinju u glavi. Dokazano: sifilis, Alchajmer, pa i ovaj moj Parkins. Posle krene ono drhtanje, pa kočenje ruke, pa usporavanje pokreta, pa zaboraviš da si uopšte učinio taj napor pokreta. I tako, ode život.“

Bio je mlađi od mene desetak godina. Iznenadilo me je takvo negovo reagovanje. Ali, valjda, bolest izoštri čula. Ne znam. Osetio sam malu nelagodu, hteo da kažem da se on baš dobro drži uprkos svemu, ali ipak nisam.          

 „Znaš šta je možda jedino utešno u tome? Osećanje da vreme prestaje da curi. Pružio si ruku, vratio je uz telo, a ona je za tebe i dalje pružena ruka.

Ćutao sam.

„  To je, valjda, ta nekakva čovekova potreba da ima svoje vreme, ne bezlično, opšte, ponedeljak veče,  kao što je, recimo sada. I mi moramo da ga trošimo na priče o zajedničkom štriku za veš... Nego neko posebno, samo tvoje vreme koje je u stvari ono jedino sa čime raspolažemo. Verujem da razumeš....“

           U tom trenutku mi je zazvonio mobilni telefon. Rekao sam, polušapatom, Maši ( jer to beše upravo zabrinuti cvrkut moje ženice) da je sve u redu i da se ništa ne brine. Čim sam sklopio telefon bilo mi je krivo što sam joj to rekao, jer je u stvarnosti sve bilo suprotno.
           Međutim, mi već toliko živimo zajedno i toliko se dobro poznajemo da je  njoj, na osnovu mog oskudnog i brzorepog odgovora, moralo biti sasvim jasno da sam se sa tim stanom nepovratno upetljao i da iz toga sada već ne može izaći ništa dobro.
            Pričali smo još malo, ne pominjući Tetku. Na okolnim stolovima stolice su bile već u noćnom položaju, sa nogama uvis. Bilo je vreme da krenemo.
            Seo sam u „Škodu“, s mukom otvorio prozor i pozvao ženu da je obavestim  da upravo krećem  i da ću joj sve podrobno ispričati kad stignem kući, iako nisam znao šta bih zaista mogao da joj ispričam od ovoga.
             Ali, pošto sam joj kad me je nazvala onako glupo rekao da je sve u redu, osećao sam malu grižu savesti.        
             Maša je jedno preosetljivo stvorenje i sada sigurno pati.
A i naše devojčice pate, jer im majka pati, što je opasno jer će to tek posle u njihovim životima da se pojavi  kao mala pukotina u bračnom raspoloženju ili već kao nerazumljivi, od strane njihovih sirotih mladića neisprovociran hir devojački.          
            Mislim da ću joj baš o tome pričati kad se vratim. Uostalom, to je i moje porodično iskustvo na koje nisam nimalo ponosan. I još ću joj reći da bi zato svako trebalo da ima svoje vreme. Mi, svoje. Deca, svoje. Tetka...ona neka ima sve vreme ovog sveta, samo ne naše! I da bi od sada, zapravo, trebalo da živimo u paralelnim a ne spojenim vremenima.  Ovaj put joj bar, obećao sam sebi, neću romoriti kako nismo imali seks već osam nedelja.
          Kada sam došao do mesta na kome sam parkirao auto, primetio sam da mi je prednja leva guma izduvana. Stara felna. Trebalo je sada se po lošem svetlu gnjaviti sa svim onim šrafovima, pod uslovom da imam dizalicu. Nekako sam izvukao rezervni točak. Nije bio u sjajnom volumenu, ali izdržaće do varadinskog mosta a posle može i na bandašima...
          Posle dobrih pola sata sam najzad krenuo, ali polako. Ne zbog nesigurnog rezervnog pneumatika. Vukao sam se sa Novog naselja bezvoljno, vozeći sve vreme zelenu „Škodaciju“ drugom brzinom, dopuštajući svima da me obiđu i pritom legnu na sirenu. Nisam reagovao ni na umiljate kliktaje telefona. Tu crno-sivu plastiku sam, gle slučajnosti, zaboravio u prtljažniku kada sam u njega pakovao onu skvrčenu gumu. Mada sam već tada znao da ću nehajnost već negde nekada platiti. Na mostu. Ili na ćupriji. Samo još nisam znao kojom banknotom.
        
           


Нема коментара:

Постави коментар