четвртак, 29. мај 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: KAO PTICA

Začeli smo ćerku na letovanju. Ona je naš morski plod!

Narod mora da steže kaiš, zbog raspojasanih!

Ako treba, ješćemo i korijenje. Puno je vitamina!

Na sceni je demokratija. Ona umire u trećem činu!

Jedem kao ptica. Danas ništa nisam ubacio u kljun!

Ja bih sve dao za svoju otadžbinu. Sve ono, što je ona meni uzela!

Mi imamo puno ratnog iskustva. Nije nam prvi put da uludo ginemo!


MILAN TODOROV: ZAUSTAVITE ROJTERS

Odloženo gledanje televizijskog programa je ono kad nemaš oči da ih vidiš!

Pojedinci preprodaju humanitarnu pomoć. Žao im da joj prođe rok trajanja.

Policija zove novinare na informativne razgovore, jer se i ona bavi informativnom delatnošću.

Na  njegovo pitanje da li sam ti prvi, odgovorila je da svako zaslužuje drugu šansu.

Moj pas koristi govor mržnje. Dok mu otimam kost, reži!

Ne verujem da čovek može da kontroliše vreme. Moja žena, recimo, to ne uspeva od kako je znam.

Ko se hvali, sam se kvari. Zato predsednik ima ljude koji su plaćeni da se on ne pokvari.

Zaustavite Rojters, ali mi ne cenzurišite internet!

RATKO DANGUBIĆ: USPOMENE NA SEBE

Ja kao žrtva mogu da potvrdim da je zločin savršen.

Možda su pošten i lud braća, ali je mala verovatnoća da su od istog oca.

Isleđivanje je pokazalo da je osumnjičeni imao teško detinjstvo i da je  navikao na batine.

Ne može ni pravda stalno da pobeđuje. To bi izgledalo kao da je igra nameštena.

Da nisam imao svoje mišljenje ne bih se nikada predomislio.

Kada je zločin savršen, policija može da osumnjiči svakoga.

Policija pretresa stanove u odsustvu građana.Ne bi da im narušava toplinu doma.

Napravili su dug nekrolog. Nisu smeli za života da mu kažu šta misle o njemu.

Rat je odneo najbolje ljude. Sreća je da smo ostali mi koji smo spremni da čuvamo uspomenu na sebe.

S vlastima treba lepo. Nikada se ne zna kada ćete im zatrebati.

Nije mnogo policije za obezbeđenje građana. Mnogo je kada biju.

Redovno plaćam članarinu u nekoliko partija. Ne zna se koje budale mogu da uzmu vlast.

I najbolje parole završe na ulici.

Šta će meni sloboda govora? Pa nisam ja mutav da pričam.

Ko ne voli vlast taj mrzi otadžbinu, jer otadžbina to sam ja.

среда, 28. мај 2014.

RADE JOVANOVIĆ: JEDAN ČOVEK

Srbi su protiv prodaje vere za večeru. Mada ima pojedinaca koji su zaradili dve večere!

Zašto kritikujete vladu? Pomislite koliko bi za ovakvu bedu bilo potrebno neprijatelju!

Odvojili smo crkvu od države. Popovi se još uvek dvoume!

U zatvoru je obezbeđen smeštaj i hrana. Nažalost, u Srbiji nema dovoljno  ni zatvora.

Mi ne želimo da se okrećemo kako vetar duva... Zato se često osećamo kao popišani.

Pola stranaka je za istok, druga polovina za zapad. Svi ostali su za Srbiju!

Uspeli smo se da se izmirimo sa komšijama. Kao da do juče nismo bili braća!

U Srbiji o svemu odlučuje jedan čovek. Šta tu može predsednik?

уторак, 27. мај 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: NEVOLJA

Policija je u potpunosti obezbedila mesto zločina. Ni ubica ne može da mu priđe!

Pacijent je napredovao u očima doktora. Postao je klijent!

Policajci su bili u civilu, jer su im uniforme na pranju!

Sve više ličim na mog kanarinca Kiću. Jedem kao ptica!

Kupio sam jednog narodnog poslanika. Nisam mogao da odolim, bio je na akciji!

Hrana iz humanitarne pomoći prodaje se na pijaci. Na taj način ona je dostupna svim građanima sa postradalih područja!

Spojila ih je nevolja. Bili su oženjeni istom ženom!

понедељак, 26. мај 2014.

NINUS NESTOROVIĆ: ĆUTI I PLIVAJ

 Malo, malo, pa kod nas dođu neka ružna vremena. Šta ćeš, nikad nismo davali mnogo para na lepotu!

 Novinari u Srbiji mogu slobodno o svemu da pišu. Dovoljno je samo da neko izda naređenje!

 Meso, voće i povrće, za nas više nisu poljoprivredni proizvodi. Sada su to plodovi mašte.

Dokazao sam da sam maštovit u krevetu. Tu sam napisao svoje najbolje aforizme!

Identifikacija je žrtvi poslednja šansa da postane poznata!

Narod sada ne treba da se buni zbog propusta koji su doveli do poplava. Neka ćuti i pliva!

Poplava je pomogla da se u Srbiji poboljšaju odnosi među komšijama. Srušila je zidove koji ih razdvajaju!

Braća su ovde uvek spremna sve da podele. Samo im je  nož potreban!


Ako vam neko od političara traži da date život za otadžbinu, zamolite ga da vam pokaže kako se to radi!

недеља, 25. мај 2014.

RATKO DANGUBIĆ: VLADAO JE MINUT MUK


Taj dan Nikola T. je kupio suprasni krmaču od veterinara koga su zvali Brazilac. Niko ne zna odakle mu taj egzotični nadimak, ali kako je dobro igrao fudbal, valjda je to ime stiglo sa te strame. Izmicao se deseti januar i padao je krupan, lep sneg. Ribar Nikola T. vozio je sanke, sporednom, malo nagnutom ulicom, sa lepo ofarbanim fasadama kuća, kao u ruskim filmovima i romanima. Imao je do svoga novog obora dobrih pet kilometara. Nije bilo tu trojke i praporaca, a sanke je vukao njegov sedmogodišnji dorat. Naravno, u sankama je groktala suprasna krmača. Nikola T. je poznat kao majstor koji najbolje plete ribarske mreže i ume da uštedi najlon i konac. Pre godinu dana ispleo je i dve mreže na dar klincima koji igraju tenis na obližnjoj livadi, na koju su dovukli ostatke smrvljene crvene cigle iz ciglane. Tako, dok je Nikola T. klizio od kuće do kuće, i mislio o nastavnici Jarmili koja treba uskora da se uda za njega, krmača u saonicama krenula je da se prasi: i Nikola T. se uzbudio i skoro da nije znao šta da radi. Pre toga Nikola T. je mislio na Uskrs, a tek je Božić prošao, na Dunavu, i kako je jesenas izvadio otuda, iz mutne vode, soma poput ove krmače. Kada se okrenuo i pogledao u saonice, iznendaio se: video je prvo prase na ono malo slame oko krmače. Njegova majka umela je da mudruje da se nevolje dešavaju svuda i da ne postoji na zemlji mesto gde nema nevolja, gde bi pisalo: „Ovo je Raj.“ Nasmejao se, gorko. Niko ne ume kao njegova majka da stvari predstavi onakvim kakve nisu. Sa saonicama i krmačom koja se prasila Nikola T. je, imao je sreće, skrenuo brzo kroz otvorenu kapiju u dvorište Hena.  I tu je krmača, pod toplom nastrešnicom Henovih, oprasila trinaest prasadi. Sneg nije prestajao da pada. Sreći Nikole T. nije bilo kraja i jedno prase je obećao, kada malo ojačaju na krmačinom mleku, mlađem Henu. Tri velike bale slame su prostrli ispod prasadi i krmače i dva pokrovca iznad njih postavili. Nikola T. je osećao sreću i u ustima. Te večeri je mladi Hen pričao o ovome događaju u kafani „Crveni petao“. Tu je bilo ljudi koji je to zanimalo, a bilo je i onih koji su voleli da razgovaraju o politici i seksu, a tu su bili i stalni gosti, profesor muzike Kišprdilov, koji je ponavljao jedno te jedno („Mocart je genije.“) i penzionisani profesor matematike Stepanov koji je odmahivao rukom i dodavao: „Sve je informacija.“ Nešto malo iza devet sati te iste večeri u kafani „Crveni petao“ vladao je minut muk, a da niko nije umeo da objasni zašto. Ni na jednu, ni na drugu stranu nije bilo glasa. Nije to bilo ništa posebno, ali je bilo. Taj muk se iznenada javio. Kao da je nešto nepoznato strujalo ljudima kroz krv. Narednog jutra, i ovo ima i nema veze sa pričom, baba Vasa je u Gajdobri kazala najstarijem unuku: „Istoriju stvaraju svakakvi ljudi.“ To je bilo lepo, zimsko jutro u ravnici. Toga jutra, posle obilaska obora sa krmačom i prasadma, nemir je pokuljao u glavu Nikole T. i on je poželeo da vidi verenicu Jarmilu, da se pohvali koliko prasadi ima. Sedeli su njih dvoje iza deset toga (narednog) jutra u kafani, a gazda kafane je na gramofon stavio ploču: „Ruže su crvene.“ Neprekidno pričanje o ovome ili o tome šta će biti, iznurilo je prethodne večeri govornike i one koji slušju i piju u kafani, pa toga jutra nije bilo sveta za stolovima, osim Nikole T. i Jarmile, koja je pila bozu, a Nikola T. kafu i fraklić dudovače. Tada je tu banuo veterinar Brazilac, nasmejan, koji ima požutele zube,  i rekao Nikoli T. s vrata: „Ti imaš sto i jedan razlog da jutros častiš.“ Jarmila se nasmejala, slatko i rekla: „Profesor Stepanov je u pravu, sve je informacija.“

