субота, 25. јануар 2014.

MILAN TODOROV: DODIRI

Vozili su se već nekoliko sati.  Bila je to duga linija puta, gotovo bez naseljenih mesta. Nije bilo čak ni izvora, inače tako uobičajenih za ovaj planinski kraj. Ali, ušli su u njegov zaravnjeni deo. Po koja usamljena krava ili neke ovce koje su pasle na okolnim, blago zatalasanim livadama. Ona je sve vreme ćutala. Morao bi da je dodirne da bi se uverio da je pored njega. Ali, znao je vrlo dobro, neće je dodirnuti. Niti će ona njega dodirnuti.
Pitao se ko će prvi progovoriti i koja će to biti rečenica. Uvek je pridavao važnost prvoj rečenici. Negde je pročitao izjavu, zaboravio je kojeg, slavnog pisca koji je ustvrdio da je dobra prva rečenica kao osedlan konj, koji vas može daleko odneti.
Da skrenemo?  Ipak je on prvi progovorio
Veruješ da mi je svejedno, rekla je.
Na tabli je pisalo: Etno selo, 5 kilometara.
Uključio je radio u kolima i skrenuo. Sada je jurio po krivudavom šljunkovitom putu. Pored puta je bila sparušena trava. Na jednom zavoju, kod neke napuštene drvene kućice oblepljene papirima sa nekakvim ponudama, stajao je visok mršav mladić sa podignutim palcem.
Može?
Može.
Dokle idete?
Ne znamo.
Mladić je pogledao u ženu.
Do etno sela, valjda.
Odlično, rekao je stoper.
Ništa više. Kao da mu to pripada. Želeo je to i dobio je to. Jednostavno.Valjda to pripada mladosti.
Gipko se smestio na zadnje sedište.
Žena je malo pomerila svoje sedište unapred, da ne bi mladić upirao kolenima u njega.
Nisu progovorili više ni reč.  Čovek je u retrovizoru posmatrao mladića. Sada je sedeo opuštenije zavaljen nego na početku. Imao je crne pilotske naočare na preplanulom koščatom licu. Da li on radi u etno selu? Delovao je kao meštanin kome je sve poznato i stoga neinteresantno.
Sada je već morao da uspori. Tanak sloj asfalta pretvorio se u usku pošljunčanu stazu. Šljunak je bio glibav, krupan i uglačan, kao tek izvađen iz seoskog potoka.
Stani na trenutak, rekla je žena. Htela bih da fotografišem one kolibe .
Zaustavio je.
Sa blage uzvisine jasno se video skladan poredak bledo žutih drvenih koliba oivičen ogradom od tesanih trupaca.
Kao nekakav tor, pomisli.
To je to, rekla je pošto je hitro sklopila foto aparat i uskočila u svoje sedište.
Mogli bismo da prespavamo tu.
Iznad ulaza u etno selo pisalo je „Vrata raja“.
Bilo je čudno. Odmah su primetili da je tradicija u ovom slučaju dobrano nadograđena. Sve je bilo zaista jedostavno, ali sa elementima profanog urbanog komfora.
Mladić koji je došao sa njima je, izgleda, recepcionar.
Ili kuvar, ako se u ovoj planinskoj zabiti uopšte nešto kuva, rekla je.
Naručili su tradicionalnu večeru: jaja, šunke, sir. kajmak, priganice, rakiju i vino.
Dok čekate na posluženje, rekao je mladi recepcionar, mogu da vam pokažem bungalove.
Dakle, to je to, pomisli čovek kada je ugledao prvu raskriljenu kolibu. Ljubavno selo.Tačnije, ljubavničko gnezdo.
Odista, drvene kućice su bile zapravo jednodelni krevet za dve osobe, sa malom tuš kabinom u pročelju. Na drvenim vratima su bila urezana srca. Sve kolibe su bile klimatizovane. Unutra je zujao električni osveživač prostora. Mirisalo je snažno na mošus, lavandu, jak duvan, neki čudan spoj odvratno slatkog i zagušljivo gorkog.
Sve su kućice zvrjale prazne.
Popuni se to skoro svake noći, reče recepcionar i nasmeja se. Popuni, ponovi tobože značajno.
Više nije bilo nikave sumnje o kakvom etno običaju se tu radi.
Nenadani, predvečernji vetar je počeo da duva iz pravca guste, šikarom obrasle šume.
Plaši me sve ovo ovde, rekla je žena.
Ne brini, odgovorio je potapšavši malu kožnu torbicu za pojasom, uvek kad putujem nosim ovo.
Ona je znala da misli na revolver. Nije volela što ga imaju u kući.
Zbog strmih planinskih stena veče je stizalo brže nego što su očekivali. Noćni vetar je stizao sa juga i umesto osveženja donosio je neko sablasno igranje senki.
Sedeli su za masivnim drvenim stolom ispod jednog starog bora niz čiju se koru cedila sluzava smola.
