субота, 23. август 2014.

MILAN TODOROV: SLOBODAN PAD



     „Ljudi, šta će meni kauč?!“, iznenada je uzviknuo Bora Spaček dok je u društvu prijatelja iz najranije mladosti ispijao pivo u kafanici „Zlatni kavez“.
             Uzviknuo je to baš usred Mišine priče kako mu je, na jednoj od njegove tri  legendarne rutinske operacije, srce stalo i bilo zaustavljeno, ni manje ni više, nego ravno 27 minuta.
            „ Kakav sad  kauč?“, pitao je Miša u opštem žagoru koji je izazvalo Borino neočekivano i apsurdno pitanje.
            „Bračni kauč, onaj veliki, na rasklapanje, sa federima“, sasvim mirno, kao da je to nešto što se podrazumeva, odgovorio je Bora.
            „ Veliki krevet ti stvarno više ne treba, sada kada si uspeo da se srećno razvedeš", dodao je Luka, mršavi pedesetogodišnjak sa tamnim naočarima.
            „Ti da ćutiš“ , rekao je Mile Lenger. „Oni koji nisu nikada iskusili kako je to pojesti s nekim džak soli, i to ne bilo kakav nego onaj od pedeset kg - nemaju prava da sude o bračnoj sreći.“
            „ Bio je to dug i srećan brak“, nadovezao se Bora setno  „i morao je, po prirodi stvari, razumete, da se ...jednom...završi ovako.“
              Dok je to izgovarao, osećao je kako mu srce trokira i bešumno usporava kao njegov skoro besmrtni Spaček, koga je vozio decenijama i zbog koga je dobio taj nadimak.
               „Biti 27 minuta bez srca“- pita Mišu. „Kakav je to uopšte osećaj?“
               „Nemam pojma“,  kaže Miša. „ Bio sam pod totalnom anestezijom."
              Bora tad počinje da misli kako je to kad se čovek ničega ne seća, ali Luki ništa nije jasno.
            „Ali, vi i dalje živite zajedno, u istom stanu?“, ne može da se načudi. "Ti ideš na pijacu, u nabavku, Ljilja kuva, posle oko podneva sednete za kuhinjski sto i zajedno ručate?“
            „Otprilike tako“, trza ramenima Bora. "Naravno, ne svaki dan!"
            „Čudno, bogami čudno!“
            „Ništa tu nije čudno“ , kaže Bora. „Ja i Ljiljana smo se razdvojili samo od zajedničke postelje, tačnije od tog prokletog kauča.“
             Svi ga gledaju, pomalo mu zavideći. U nekim godinama, koje oni vole sada da nazivaju „dublje sredovečne“, muškarci počinju da sanjaju o takvom razvodu. Da je razvod, a kao da nije. Da boli, a da ne boli. Da se sve promeni, a da ipak sve ostane isto...
            „Svašta“ , kaže Luka „ eto, zato se ja i nisam nikada ženio.“
Svi ga tapšu po već blago pogurenim leđima i poručuju mu da nikad nije kasno da se magarcu nabaci samar.
           Onda neko pita Boru:
            „Šta si mislio sa tim kaučem da uradiš?“
            „Smeta, brate!“ , priznaje Bora.  „Čudno je to. Nikada pre razvoda nisam primećivao da taj komad nameštaja zauzima toliko mesta u našem malom stanu.“
            
              Sutradan, negde oko jedanaest pre podne,  jedan po jedan, počeli su da pristižu u Borin stan.
              Bila je to stara višespratnica na kraju bulevara, građena još onda kada se nije ni znao raspored tih žila kucavica grada, tako da je sirota socijalistička trinaestospratnica stajala kao malo po strani, izmaknuta od svega. Iza nje nije bilo novih blokova, nego se grad jednostavno i ružno rasklapao u zakorovljenu livadu. Iza nje, ali na pristojnom rastojanju koje se, sa godinama, ipak sužavalo, videlo se gradsko groblje.
            Borin i Ljiljin stan se, naravno, nalazio na poslednjem spratu. Bio bi to, kako je Bora voleo da kaže, sasvim pristojan stan, da nije onih kosina u zidu, tako da dvosobni od šezdeset i pet kvadrata zapravo ima četrdeset i pet kvadratnih metara upotrebljive površine.
           I, podrazumeva se, da lift nikada nije radio. U stvari, možda je ponekad radio, ali ne onda kada je potreban. Tog dana, definitivno nije radio.
          „Nema šanse da mi ovo isteglimo do prizemlja!“ – rekao je Miša kome je srce mirovalo 27 minuta.
            „Prvo ćemo da nešto popijemo, pa malo prezalogajimo, pa možda nešto i smislimo.“, predložio je Bora.
          I tako je društvo počelo da mezeti uz jabukovaču Borinog ujaka iz Grocke. A kako je vreme odmicalo njima su se ruke sve više istezale, kao u šimpanze.
           „Ja neću da se iskilavim.“ - rekao je u neko doba taj stari momak Luka. “Ne mogu više!“
           „ A mi možemo da se iskilavimo?!“ pobuniše se ostali.
           „ Vi ste svoje metke ispucali, sad niste ni za rezervu.“
           „Čekajte, ljudi, nešto mi pade na pamet.“, kaza Mile Lenger. „Što bismo mi taj kauč uopšte svlačili dole?“
           „ Meni ne smeta“, priznade Bora. „Ali, Ljilja ne može očima više da ga vidi! Nekad ga je volela, ona ga je uostalom i izabrala, a sada ga mrzi najviše na svetu!“
           „Znači, Ljilja je rešila da ga bacite?“
            „Pa šta da radim s njim? Neću,  valjda, da  pravim ljubavni muzej kao Orhan Pamuk...“,  reče Bora, koji je nešto malo počeo da čita u poslednje vreme.
            „ Znači“, pitao je Lenger malo dvosmisleno „smatrate da vam više nikada neće biti potreban?“
            „Smatramo!“ odgovori Spaček odebljanim jezikom.
            „ U tom slučaju, imam spasonosnu ideju!“ reče Mile – „ Rešićemo ga se slobodnim padom, uz pomoć sile Zemljine teže. Ali, pre toga da popijemo još po jedno piće radi uroka!“
              „Protiv uroka!“ reče Bora. „Pravilno je kazati protiv uroka“.
               „Ali, stvarno samo još jedno“ rekoše svi uglas.
         