REČENICE KOJE VOLIM (30)

I zaustavljen časovnik dva puta dnevno pokaže tačno vreme.
                                                                      (Nepoznat autor)

субота, 24. мај 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: RUPA

Nekad se za pljačku dobijao metak u čelo, a danas nam je čelo nedodirljivo!

Ovo je pravna država. Svi koji drugačije misle, biće procesuirani!

Menjam gram mozga, za gram sreće uz doplatu!

Priče da smo mi spremni dočekali poplavu, ne piju vodu

Košnica je zatvorena, zbog bolesti truta!

Kupio sam pet pakovanja kondoma. Znam da mi neće trebati, ali čisto da fasciniram prodavačicu!

Svetska kriza je virus, koji je pobegao iz neke srpske laboratorije

Nije to rupa u pamćenju, već su mu prosvirali mozak!


                                                            

петак, 23. мај 2014.

MILAN TODOROV: POPLAVA

Život se postepeno normalizuje. Uskoro će ovde opet biti nemoguće živeti.

Ministri na terenu predstavljaju vrh poplavnog talasa.

Svako ko krade državu biće osuđen, na dugogodišnji  rad u njenim najvišim  organima.

Posle velike poplave ostaje mulj na svim nivoima.

Svaka pomoć nam je dobrodošla, ali nećemo zaboraviti ni postradale.

Sine ne boj se, reče pekar, napravljen si od dobrog testa.

Ubio je za sitnicu, što je najbolji dokaz da sitnice čine život.

Naši političari su uništili sve što je bilo moguće uništiti. Ali, postoje i nemoguće misije.


среда, 21. мај 2014.

MILAN TODOROV: VELIKA DECA

Prognoza vremena za juče je bila tačna. Sledi prognoza za prekjuče.

Srpska posla: nema posla!

Naš put nikuda ne vodi, da biste shvatili da je najlepše kod kuće.

Pročitao sam Ajnštajna. Njegova teorija  je prosto neverovatna!

Za vreme nas, potop. Ali, posle suša!

Ne bi trebalo širiti dezinformacije. Zvanične informacije su sasvim dovoljne.

Na ekonomskom planu vlada nije uradila ništa. To je najmanje što je mogla da uradi.

Srbi su velika deca a zna se: mala deca, mala briga a velika deca velika briga.

RATKO DANGUBIĆ: DVA DOBRA

            
Propala je Stara Grčka, propao je Stari Rim, propali smo mi... Izgleda da je takva sudbina velikih kultura.

Prati me policija u civilu. Odelo ne čini čoveka.

Za razliku od naših komunista, iza Marksa je ostao Kapital.

I Staljina je mučila nesanica, ali on nije hteo da se okrene na drugu stranu.

Znanje je sila, znanje je moć, a mi se vekovima  borimo protiv sile i moći.

Predsednik je dobar i premijer je dobar. Jedino dva dobra nikada ne možemo sastaviti zajedno.


уторак, 20. мај 2014.

MILAN TODOROV: DEPONIJA

     
    
