недеља, 5. јануар 2014.

MILAN TODOROV: GREŠKA


Odnošenje dnevnog pazara u banku je, manje - više, dosadan posao.
Premda su sve banke strane, po starom srpskom običaju čeka se dugo u redovima.
U banci je bilo više šaltera na kome su činovnice i po koji činovnik brojali novac.
Odlučio sam se za pult za kojim je sedeo stariji čovek sa napaćenom fizionomijom. Odmah sam osetio bliskost.  U ovim bankama, uglavnom, dominiraju mladi energični ljudi sa crnim zalizanim kosama i neumitne plavuše sa standardizovanim dekolteom i osmehom.
Dakle, zbog svog iskrenog, tako životnog lica, meni je odabrani činovnik ulivao poverenje. Osim toga, kako sam odmah primetio, radio je brže od ostalih.
Kada sam mu predao nalog za uplatu i novac, jedva da me je pogledao. Brzo je prebrojao novčanice u mašini za brojanje, spustio ga u metalnu fijoku sa pregradicama i pečatirao moj nalog.

Kad sam izašao iz banke, shvatio sam da sam ga oštetio za hiljadu dinara.
Na nalogu sam, naime, napisao da predajem pedeset i jednu hiljadu a stvarno sam službeniku predao svežanj od pedeset hiljada. Računao sam da ću, na njegov zahtev, posle brojanja dodati još jednu novčanicu, ali sam to zaboravio da učinim.

Posle nekoliko dana odlazim ponovo u banku.
Ovaj put stajem u red ispred šaltera za kojim sedi vesela bucmasta pedesetogodišnjakinja, jer je tu najtanji red.
Odjednom, osetim da me neko netremice posmatra. Onaj službenik od prošli put!
Ne uzvraćam mu pogled, ali sam veoma uznemiren.
Predajem novi pazar veseloj službenici i izlazim.

Nedugo posle toga se vraćam i brzim korakom prilazim šalteru za kojim sedi službenik koji me je do malopre značajno posmatrao.
On podiže obrvu. Iznenađen je što me ponovo vidi. Brzo vadim iz novčanika hiljadarku, pružam mu je preko pulta govoreći : Mislim da sam prošli put pogrešio.
On, upadljivo zbunjen, uzima novac i kaže: Nije bilo nikakve greške, ali hvala vam. Ovo ćemo utrošiti na kafe za sve nas.


Нема коментара:

Постави коментар