четвртак, 30. јануар 2014.

RATKO DANGUBIĆ: TRUBA

Popodne se vozio biciklom. Prešao je desetak kilometara uz Dunav. Kada se iz šetnje vratio kući, on je, onako u trenerki, ne skinuvši ni patike, pružio se na kanabeu, i dugo je ležao ne mičući se: tupo je gledao u plafon. Napolju se polako gasio dan. Negde je nešto lupnulo i otkotrljalo se: na ulicu su galamili đaci koji se vraćaju iz gimnazije. Događaj od juče nije mu dao mira. I odnekud su navirale i nove pojedinosti, pa je, sada, imao u glavi koloplet sumnji, slika i glasova. Čudnovato, mrmljao je, ispada da čovek uvek ima neke nevolje. I sada on leži, i prebira u glavi kakav ga dan tek sutra čeka. Kod njega uvek ima hrpa misli i pitanja. U Palanci je onih mutnih godina bilo prilično ljubopitljivih i zlih ljudi, koji bi mu i iza ponoći, kada bi videli svetlo u prozoru u prizemlju, lupali u okno iza firange, i govorili: ”Pišeš, pišeš.” Nije ga bilo strah, samo je onda jasno osećao jedno: mora da promeni svoj stil pisanja i vreme kada sanja i stvara. Nije moga da promeni grad, jer nije imao kuda da ode. Konačno se pridiže i sede na kanabe. Kakve su sve mu gluposti dolazile u glavu. Davno se uverio da su stvari tekle ovako: roditelji i sudbina su hteli od njega da prave advokata, a on se posle čitanja romana Dostojevskog, odlučio da postane pisac.

           I sada, poput kakvog usamljenog kera, ume sam da luta okolo. Zamišljao je kako sudbina gunđa, kako je i njegova majka gunđala: “To je svetogrđe, narušavanje tradicije.” Njemu je deda bio dobar advokat, i otac Mirko je umro kao dobar advokat i sudija. Njemu je sada pedeset i dve i zbog te misli se namrgodio. Godinama je pratio razne znakove promena u svom bledom stilu pisanja. I kako su se valjali neki krupni i krvavi događaji u vezi naroda, pa i sazrevali, tako se i njegovo isprano pisanje primicalo realizmu. Ni sam ne zna koliko je puta pokušao da opiše samovar koji se pretvara u trubu. I juče je bila ta luda subota. I događaj koji je iza njega je potvrdio veru da stil pisanja ne čine samo dobro složene reči, nego i hemija o kojoj on ne zna baš ništa. Otvorio je, eto, juče prozor, isti prozor na koji su mu lupali i govorili “pišeš, pišeš”, udahnuo je vazduh duboko, duboko: dva ili tri puta. Na panju platana, levo od Vatrogasnog doma, stajao je trubač u uniformi i svirao nepoznatu melodiju. I on se okrenuo i pogledao u sobu, gde je do skora stajao samovar... i nije ga bilo na tacni. I tada je uzdrhtao, i naslutio je šta se dešava. Obradovao se, uspelo je: pisanje se pretakalo u zvuk i spokoj. Ima do kraja života da ga muči ovaj kratki san ili priviđenje ili...

Нема коментара:

Постави коментар