         Ne zna zašto je dovodi na taj nasip. Ne jednom, već dva meseca uzastopce. Zapravo, od kako su postali sasvim intimni. Mesto  je skrovito, ali nije nimalo privlačno. Pre liči na divlju deponiju svega i svačega. Sam nasip je, doduše, čist i ogoljen, ali oko njega leže ostaci starog nameštaja, automobilske školjke, perje zaklane živine i ko zna šta još.To je stari dunavski nasip koji je bio zamišljen kao prva odbrana grada od poplava. Posle je Dunav skrenuo tok istočnije, povukao se u ravnicu, a između nasipa i reke nikla je fabrika za proizvodnju viljuškara. Tu je radio njegov Stojan, dok se nije penzionisao i ne dočekavši poštara sa prvom penzijom, umro na ulici, ispred ulaza u zgradu u kojoj stanuju.
         Fabrika se lepo vidi sa nasipa. Samo, to više nije ta farbrika. Metalna hala livnice je popuno zarđala. Limeni krov na njoj je na više mesta proderan i šiljci njegovih ivica deluju apokaliptično. Tu je i red natrulih drvenih baraka u kojima su razvaljene tuš kabine, deo za presvlačenje, klozeti...
         Sve to, gotovo nesvesno, mehanički posmatra sa nasipa dok čeka da se Jelena dovede u red, očešlja, popravi šminku. Onda uključuje motor na očevom starom opel kadetu da se malo zagreje, nikada ne kreće od prve, malo čeka i puši sedeći na prednjem sedištu sa nogama na zemlji i širom otvorenih vrata automobila, zakopčan. Onda ona baca kroz prozor, onaj na desnim, zadnjim vratima, nekoliko upotrebljenih vlažnih maramica i to je  znak da i on baci opušak i krene ka gradu koji se presijava na poslednjem večernjem suncu.
         Ovaj put je malo drugačije. Ovaj put, u stvari, ništa ni nije bilo između njih. Samo malo gurkanja, natezanja, nemog prepiranja i odustajanja. Nikakvog durenja, nikakve glasne prepirke. Skoro nikakvog povoda, bar ne onog koji bi bio jasno uočljiv, postojan i ozbiljan.
-          Ne želim više da dolazim ovde – kaže ona toliko odlučno da je on gotovo ne prepoznaje.
-          Zašto?
-          Možeš neku drugu da tucaš na deponiji... Ali, mene ne...Razumeš li ti to uopšte?
-          Da li je to kraj? pita iako po boji njenog glasa i izrazu lica naslućuje da jeste.
-          Nije kraj. Možda možemo da ostanemo prijatelji...
-          Dobro – kaže on i dodaje – Samo, ti znaš šta ja mislim o prijateljstvu između muškarca i žene.
-          Moguće je – kaže ona iako ne veruje da je to moguće  između njih dvoje.
-          I na daljinu? – pita on.
-          Ti zaista odlaziš? – odjednom se trgne.
-          Još nije sigurno. Latinka je poslala pismo.
-          Lepo je imati tetku u Kanadi.
-          Ne znam da li ću otići... - ponavlja i misli na majku.
-          Ja neću nikuda odavde. Možda nam  je tako suđeno.
-          Ti bar imaš nekakav posao.
-          Nije to posao.
-          Svejedno.
-          Javi se pre nego što odeš.
On ćuti i vozi. I ona onda ćuti.
Posle pola sata on je ostavlja na pijačnom trgu, koji noću služi kao poslednji gradski parking gde u kasno veče još može da se nađe pokoje mesto za parkiranje. Sačeka da ona otvori  kiosk u kome radi celu noć, razgrne metalne šalukatre, upali reflektor iza i ispred kioska i onda  jednom kratko i jednom dugo stisne sirenu pri odlasku.
-          Moram da prekinem to – kaže on  u sebi, ne znajući kako da nazove „to“, što se od nedavno pojavilo između njih.
-          Ovo je kraj – kaže ona glasno, jer je još rano za posetioce koji njen kiosk smatraju poslednjim utočištem pre fajronta. – Ovo mi zaista nije potrebno  – govori ona sada već u sebi, dok starijem gospodinu i gospođi koja je s njim pakuje bombonjeru koju će odneti nekom dragom, nekom ko je zaslužio tu malu pažnju od ljudi kojima to predstavlja, sudeći po izgledu i godinama, priličan izdatak.
          Stariji par odlazi. Jelena gleda za njima. Primećuje da on jedva primetno vuče desnu nogu i da se ona, zbog toga, samo ovlaš pridržava za njega ne želeći da mu, uprkos bolesti i godinama,  uskrati ulogu zaštitnika, pokazujući time poštovanje koje je on izgradio u noj za sve vreme njihovog zajedničkog života. U jednom trenutku, učini joj se da starica nešto govori upravo o njoj, jer se obe stare prilike okreću i gledaju u pravcu kioska ispred koga ona razvrstava večernju štampu i sitnice koje se u to doba noći ne mogu nigde drugde u blizini kupiti, koje možda i nisu preko potrebne, ali koje ljudi ipak kupuju kao da će noć pred njima biti poslednja i kao da nikada više neće svanuti jutro: pivo, žvakaće gume, higijenske gumice, salvete, čačkalice, plastične čaše, grikalice, vakumska pakovanja slanog suvog mesa, konjak, vino, med, čokolade, ženske gaćice, naučno fantastične romane, pelene za odrasle, cucle za bebe, dvopek i apsint, kalodont i test za trudnoću, tampone ili gel za kosu.
         Dok ne nastupi ponoćna gužva ona čita magazine. U Supernovi joj pažnju privuče tekst o nekom kanadskom prefesionalnom fotografu koji je načinio portrete pedeset parova koji su bili zajedno od dva meseca do šezdeset jedne godine. Fotografisao ih je uvek sa iste razdaljine, istim aparatom, pod istim osvetljenjem. Kada je kasnije na mrežastu horizontalnu podlogu razastro pojedinačne portrete...
           Ostavlja magazin u policu, jer je naišla nova mušterija. Klinac za koga sumnja da je punoletan. Ipak mu prodaje nekoliko limenki piva i durex gumice.
           Uzima iz police magazin Supernova, vraća se onom tekstu o fotografisanju parova.
To je umetnički eksperiment koji je ne zanima previše, ali odlučuje da ga ipak pročita do kraja.
Kada je kasnije na mrežastu horizontalnu podlogu razastro pojedinačne portrete... pokazalo se da su profili parova bezmalo identični a razmak između njihovih očiju se poklapao u milimetar.
            Sklapa magazin, pazeći da ne ošteti njegove sjajne oštre ivice. Misli da je tekst izmišljen, da je pisan po narudžbini. Ne postoji mogućnost simetrije sa nekim. Svi smo toliko svoji i posebni. I ova noć je posebna, svaka je noć posebna, jer je grad pun osobenjaka, preispoljnih ludaka, perverznjaka, manijaka i latentnih samoubica.
  
           U isto vreme, on prelazi malo košarkaško igralište koje se sćućurilo između parkinga i ulaza u zgradu u kojoj stanuje sa majkom. Nekada su stanari pokušavali da oko tog igrališta zasade breze, ali su posle nekoliko neuspelih sađenja odustali. Breze su se gušile i venule. Nešto im nije prijalo na tom mestu. On je bio poslednji koji je istrajavao u letnjem zalivanju i zimskom oblaganju mladih belih stabala. Otac je tada  već poboljevao. Mislio je kako bi bilo dobro da sačuva bar jednu brezu. Možda bi sačuvao oca?
          Podiže pogled. Majka, kao i dok je otac bio živ, stoji nepomična na terasi, u staromodnoj haljini koja je sada već preširoka za njeno telo i čeka ga.
          Uvek  joj govori da to ne radi. Ali, ona to radi, uvek, kao da je to još jedini preostali smisao njenog života. Stoji, nagnuta i nežna i njemu se čini kao da će se svakog časa slomiti te pasti sa drugog sprata te oronule četvorospratnice.
         Sofija ga ne primećuje dok joj prilazi poprečnom linijom igrališta. Trebalo je da se sasvim približi i da joj mahne. Prilazeći, video je kako prinosi ruku ustima. Već mesecima prigušuje svoje kašljanje. Ali, on bi uvek registrovao baš taj njen pokret dok prinosi ruku ustima i znao je šta se dešava.
         Na prljavom asfaltnom terenu košakaškog igrališta nevešta dečja ruka je kredom nacrtala ogromnog dinosaurusa. Pokušava da misli o tome, ne o današnjem danu, ne o večeri i ne o sutrašnjem danu, nego o dinosaurusima iz praistorije.
         Šta znam o dinosaurusima? – pita se. Živeli su pre 95 miliona godina. Bili su teški kao deset slonova. Imali su ogromnu glavu i jake, džinovske  kljove, za napad i za odbranu. Pa, ipak su iščezli.
         Zašto su umrli dinosaurusi, upita se. Setio se onog starog vica po kome je ta ogromna i moćna životinja nestala sa zemlje jer mu dinosaurica nije dala i nasmejao se krto, u šaku.          

недеља, 18. мај 2014.

MILAN TODOROV: USAMLJENE POJAVE

Pašić je rekao spasa nam nema, ali ne možemo propasti. E pa Pašiću, malo si se prešao!

Operacija bi uspela, da pacijent nije umro dve godine pre zakazane operacije.

Srbe može da ujedini samo velika nevolja, zato smo iz dana u dan sve jedinstveniji.

U policijskoj državi, jezik za zubima ima status službenog jezika.

Ovde kradu svi, sve i svašta, svakog trenutka. Sreća da to nije masovna pojava.

Ubica se vraća na mesto zločina, da pokupi  čaure.

субота, 17. мај 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: SO

Da se porodica ne bi izlagala nepotrebnim traumama, žrtvu je identifikovao ubica!

Baš me briga za savest. Važno je da ja mirno spavam.

Najkvalitetniji deo naroda je razdragana masa.

Brodolomnicima su ajkule prve pritekle u pomoć!

Veštačku nestašicu hrane stvaraju oni građani, kojima je ispod časti da pasu!

Moj deda je proveo nekoliko godina na jednom egzotičnom ostrvu, i često nam je pričao doživljaje sa Golog otoka!

Svaka šuša nam danas soli pamet, umesto da to prepuste kompetentnim ljudima!


