субота, 25. септембар 2021.

MILAN TODOROV: IZGUBLJENI RAJ

 


      

 

        Dok sam vozio auto uzbrdicom osetio sam miris rastopljenog ulja. Nisam na to obraćao previše pažnje, otvorio sam prozor, ali miris je i dalje bio u kabini. Tek tada sam se setio da mi je majstor Mirko posle popravke auta rekao da povremeno kontrolišem količinu rashladne tečnosti u motoru. E jebiga, majstore! - rekao sam i zaustavio se.       

        Dogodilo se da to bude uz obod mesnog groblja. Otvorio sam haubu automobila, zatim poklopac posude za vodu i utvrdio da je isparila. Motor je bio vreo. Trebalo je dosuti vodu što pre.

          Setio sam se da na groblju, tačno na njegovoj sredini, postoji česma. Dobro sam poznavao to groblje. Na njoj je, jedne davne godine, sahranjen moj otac. Nisam obilazio groblje često. Čak ni na godišnjicu njegove smrti nisam išao. Sve se u meni bunilo protiv opsesije smrću, te svete religije koju je majka negovala u kući. Groblje je, smatrao sam, gomila grešaka.  Uostalom, pravio sam se da očeva bolest ne postoji kad je već bio ozbiljno bolestan. Posle sam se pravio da njegova smrt nije smrt. Verovao sam da će mi se otac vratiti kroz večnost. Jer večnost je jedino što postoji.

         Na središtu našeg groblja je visoki kameni krst sa raspetim Isusom. Uvek mi je izgledalo da će da se sruši. Kao i hiljade i hiljade jedinstvenih ličnih raspeća i mreža kontradikcije na tom groblju.    

          Pogledom sam tražio neku posudu u koju bih mogao da nalijem vodu. Groblje je bilo uredno. Trava pokošena. Smeće koje vetar obično kotrlja po takvim mestima bilo je odneto.

          Najzad, na jednom grobu primetih polovinu plastične boce „Knjaza Miloša“. U njoj je nekada bilo cveće. Neko ga je doneo pritisnut nekim uspomenama, a vetar je flašu izvrnuo i suvo rezano cveće  prosuo pored groba. Osvrnuo sam se. Nigde nikog.

         Prišao sam i pre nego što sam uzeo presečenu bocu pogledao sam natpis na staroj kamenoj ploči. Izbledela slova od kiše i sunca nisu se mogla razabrati. Setio sam se priče o tome kako je Buda nekoj ožalošćenoj rekao da ide u selo i uzme iz svake kuće koja nije izgubila nekog po jedno zrno boba. Naravno, ostala je praznih šaka.

       Vraćao sam se nekoliko puta do česme. Splet cevi, žica, cilindara, pa taj pčelinji hladnjak prosto su usisavali vodu iz grobljanske česme.

 

 

              -Na mala, na mala… - nepoznat glas navodio je na pojilo kobilicu u prohladnoj planini gde smo se, supruga i ja, zaustavili da se okrepimo.

               Žena koja je dovela kobilu na pojilo bila je  obučena u muško odelo. Nema sumnje, bila je virdžina, devojka koja se zavetovala na celibat i u porodici bez muškog deteta preuzela ulogu muškarca. 

        Trudio sam se da je ne gledam. Ali, gledao sam njen odraz u vodi. I odraz konja. I plutajuće sunce u njoj. I u početku nisam shvatao šta radi. Donela je plastične kanistre za vodu, ali ih nije punila. Želela je da pre svega napoji svog konja, neku mrku mršavu planinsku ragu.

        Pred tim prizorom koji je prosto eksplodirao od odlučnog odricanja te žene-čoveka od sebe i svojih potreba sve je izgledalo varljivo, prazno i lažno. Povratak kući sa odmora uvek je pomalo sumoran. Čovek se pita u čemu je smisao odlazaka i dolazaka.

       - Danas cijene ostaju nepromijenjene! – rečenica koju je vlasnica mini marketa u blizini apartmana u kome smo odseli izgovarala svako jutro još mi je odskakala u ušima.

         Pogledao sam najzad Virdžinu. Odvratila mi je samoživim pogledom. Crne oči sa oštrinom iza kojih je stajao čitav njen svet. Svet bola i svet nasilja. Lice sa retkim dugim dlakama iznad tankih beskrvnih usana. Bila je biće izvan naših okvira. Odelo iz sredine prošlog veka. Muško, tvrdo. Nijedne boje na njoj. Ali, pre svega bila je dete svog oca. Odrekla se sebe da bi ugodila ocu.

        Krenuli smo bez pozdrava. Bilo nam je neprijatno. Iz nekog razloga činilo se da nama tu nije mesto iako nismo mislili na sebe.

 

         Ni tog dana nisam otišao do očevog groba. Sve je odjednom bilo nekako uznemirujuće. Groblja su i inače nešto kao kazna. Šta je trebalo da postanem u očima svog oca? Nikada mi nije rekao, pa  i ako sam postao ono što je trebalo da postanem, danas više ne znam šta je to, jer u životu ne postoji crno i belo. I tako sam ja postao lažni ja. Čovek između ljubavi i gubitka. Nešto kao želje koje se stalno nagomilavaju. Izgubljeni raj. Porodična tuga i sujeverja. Nesvesna veza koja još opterećuje. Nikad ne znaš o čemu se tu radi. Ali, uvek iskoči isto pitanje: gde sam sada? I mucavi, nedovršeni odgovori. Žao mi je.

 

 

         Dopunio sam posudu za hlađenje motora do crte na kojoj je pisalo „maksimum“, sačekao da se njen nivo umiri i zatim pokrenuo auto.

 

         Udaljavajući se pogledao sam u uvećavajuće staklo retrovizora. Telo konja uzdignute glave i natprirodno lice žene-muškarca koje nas ispraća začuđeno, oštro se ocrtavalo  u kremastoj magli planine.

 

 

        Sve je bilo potpuno drugačije a nekako isto. Poput isprekidanog ramišljanja.

Нема коментара:

Постави коментар