             Posle dva ili tri pića,zajedničkim snagama, svih šestro, na ho-ruk, iznesoše teški kauč na terasu.
            „Pauza!“ – reče Bora. „Da se malo  rashladimo i donesem novo pivo iz kuhinje.“
          Kad se vratio Mačak ga upita:
            „Što je ovaj kauč toliko težak? Kad smo ga unosili, čini mi se da je bio mnogo lakši.“
          „Kad smo ga unosili, bili smo trideset godina mlađi.“
            „E, kad bi ovaj kauč znao da priča, zar ne?“
            „Bogami, ljudi, nije da se hvalim, ali bilo bi tu štošta da se ispriča.“
            „Hajdemo, ljudi, da se ne ohladimo, onda od posla nema ništa.“
            „Da se najpre dogovorimo“ – reče Bora –„ naslonićemo ga na balkonsku ogradu i kad izbrojim tri jednim snažnim cimom izbaciti ga na ledinu.“

             Tako je i bilo. U stvari, do određene mere je tako bilo a onda više ništa nije bilo kako bi trebalo da bude.
             Naslonili su kauč na betonsku ivicu uske terase stana na trinaestom spratu. Bora je osmatrao i kada, po njegovoj proceni, nije bilo nikoga ispred zgrade, pa čak ni automobila na ulici, izgovorio je jen,dva, tri...I kauč je poleteo u pravcu prazne livade iza zgrade.
             Međutim, kad je bio negde na  polovini puta, možda između petog i šestog sprata, poče da se trza, naginje levo, pa desno i uz jezivi škrgut njegovih zarđalih i, kako je Bora verovao, zaribalih opruga, kauč se rasklopi te uhvativši neki dotad nepostojeći a povoljni vetar u svoje glomazne raskriljene platnene stranice, poče da lebdi u vazduhu. Stajao je tako u vazduhu izvesno vreme, Bori Spačeku se činilo prilično dugo, da bi, kao da je od perja poleteo na zapadnu stranu ka autoputu. Leteo je, leteo i izgledalo je da nema nameru nikada više da sleti. Videli su ga kako se udaljava i pravi krug iznad kolone bezglavo užurbanih automobila. Izgledalo je kao da traži pistu za sletanje, ali ubrzo  ga je vetar opet podigao i koristeći njegove široke rasklopljene strane kao da su  krila dečjeg zmaja, okrenuo ponovo ka gradu.
            Sada je lebdeo u visini prozora poslednjeg četvrtog sprata sive oficirske zgrade. Neka žena se pojavi na balkonu za kratko i utrča u stan. Malo docnije začu se paljba iz revolvera. Međutim, kauč se nije predavao. Nastavljao je hrabro  da leti.
           „ Kao čelična krila naše armije!“, reče neko.
           Uskoro, kauč se, kao  da se ništa neobično s njim ne dešava, lagano i skoro elegantno izvi i zatim krete  ukoso ka velikom megamarketu, izad koga je napravio nekoliko vrlo atraktivnih lupinga izazivajući aplauze kupaca koji su, očigledno, pretpostavljali da se tu radi o veštom marketinškom potezu neke moćne trgovačke kompanije.
             Ponovo su ga ugledali nešto kasnije, iznad groblja. Leteo je iznad nepreglednog niza krstova i crnih mermernih grobnica. Delovao je kao neko ko je nepristojno veseo i činilo se da tim svojim neobuzdanim i nestašnim letom prkosi kraju, svakom svršetku, kako svog tako i ljudskog i ukupnog života. Žalosna kolona koja je upravo ispraćala nepoznatog pokojnika u panici poče da se rastura a ljudi i žene da beže na sve strane. Jedino je pop klekao pored kovčega i krsteći se levom rukom i neprestano celivajući krst, posmatrao apokaliptični prizor na nebu.
         „Ljudi, ja ovo stvarno nisam planirao!“ priznao je Bora Spaček i povikao besmisleno, kao da bi oni na groblju mogli da ga čuju i razumeju: „Izvinite, molim vas! Ljudi, izvinite još jednom! I još jednom oprostite!“
           Zatim je stavio kažiprst na usta i zapretio drugarima: „Nikome ni reči o ovome!“
          „Kao da bi nam neko verovao!“, povikaše svi uglas.
            
          Ljilja se vratila kasno uveče od majke.
        „ Kako je mama?", pitao je Bora, reda radi.  Sa taštom nije govorio već godinama.
        „Bolje nego ja i ti zajedno!“ odbrusila mu je Ljilja.
         „Zar ništa ne primećuješ?“, pitao je Bora pokazujući očima na mesto gde se nekada nalazio kauč. „Male promene...“
         „Ne, ne vidim nikakve promene u ovom stanu, iako si to obećao. Primećujem samo da si opet iskoristio moj odazak kod majke da se napiješ!“
        Bora Spaček je protrljao oči. Kauč je stajao na istom onom mestu na kome se nalazio sve vreme njihovog  braka.
          „Kakav slobodan pad!“ pomisli.

       


Нема коментара:

Постави коментар