RATKO DANGUBIĆ: LEDENO DOBA

On govori i sluša, sve sam radi, kao da ovo obavlja u ime svih: i tako počinje i prekida razgovor. Sebe je pitao šta je hteo da kaže juče, malopre, pa se kolebao da to i nije rekao, kao da je umislio da je sve to rekao. Posle se vajkao kako se ne seća ničega. Susret sa njim nije bizaran, nije bez aluzija, i uvek deluje kao sticaj okolnosti. Verujem da treba razmisliti o njegovim ujdurmama, kao i o činjenici da priča kako priča, samo da bi terao ljude da ostanu tu. To je njegov način da opstane u centru pažnje. On nije malouman. Tu stvar da voli da priča nosi u sebi kako kokoš nosi jaje dok ga ne izleže. Prvo je sada opisivao zaboravljene događaje iz 1848, kao da je bio tamo, slikao smrt kapetana Nađa, kako je ovaj ležao ustreljen, zagnjurenog lica u blato u pustari kod Segedina. Prebrojvao je koliko kapetan ima metaka u telu, kao da je nesrećnik pred njim, a onda govorio kako je za kapetanom žena nosila crninu do smrti. Nekako je ispadalo kao da on sve to posmatra iz daljine i blizine, okružen kamerama, uperenim na sam događaj. Taj koji govori zove se Mileta, rodom je iz Bukina, knjigovođa je u zadruzi u Gajdobri. Onda priča o drugom događaju koji je na redu da o njemu govori i sve izgleda sada veselo i svečano. Pogledao je u zid u kancelariji upravnika kudeljare, gde svraća povremeno , pravo u jelenske rogove koji su stajali nasuprot vladareve fotografije i rekao: ”Priču, kao i Blibliju, Bog je izmislio zbog ljudske rase.” Onda je govorio kako su na pijaci u Palanci Cigani iz Deronja prodavali i kupovali perje. Muva zunzara letele je tamo-ovami i upravnik kudeljare se dosađivao, pa je mahao savijenim novinama ne bi li je kako dotukao. U ravnici nema boljih muzičara od onih iz Deronja, rekao je knjigovođa. Posle je i sam gledao kako muva sere po staklu na prozoru i odmahivao glavom. Potom je nastavio priču o perjarima. U Palanci je dobar kupac perja Hornjak, koji u radnji „Hornjak i baba“ pravi jastuke i jorgane punjene perjem i prodaje ih na pijacama od Praga do Skopja. Povremeno bi knjigovođa pogledao na sat i uzdisao. “Dogodilo se jednom”, smejao se i nastavio priču, “da su Cigani prodali, u papirnom džaku šećerane iz Crveneke, perje anđela. Kako su do ovoga perja došli, to samo oni znaju, ali nisu znali da je to  perje anđela. Tada je i sam Hornjak govrio da dolazi ledeno doba i da perja neće biti dosta. Od perja anđela, ne znajući o kakvom se perju radi, Hornjak je napravio jastuk koji je kupio policajac Majka iz Futoga. Taj nadimak Majka policajac je zaradio, jer, kada udari prestupnika, govori: Nisam ti ja Majka. Za perje se u ravnici govori da je najbolje u Palanci, mada u Banatu to ne priznaju. Na ovom jastuku policajac Majka je sanjao kako grli mlekaricu Micu, a da nije sebi znao da objasni ko je ona i gde živi. I onda je on jedne subote zašao u onu ulicu pored Vladičinog dvora u Novom Sadu, i tamo sreo Micu, Micu iz svojih snova. I odmah su se tu u Sabornoj crkvi oni venačali, jer je, navodno, i Mica Majku stalno sanjala. Baš se policajac Majka namučio sa snovima, priznao je Mici. Ima ljudi koji su ga čuli kako je u kafani „Bela lađa“ rekao mudru stavar: „Sve što je postalo san, ranije je postojalo kao nadanje.“ Mlekarica Mica rodila je svome Majki tri sina, svaki lepši od lepšeg: nalik na anđele.” Tako je knjigovođa u kancelariji upravnika kudeljare završio priču, taman kada je ovaj uspeo da novinama klepi muvu zunzaru na svom stolu, pored mastionice koja je služila kao pepeljara. Posle je knjihovođa, uz gorku kafu, dodao da je nakon udaje mlekarica Mica spavala sa ovim jastukom od perja anđela pod glavom. Iz noći u noć Navodno ona nije ništa sanjala na tom jastuku: samo jednom je usnila jorgandžiju Hornjaka kako govori na pijaci da dolazi ledeno doba, i da u ravnici mora da bude hladno kao u Sibiru.

петак, 16. мај 2014.

RATKO DANGUBIĆ: VISINA

Nije se on rodio kao predsednik, ali se rodio kad je to postao.

Kome je do slobode štampe neka pravi novine za sebe.

Kod nas su prošli svi vozovi i vlakovi. I nije bilo nikakvih jezičkih barijera.

Dostave građana su usmene. Tako se sumnje mogu da prenose i s kolena na koleno.

Revolucija stalno teče, jer ni ona ne bi da se bilo šta menja.

Ako smo svi za, onda nije važno ko je protiv.

Ne dižite glavu, ako niste svesni svoje visine.

среда, 14. мај 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: PRIZIVAČI KIŠE

Stanovnici susednog kvarta okupirali su naš kontejner, ali će imperija uskoro da im uzvrati udarac.

Volim noćno kupanje, jer samo posle ponoći imamo toplu vodu u stanu!

Ukazana mu je velika čast. Sedeo je na čelu okruglog stola!

Narod vođi više ne veruje na reč, pa je on bio prinuđen da podnese ekspoze.

Naš sprinter je ubedljivo najsporiji, jer on zna da sve što je brzo,to je i kuso!

Policajce u žargonu zovu kerovima, jer živimo u pasjim vremenima!

Moj kum je dobio sina. Celu noć smo slavili rođenje, još jednog socijalnog slučaja!

Imamo najbolji sistem za navodnjavanje. Mi prizivamo kišu!

Nije korektno od opozicije, što govori da su nam deca gladna. Ne treba mešati decu u politiku!


MILAN TODOROV: 6,3 RIHTERA

          To je samo loš pokušaj da pronađe nešto što se ne menja, privid istovetnosti uprkos vremenu, mislila je dok je ispod oka posmatrala svog supruga kako se, kao kokoška na večernjem legalu, gnezdi u iskrzaloj kožnoj fotelji očekujući da počne omiljeni mu televizijski kviz Slagalica.
         Ponekad bi mu se i ona priključila pred televizorom, ali bi brzo odustajala. Nije nalazila smislen odgovor na pitanje zašto bi učestvovala u tuđem i, po njoj, zaludnom takmičenju. 
         Radost koja bi obuzela njenog supruga kada bi, pre nekog od učesnika, dešifrovao permutovanu skrivenu reč „preslica“ ili utvrdio koliko se puta broj sedam može podeliti sa brojem 0,24 sa najmanjim ostatkom, činila joj se uvodom u katastrofu, o kojoj još ništa nije znala. 
           Mihajlo, kako se zvao njen suprug, je pokušao da joj objasni čitavu stvar.
          -  Ja, rekao je, na taj način samo utvrđujem svoja skromna znanja i  vežbam da stičem nova. Mislim da je to, u mojim godinama, od presudne važnosti za očuvanje vijuga.
          Imao je pedeset, prošao rat, vratio se normalan, bez ikakvog posttraumatskog sindroma, moždane vijuge su mu bile u najboljem redu...jedino, nisu više spavali u istoj sobi.
 Jednog dana je shvatila da ima dva izbora. Da vrišti ili da trči.
          Njen predlog da promene monotono ubitačni predvečernji ritam, obuku trenerice, obuju patike i optrče jedan  krug oko parka pre spavanja, Mihajlo je glatko odbio.
        - Nećemo dugo – insistirala je Magda - samo onoliko koliko je dovoljno da izbacimo sve to iz naših glava, taj suv vazduh u plućima...
         - Rekao sam da u tome ne učestvujem! Uostalom, i Amerikanci su utvrdili da džoging nije zdrav.
         - Ako su Amerikanci to utvrdili, Mijajlo, što pola Amerike, i staro i mlado redovno trči?! – rekla mu je namerno Mijajlo, pokušavajući da ga povredi, ne bi li ga bar malo prodrmala.
         - Zato štu su frustrirani - rekao je mirno i dodao - Uostalom, što ne istrčiš taj krug sama?
         - Otkud ti sad to?
         -  Uvek si volela da trčiš, za ne? Koliko puta si mi pričala o tome kako si, skakutajući na jednoj nozi, prevaljivala put od kuće do škole i nazad.
         -  Da... Ali to je bilo kad sam bila devojčica... Sada...
     