Mladić je prišao i na velikom drvenom ovalu prineo im sva jela.
Šunka je bila debelo sečena i tvrda, priganice premasne. jednino su sir i kajmak bili zaista izvrsni. I hleb je bio preslan.
Konobar, reče čovek, da li možete da nam donesete malo mlevene paprike? Nije mogao da zamisli bilo koje jelo bez paprike.
Naravno, rekao je momak, naravno.
Jelo nije bilo bogznašta.
Ali, bili su gladni i posle čašice jake domaće loze koju su popili kao aperitiv, sve  im je prijalo.
Od recepcije je dopirala glasna turbo folk muzika. Svetla su bila upaljena, u travi, oko bungalova. Već su pristizali i novi gosti. Parking uz ogradu se popunjavao novim bučnim automobilima.
Iz mraka je iznenada izronio recepcionar.
Da li je sve u redu?
Skoro ih je uplašio.
Ovde su gostoljubivi na neobičan način, rekao je.
Nisam to baš ovako zamišljala, rekla je žena.
Spremio sam vaš bungalov, rekao je mladić. Slatko ćete spavati.
Pokazao je glavom prema malom udaljenom krugu svetlosti.
Izgleda opasno, rekla je žena kada je mladić otišao.
Meni ne izgleda opasno, rekao je čovek. Danas tako izgledaju svi mladi, nezadovoljni ljudi  u ovoj zemlji.
Ustali su od stola i preko drvenog mostića, za kojim uopšte nije bilo potrebe, pošli ka bungalovu. Nebo je bilo tamno modre boje. Senke su lelujale u vratima udaljenih bungalova.
Nismo ga trebali povesti, pomisli čovek, ali joj to nije rekao. Mislio je na tog koščatog recepcionara.
Verovatno je shvatio da između nas nešto ne štima, rekla je žena.
Nije trebalo da ga povezemo...
Kao da bi nešto bilo drugačije.
Želela si da dođemo u ovo selo.
Nisam mogla ni da pretpostavim da je to jeftin seoski bordel.
Neka devojka se u prolazu nasmejala. Nisu uspeli da joj vide lice. Iza nje je išao krupan jak muškarac sa flašom u ruci. Nešto je rekao u prolazu, nešto nerazgovetno i ona devojka se opet usiljeno nasmejala.
On se seti jedne slične njihove davne letnje večeri u kolibi na Dunavu..
Da li se oni vole? upita žena misleći na par koji  je zamakao u tamu šume.
Ko bi to znao – rekao je. - Mislim da se vole....na neki način...Svako ima svoj način da voli ili ne voli, pomisli, ali nije joj to rekao. Uzdržavao se.
Odjednom im se ukaza njihov bungalov i malo žuto svetlo iznad vrata sa smešnim, kič - srcem.
Kako se ovde ulazi, upita ona kad on otvori vrata.
Unutra nije bilo ni santimetar slobodnog mesta, sve je zapravo bilo ležaj, čista bela posteljina oivičena jelovim drvetom. Na pragu, sa unutrašnje strane čekala su ih dva para grubih vunenih papuča. Žena se nagnula, pogledala u unutrašnjost bungalova kao u strašnu provaliju.
Upadajmo, reče on, nije to ništa strašno.
Sve mi je u kolima, šta da radim?
Ništa, nije potrebno ništa da radiš.
Zaista, to je bio poslednji trenutak za nešto u njihovoj vezi.
Uđi, zaboravi sve i opusti se – rekao je. – Nama je upravo sada to potrebno, opuštanje bez suvišnih misli, samo to, ništa više.
Znala je kako će to izgledati. Ona će ući, on će upuzati na krevet iza nje, prebaciće joj uvežbano ruku oko bokova...
Ne želim da uđem, reče napokon. Ono što želim je da odem iz ovog raja, što pre to bolje.
Ali, nikad nisi volela da putujemo noću, naročito ne po ovim planinama...
Znam, ali ne mogu ovde da čekam jutro!
Momak na recepciji je bio iznenađen što odlaze.
Zar već? upitao je uzimajući ključ od bungalova sa priveskom u obliku ženskog simbola, kruga sa krstom na dnu.
Moramo, rekao je čovek. Nešto je iznenada iskrslo.
Nadam se da je nešto dobro?!
Da – rekao je čovek. - Mislim da je nešto dobro u pitanju.
Onda, sretan put! rekao je mladić i pogledao ženu ispod oka, dugim neskrivenim muškim pogledom, odmeravajući je od glave do pete.
Kad su seli u auto i stigli do one uzvisine sa koje se sada videla gomila malih uparenih svetiljki u noći, on reče:
Jesi videla kako te je gledao?
Znala sam to od početka  - reče ona i spusti ruku na njegovu.




Нема коментара:

Постави коментар