          Nije imalo smisla da se dalje raspravljaju. Naglo je ućutala i otišla  u garderobu da se presvuče. Pogledala se u ogledalu. Naravno, nije bila zadovoljna onim što je videla. Pomišljala je da je  verovatno zbog toga i izgovorila onu rečenicu o promeni ustajalog vazduha. To se, valjda, zove eufemizam. Tako bi to Mihajlo nazvao. On je profesor književnosti. Vrlo dobro barata rečima. Magda je to njemu uvek priznavala. Ona u tome nije bila mnogo vešta. I zbog toga, ali ne jedino zbog toga, bila je veoma, veoma nezadovoljna sobom. Evo i sada, u garderobi, mislila je, šta vidim? Preveliku stražnjicu. Mihajlo, taj jezički sladokusac, bi prosto rekao: veliko, dobro dupe. Možda i sočno dupe. Magdu su užasavali takvi opisi. Milion puta  mu je, naravno bez ikakvog povratnog efekta, rekla da je seksualni manijak.
        Pronašla je najzad trenericu, koju nije godinama nosila. Nije joj se sviđala njena boja. Bila je siva, možda malčice zelenkasta, ne maslinasta ili nebesko plava, nego više pepeljasta. Sada joj se  učinila  sasvim prikladna za jedan usamljenički, kratki i laki večernji džoging stazama velikog starog parka, koji počinje odmah tu na petsto metara od zgrade u kojoj žive a završava se barakama vojne radionice.
          - Brzo se vraćam!
Naravno da je nije čuo.
          Napolju je duvao hladan vetar i prognozirali su obilne padavine te noći, ali Magdi to uopšte nije smetalo, za razliku od Mihajla koga vetar i nagle promene temperature bacaju u depresiju i podstiču da prekomeno pije.

...........

       Trčala je laganim tempom, povremeno zastajući koliko da uzme vazduh. Nije  trčala godinama i osećala je da joj nedostaje, ne toliko snage, koliko one neopisivo lake simfonije udisaja i izdisaja, oni uvežbani pokreti dijafragme koja lebdi između opuštenosti kada je noga u vazduhu i grča kada se noga spusti i otme delić beskrajnog zemaljskog prostora.
          Posle dvadesestak minuta dospela je do kraja parka u čijoj se mračnoj šupljini  nalazilo parkiralište rashodovanih vojnih vozila. Učinilo joj se da bi, na osnovu položaja olupina vojnih kamiona i transpotera, koji su nasumce ležali rasparčani na zamašćenom asfaltu, mogla da rekonstruiše bojište i zločine koji su se na njima događali. Iznenada, na kraju te skršene čelične kolone spazi siluetu nekog muškarca. U prvi mah nije joj izgledao preteće. Svakako neko ko džogra upravo kao i ja, pomislila je, približavajući mu se malo ubrzanijim korakom. Čovek se sagnuo i vezivao perlu na  patikama.
          - Dobro veče, komšinice – rekao je dubok muški glas iz mraka.
          Nije mu odgovorila. Nije ga poznavala i nastavila je da trči, donekle već zamorena, ipak u iščekivanju da se domogne centralne šetačke linije u parku, sa više svetla i po kojim zadocnelim prolaznikom. Osećala je da je hvata sve veća jeza od ove noći, od huka vetra u mraku i tih zlokobnih kontura rasturenih vojnih vozila.
          Zatim je začula bat trkača iza sebe. Osetila je da prati njen ritam,  da je sledi. Okrenula se, ne zaustavljajući se. Muškarac je zastao. U mozgu joj se pojaviše sve one priče o manijacima koji siluju džogerke na kraju trkačke staze, onda  kada su previše umorne od trčanja da bi se uspešno branile.
          Trčala je dalje kao bez duše, poslednjom snagom, da bi na kraju samo ubrzano hodala prema bloku stambenih zgrada, osećajući kako joj se neznanac sve više približava. Sve vreme je osećala  njegov pogled na sebi.  I znala je tačno u koji deo njenog tela se zapiljio. Manijak, pomisli, kao i moj suprug.
          A onda im se tela izravnaše u prostoru, da bi tren kasnije taj nepoznati opasni muškarac, ne osvrćući se, jednakim odmerenim kasom nestao iza prve sive zgrade ostavljajući  oblačić muškog znoja pomešan sa mirisom mošusa, kože i duvana iza sebe.
          Kad napokon stiže  pod mali betonski trem kojim je natklonjen hodnik ulaza u zgradu učini joj se da tlo podrhtava pod njenim nogama. Stajala je tako koji minut očekujući da će se odjednom sve to oko nje srušiti i nestati. I ta zgrada od prenapregnutog betona i njihov stan u njoj i Mihajlo gore u stanu i najzad i ne na kraju, taj nepoznati muškarac u mraku...
          Ali, ništa nije nestalo, sve je bilo tu i čekalo na nju.
          Kada se ušunjala u stan, primetila je da je Mihajlo  već pod gasom.
          - Dušo -  reče joj veselo - znaš šta se dogodilo u Japanu?
          Nije znala.
          - Zemljotres, 6,3 Rihtera! Samo što oni to sjajno podnose. Zamisli, spiker je nastavio da čita vesti dok su se kamere ljuljale i reflektori padali po njemu!
          

RADE JOVANOVIĆ: BRAĆA

Srbi i  Rusi su braća po krvi... Dokazano - 49:51%!

Mnogi smatraju da smo mi  Srbi lud narod. Samo to nedovoljno koristimo!

Velike sile mogu bukvalno prepišati  Srbiju. Ali ne mogu kao mi zasrati.

Naše sve komšije su trenutno na ivici bede. Mi smo usred!

Pogrešno je mišljenje da nam skupština liči na cirkus. Mada je obratno moguće.

Najsrećniji su oni građani Srbije koji su i 1980. godine pošli za Brozom!

Srbi su u svim ratovima bili na strani pobednika.  Osim u ratu sami sa sobom!

Kriminal  se ne isplati. Dok platiš sudije, svedoke, političare...

Broz je mogao biti na vlasti dok nije izgubio nogu. Ovi danas ostaju i kad izgube glavu!

Vlada je uspela državu sačuvati od kriminala. Sirotinji nije bilo spasa.

Posle Boja na Kosovu 1389. godine odmah se znao ishod. Još nije bilo televizije!



уторак, 13. мај 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: CRTA

Spaljivanje na lomači je postupak kremiranja živih!

Sporazumeli smo se, da se raziđemo bez zrna baruta. Dogovor je proslavljen šenlučenjem, koje se pretvorilo u građanski rat! 

Obožavam Tolstoja. On je jedan od mojih najomiljenijih pisaca, koje nisam čitao!

Mi uvek od gotovog napravimo veresiju, jer smo navikli da živimo na crtu!

Cenzore imam. Tražim sponzore!






                                                                               

понедељак, 12. мај 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: ATOMSKA BANJA

Upozorenje: kontejner je pod video nadzorom!

Uvek  dajem prednost domaćoj robi. Meni su naše žena najbolje!

Narodu je svakim danom sve bolje i bolje, ali nikako da mu bude i dobro!

Jasenovac nije ni postojao. To je samo priča za malu decu, koja su ga preživela!

Zahvaljujući bombardovanju osiromašenim uranijumom, cela Srbija je postala atomska banja!

Došlo je do kolektivne promene svesti. Kad smo čuli nove mere vlade, svi smo pali u nesvest! 

Beogradski kriminalci se vešto kriju od policije, sedeći po kafićima u Knez Mihailovoj!

Ženin ljubavnik je seksualno pomagalo!

Zamenio sam seks pisanjem aforizama. Tako se bolje praznim!

Ova godina biće plodna. Rodićemo mečku!



субота, 10. мај 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: ŠTA JE IZA


Kad neprijatelj vidi šta smo u stanju sami sebi da uradimo, beži glavom bez obzira!

Guber ne može s nama da se meri!

Nije ovo kraj sveta. Iza je Srbija!

Ima naroda s kojima nikad nismo ratovali. Za to je kriva prevelika geografska udaljenost!

On ima sumnjivu biografiju. Puna je pravopisnih i gramatičkih grešaka!

Detaljnom analizom naših poraza, ustanovljeno je da je za sve kriv protivnik!

Da bi pravda bila zadovoljena, mnogi svedoci su naprasno oboleli od amnezije!

петак, 9. мај 2014.

MILAN TODOROV: BOG ĆE VAM PLATITI

I ove godine je povodom Dana pobede izvršena  počasna paljba. U prazno.

Premijer prvi dolazi a poslednji odlazi iz vlade. Znači, on je taj koji će da ugasi svetlo.

Razbojnik je biciklom došao do banke i oljačkao je. Zdrav život, para vredi.

Naši građani sve manje razmišljaju svojom glavom, a sve više glavom organa.

Smeo bih da stavim glavu na panj, da kod nas ima demokratije.

Vladajuća stranka je mnogo svojih zaposlila u gradskoj čistoći. Ti ljudi su svoju sreću, pronašli u smeću.

Premijerovoj viziji ništa ne nedostaje, osim sitnica koje čine život.

Ljubav svakog čoveka čini srećnim, reče Narcis.

Neki ministri za rad u vladi ne dobijaju platu. Bog će im platiti, kad tad!


четвртак, 8. мај 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: PLES SA VUKOVIMA

Glavna atrakcija beogradskog ZOO vrta je ples sa vukovima!    

Sadista je lik, do bola!

Na stolu su se pojavili beli miševi, i objavili fajront!

Ja sam esteta. Oterao sam ih sve, u tri lepe!

Bio sam pravi muškarac. Ne znam šta mi je danas!

Da mi nije nje, ne bih znao šta ću. Morao bih da nađem drugu!   

Sporazum o večnom prijateljstvu, raskinut je klauzulom: puj, pike ne važi!

Mi nikad nećemo živeti kao sav normalan svet, jer ne vidimo u čemu je tu draž!   


среда, 7. мај 2014.

RADE JOVANOVIĆ: PADANJE NA GLAVU


Srbi, Crnogorci, Hrvati, Bošnjaci imaju različite jezike... I svi su izgubljeni u prevodu!

Poskupljenje hrane ima pozitivne efekte. Može se očekivati smanjenje broja gladnih!

Preci nam se prevrću u grobu. I dalje je aktuelan problem pokrenuti žive!

Imamo problema sa radnicima iz vremena samoupravljanja. Navikli su da primaju platu!

Vlada je preduzela mere protiv izvoza pameti. Raspamećuje narod!

Naši tajkuni nisu članovi stranaka... I to skupo plaćaju!

Rad je stvorio čoveka. Nažalost, mi Srbi ne poštujemo roditelje!

Dilema Srba nije pismo ili glava. Mi uvek padamo na glavu!

ZORAN T. POPOVIĆ: VASPITNA SREDSTVA

Ima žena koje znaju šta hoće, a  to što one hoće, po pravilu  ja nemam!

Oženio je devojku trideset godina mlađu od sebe. Osvojila ga je svojim iskustvom!

Ne bih ja ubio tog moljca, da ga nisam zatekao u mojoj omiljenoj knjizi!

Pacijenti su počeli da ubijaju lekare. Do sada je bilo sasvim obrnuto!

Uskladio sam želje i mogućnosti. Nemam više nijednu želju.

Predsednik Akademije nauka ne mora da bude pismen, jer je to birokratska funkcija!

Nema vlast čarobni štapić. Još uvek se oslanja na proverena vaspitna sredstva!


понедељак, 5. мај 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: RUPE

Svako od nas ima svoj ugao gledanja na svet. Moj je tup!

Aforizam je srpski brend, kao i šljivovica. Pa ko šta voli, nek izvoli!   

Da Crnogorci vijekovima nisu sijekli Turke, oni bi danas bili najmnogoljudniji narod na svetu!   

Srpskom ministru finansija je svakog dana budžetska rupa u glavi!

Ne možemo mi  stalno da budemo na dnu. Stekli su se svi uslovi da propadnemo!

Imam svoj oprobani recept. Sve originalne i sveže ideje, ja vadim iz naftalina!

Pametnom čoveku nije potrebno dvaput govoriti. Osim, ako nije nagluv!

Urednik je malčice intervenisao na nekim mojim aforizmima. Bacio ih je u korpu!

Probušen mi je džep, i moja budžetska rupa je svakim danom sve veća i veća!

Sizifov posao! To je naša razvojna šansa!!

Kad je čuo da su i Crnogorci udarili sankcije Rusiji, Putinu je pozlilo. Umalo da umre od smeha!

Omiljena psovka metereologa: ma, sto mu gromova!

Oženio se iz koristoljublja. Ona mu je dala svu ljubav ovog sveta!

On je doktor opšte prakse i pravi je specijalista za tu oblast!

Šanse da pobedi zdrav razum su jako male, jer je on na ovim prostorima objektivno autsajder!

Ne može svako da bude književnik, ali može tako da se predstavlja!

Ja govorim engleski kao srpski, kad popijem malo više vatrene vode!



недеља, 4. мај 2014.

MILAN TODOROV: TUNEL




           Kada je obavila prazničnu kupovinu u megamarketu žena ga je nazvala mobilnim telefonom i zamolila da dođe autom po nju.  On nije imao strpljenja da čeka u beskonačnim redovima pred kasom. Umesto toga, ostajao je kod kuće, dok bi ona strpljivo birala raznorazne kućne potrepštine po policama u velikoj radnji. U suštini, pomislio je on, opet je to isto i opet je čekam.
        Kada ga je pozvala i rekla da dođe po nju, on je već bio spreman. Imao je na sebi farmerice, sivu jaknu i na nogama sportske patike. Imam pedeset godina, pomislio je, a još nosim farmerice. Moj otac je u tim godinama već penzionerski šetao u parku.
         Proverio je da li su mu u džepu jakne dokumenti. Bili su u unutrašnjem džepu. Uzeo je ključeve od auta, zaključao ulazna vrata, dvaput okrenuvši ključ u bravi. Onda je seo u auto, ali je pre nego što je pokrenuo automobil izašao iz njega i  još jednom proverio da li je zaključao ulazna vrata. Zatim je krenuo ka megamarketu.
         Ovaj put, ona je njega čekala. Stajala je mirno, uspravna i ozbiljna na parkingu, okružena brdom punih najlonskih kesa.
        Kada je stigao, ona nije ni čekala da izađe. Jednostavno je, jednim pokretom otvorila gepek i pazar potrpala žurno u njega.
        - Još samo da naberemo zelje za slavsku sarmu – rekla je zadihano.
        - Mogla si i njega da kupiš.
        - Nisam htela – odgovori žena. - Ko zna gde ga beru? Možda na nekom đubrištu ili pored prometnog puta. Najvažniji je zdrav život.
            Znali  su mesto na periferiji na kome su već više puta prethodnih godina nalazili listove zelja.
           Na tom mestu se, obrubljen pokojom straćarom, grad zatvarao kao puževa školjka. Obodom blage zaravni, usečena u nju,  vijugala je linija stare rudarske pruge. Bila je to pruga koja se spuštala iz rudnika cementnog klinkera u brdu. Međutim, prugu su prestali da koriste još pre desetak godina. Ni rudnik u brdu više nije radio. Šine su sasvim zarđale i zarasle u korov. Sve je to delovalo pomalo nestvarno.
        Sa asfalta su skrenuli na mali pošljunčani puteljak. Pored  njega nikle su neke nove, na brzinu sklepane, neskladne kuće. Zidari koji su malterisali jednu od nih, kad videše auto prekinuše rad. Sa lopatama u rukama, otvorenih usta, zurili su u njih dok su prolazili pored. Jedan crni kuždravi pas je pogano zalajao na zvuk automobila, pokušavajući da se otrgne sa lanca.
-          Šta oni misle, ko smo? – reče žena.
-          Verovatno misle da smo ljubavnici, odgovori čovek.
-          U ovim godinama?!
-          Možda se plaše komunalne inspekcije, reče čovek. - Ko će ih znati?
          Ulica je bila slepa i kratka. Šljunčani put, opran jučerašnjom jakom kišom, se naglo završavao.
Ostavili su auto podalje od poslednje kuće i krenuli pešice uzbrdo.
-           Idi ti ispred mene, rekao je čovek. Volim da te gledam kako hodaš.
To je bila samo delimično istina. I ona je znala šta on pod tim podrazumeva. Zato ga pogleda pomalo prekorno. Ipak ga posluša i krete vijugavom strmom stazom ispred njega ka pruzi.
Imala je čizme na nogama zbog rose na travi i uske pantalone. U mladosti je bila atletičarka. I sada je ostalo nešto od mladalačke gipkosti u pokretu njenih bokova.
         Posle nekoliko metara, ona se naglo zaustavi.
-          Prestani da me tako gledaš! – rekla je sklanjajući zelenu granu zove koja im je preprečila put.
-          Kako te to gledam? – upitao je.
-          Tako!
Zatim je, pošto su nastavili da se spuštaju ka pružnom nasipu, dodala:
-          Zar ne postoji ništa drugo što ceniš kod mene?
-          Koliko smo godina zajedno? – upita je umesto odgovora.
-          Sto! – reče žena.- Još od gimnazije.I još dodade: - Sto godina samoće, budalo! - pa se nasmeja.
          Ubrzo izbiše na mali proplanak.
          Tu, na uzvisini sedeo je neki starac, nemoćan da se makne.
          Kad su  mu se približili, shvatili su da  starac pokušava da obori stablo starog bagrema i da se sada odmara od napora koji je bio iznad njegovih oslabljenih moći.
         Žena primeti da je bagrem u cvetu. Greh je, pomisli, obarati procvetalo drvo, ali ne reče ništa.
         Kad mu se sasviim približiše, starac podiže mršavu sedu glavu i oni spaziše njegov mutan pogled.
       -  Treba li pomoć, stari?  upita čovek  starca. Nije znao šta bi drugo rekao. U izrazu starčevog mršavog lica prepoznavao je besmislenu, sramotnu posesivnost koju je viđao kod svog oca, poslednjih godina njegovog samačkog života. I to učini da oseti neku vrstu solidarnosti sa tim nepoznatim starim čovekom.
        Umesto odgovora starac poče da priča, nepovezano, o tvrdoći i žilavosti bagrema, o njegovoj jakoj središnjoj žili, guki, kako ju je zvao i koliko je na tom mestu bagrema do sada oborio.
          Sve vreme je gestikulirao rukama. Prsti na rukama su mu bili krivi i kvrgavi, ali čisti, kao kod ljudi koji ceo život rade sa strugotinama. Međutim, videlo se da nema snage da obori to stablo.
-          Ko zna koliko se već trudi oko njega, reče čovek ženi kad su malo odmakli.
-          Siromah, reče žena.
Prošli su taj mali zaravnati plac sa bagremovom šumicom i stigli do ivice brda. Po skliskoj travi, spustiše se do pruge. Šljunak na njoj je još isijavao davno skupljenu toplotu. Iz nasipa su pred njhovim nogama svaki čas istrčavali zeleni gušterčići. Bilo je puno tih malih, zelenih stvorenja koja su usplahireno bežala u stranu ispred njih.
Uz prugu, na suncu koje se pokatkad pomaljalo iza oblaka rasulo se more hlorofila. I, tek tu i tamo, koji bokor jestivog zelja zbog koga su i došli.
-          Nije bog zna šta, reče.
-          Ako se potrudimo, naći ćemo i krupnije listove – reče žena. – Najvažnije je da su zdravi i nezagađeni.
Išli su obalom brda, duž pruge koja se gotovo neosetno spuštala ka reci. U najlonskim kesama imali su sve više kupnih sočnih listova zelja, ali išli su i dalje prugom. Bilo je toplo i prijatno. Osim toga, na staroj pruzi, u pazuhu brda, vladao je mir i spokoj. Kao da smo na ostrvu usred nekog još neotkrivenog mora, pomisli čovek i za trenutak oseti snažnu, istinsku a tihu sreću. Iza jedne krivine, na kojoj je sve vreme svetlelo zaboravljeno crveno svetlo pružnog semafora, sa njihove leve strane ugledaše grad u daljini. Pri tom prizoru, on odjednom oseti bol u grudima. Ništa strašno, pomisli, to mi se dešavalo i ranije. Trajalo bi izvesno veme pa neosetno prošlo. Ovaj put je bol bio jači i pekao ga je u grudima. Hodali su još malo i on je sada disao sve pliće.
-          Vreme je da se vratimo – predložio je.
-          Samo još malo – reče žena. – Da odemo do tunela.
Njemu se nije išlo do tunela. Nije želeo da joj prizna da se ne oseća dobro. Znao je da će ga terati da idu kod lekara. Želeo je da poštedi i sebe i nju nepotrebnih briga. Proći će, pomisli, kao i uvek što je prolazilo. Nije to ništa vredno pažnje, bar za sada.
-          Ja idem...čekaću te gore – dodade – kod onog starog.
Kada se uspentrao uz brdo, sav u znoju, primeti da je starac već otišao.
Nije bilo ni stabla bagrema. Video se trag u travi kojim je prošao vukući drvo sa sobom.
Uskoro mu se pridruži i zadihana žena.
-          Biće dosta. - reče.
-          Koliko može da živi neko drvo? – upita je čovek.
-          Kakvo drvo?
-          Recimo, bagrem.
-          Otkud bih ja to mogla da znam! Ti stalno postavljaš neka glupa pitanja.
-          Mislim da bagrem nema baš dug vek...
-          Ko to zna! Uostalom, možda drvo živi i  posle, kad ga ljudi poseku. U nekom obliku, šta ja znam...
-          To si dobro rekla...- reče on i pokuša da ustane, ali u tom trenutku oseti da se zemlja izmiče i on propada u onaj tunel na pruzi.


субота, 3. мај 2014.

ZORAN T. POPOVIĆ: REZULTAT DIJETE

Jezik mu je britak kao sablja, što ga je više puta koštalo samopovređivanja!

Danas misli jedno, a sutra drugo. Političar nikad ne sme da dozvoli da ga preteknu dnevno politički događaji!

Ja ne znam šta bih bez moje otadžbine. Morao bih da budem patriota u nekoj drugoj zemlji!

I promene na gore, su ipak promene!

Vlast sve radi za budućnost naše dece i sadašnjost njihove!

Srbin se rado hvata motike, posebno kad je tuča s komšijama u pitanju!

Iako sam bio uporan u držanju višemesečne rigorozne dijete, krajnji rezultat bio je više nego mršav!



петак, 2. мај 2014.

REČENICE KOJE VOLIM (29)

Gabrijel Garsija Markes (1927 - 2014)

"Život nije ono što je čovek proživeo, već ono čega se seća da bi pripovedao.“

ZORAN T. POPOVIĆ: SPLAVOVI

Mnogi naši političari su jako vezani za zemlju, a tek od podzemlja ne mogu da se rastave.

Bili smo u razgledanju kulturno – istorijskih znamenitosti grada. Obišli smo sve splavove!

Ne znam da li ću ikad dobiti Nobelovu nagradu za književnost. Ako me se sete, sete, ako ne nikom ništa!

Projekat “Beograd na vodi“, pa to su splavovi!

Vlast je uspela da zavede demokratiju!

Opozicija zbija redove. Tako je toplije!

U politiku je ušao iz ideala. Njegov ideal je novac!

NINUS NESTOROVIĆ: POZNAT UČESNIK NOVOG SVETSKOG RATA

Nije tačno da je moj frižider prazan. Pun je uspomena.

Pamet moramo neprestano da izvozimo. Ne samo da je imamo kao šaše, nego ona ovde isto toliko i vredi.

Srbi će uskoro moći da formiraju dve Vlade. Jednu u zatvoru, drugu na slobodi.

Još uvek se ne zna koje će zemlje učestvovati u Trećem svetskom ratu. Srbija je za sada jedini siguran učesnik!

Nije ceo aforizam mogao da uđe  u novine. Zato je urednik morao da izbaci jedan njegov deo!

Koliko otadžbina voli mene, toliko volim i ja nju. Za sada je 0:0 !

Stare smo mi kurve, samo nam je makro novi!

RATKO DANGUBIĆ: TAJ KOJI JE PRESEDAO U GAJDOBRI


I baba je upitala gospodina: “Kako ti je ime?” On je gledao i nije joj odgovorio. Onda je rekla: “Reci nešto.” Ta krezuba baba treptala je kao svraka, i rukom je pokazivala kroz prozor vagona, drobila: “Ravnci kraja nema.” Kondukter Avram, bušio je karte i nije imao volje da se zadržava i sluša babu, koja nedeljom nosi iz Paraga sir na pijacu i tamo ga prodaje, a vraća se ponedeljkom. On zna babino ime, ali nije mogao da ga se seti. Zapao mu je za oko taj putnik u karo mantilu, koji je putovao u istom kupeu za Palanku i morao je da preseda u Gajdobri. Konduktera su pozdravila i dva kovača iz Odžaka, a razgovarali su o kaljenju i kako se potkivaju konji u Mongoliji. Voz je kloparao prema Somboru i stigao je u Gajdobru u 10 sati i 32 minuta, a putnik u karo mantilu imao je voz za Palanku u 12 sati i 44 minuta. Kondukter Avram mu je na izlasku iz Futoga rekao da mora da čeka u Gajdobri 2 sata i 12 minuta. Ono što je otpravniku vozova u Gajdobri bilo neobično u pojavi putnika u karo mantilu, koji se iskrcao iz voza, pored crne, gotovo kurirske tašne, to je mali dvogled. On nije znao da putnik u karo mantilu od Novog Sada gleda kroz njega i prozor. Njegova zainteresovansot izazvala je jaku sumnju kod babe i drugih putnika. Kad je voz stigao u Gajdobru, taj putnik u karo mantilu je izašao i nastavio da šeta po peronu, okrećući dvogled prema krošnjama divljih rogača. Pošto je jesen, tamo  osim gnezda vrana i samih vrana nema šta da se vidi, a sasušeni rogači visili su kao rese. Ta stvar, posmatranje vrana, je kod dežurnog milicajca Ivana izazvala sumnju u 11 sati i 3 minuta, jer mu nije bilo normalno da čovek u kariranom mantilu stoji na peronu, kada su svi drugi u čekaonicama obe klase i u kafani “Zelengora”. Ivan je pomislio da bi trebalo da upozna ovog putnika i sazna koji podatak o njemu, ali je zaključio da bi to bilo napadno i rekao je otpravniku vozova: “Čovek koji posmatra ptice kroz dvogled, ne može da bude zao čovek”. Izgledalo je da je stvar potpuno bizarna. “Ne treba verovati ljudima koji posmatraju ptice kroz dvogled”, vrteo je glavomo otpravnik vozova.


Sve su ove moje sumnje i slutnje pogrešne, mislio je milicajac Ivan. I? Prišao je bifeu  otpravnika vozova i sipao sebi rakiju. Onda je seo na jednu od dve stolice, pa ustao. Otišao je do prozora koji je okrenut peronima i pritisnuo na trenutak nosom okno, gde je ostala masna fleka među tragovima muva, i onda naglo ispio rakiju. “Ja ne tražim prijatelje”, rekao je otpravniku vozova, milicajac Ivan, tražim sumnjive.” I dok je govorio, mlatarao je rukama i svojim mislima davao tvrđi ton. “Tu ti ja ne mogu biti sagovornik”, rekao je otpravnik vozova. Otpravnik vozova je imao manu da se svega boji, smejao se u sebi milicajac Ivan i izvadio trun iz usta. No kako milicajac Ivan nije vidovit, on je krenuo u akciju. U 11 sati i 45 minuta stigla su blindirana kola i odvela putnika u kariranom mantilu, uprkos njegovom negodovanju i opiranju, za Palanku, u Glavnu stanicu milicije. Otpravnik vozova je mislio da je milicajac Ivan suviše rano reagovao, ali niko nije mogao da čuje komentar iz njegovih usta. Komandir milicije u Palanci gledao je da se u sve uveri svojim ušima i očima. Ako treba putnik u karo mantilu da oseti njegovu želju za znanjem na svojoj koži, ima da je oseti.Pridošlici u kariranom mantili snažno je stisnuo ruku i nije je ispuštao dok se ovaj nije namrštio. Ponudio je da putnik stavi mantil na vešalicu, a ovaj odmahnuo glavom. “Odavde treba da odeš spokojan”, rekao je pred milicajcem Ivanom komandir milicije. Treba da razgovaramo kao ljudi. I polako su onda razjasnili sve: putnik u kariranom mantilu je biolog i ljubitelj ptica. U stvari, on ništa nije izgubio, jer je voz u Palanku stigao u vreme kada je on sa crnom tašnom napustio Glavnu stanicu milicije. Smešno je: u crnoj tašni putnik je nosio pola kila luka rapadžika, da ga stavi u zemlju u Baču, kad stigne u ove krajeve proleće. “Ne znam šta da vam kažem, dragi gospodine”, rekao mu je komandir milicije u Palanci. ”Nemojte ništa”, rekao je taj putnik u karo mantilu. “Kada se sledeći put vidimo, vama, pa i onoj krezuboj babi iz Paraga će sve biti jasno.”

четвртак, 1. мај 2014.

RATKO DANGUBIĆ: PIŠTOLJI BEZ RUŽA

Mora da se igra otvorenih karata. Pištolji su na stolu.

Vlast radi sve za budućnost dece. Kukala im majka.

Ne samo da je kod nas demokratija uhvatila dubok koren, nego je postala  korov.

Izugleda da sam upao u dužničko ropstvo. Svi su mi dužni.

Verujemo da se rizik ulaska u vlast isplati. Valjda nije baš sve pokradeno.

Predsedniku svi izlaze u susret. Nadaju se da će mu usporiti kretanje.

Ja sam glasao preko volje. Mogao sam tako isto da glasam i preko nečega drugog.

Kakvi crni mirisi, nismo mi potpalili vatru za roštilj. To se narod peče na žeravici.