петак, 20. јануар 2012.

SAVREMENA SRPSKA PRIČA (50)

RATKO DANGUBIĆ
CRNA KNJIGA


Ne, Petar Jakovljević nije spadao u koristoljubive ljude. Stajao je pored knjgovezačke tezge, dobujući kratkim, debelim prstima po njoj.Nije mu prijala tišina u suton : bio je nervozan, sa skupljenim obrvama i stisnutim usnama. Uzdisao je i posmatrao svoju diplomu knjigovesca na zidu: već nekoliko godina posla gotovo da nema. Pravio je, iz nužde, kutije za pakovanje torti, kolača i drugih đakonija. Treba prema sebi i svetu, zaključio je, sve činiti pravedno. Odlučio je, pre nego što ode u penziju i zatvori radnju, da poveže jednu crnu knjigu: crne korice, crni listovi, crni povez-nigde slova, nigde reči. Kroz ulicu je prošao fijaker Jovanova, s konjima u blagom kasu. Koričenjem knjiga bavi se još od detinjstva, od kada ga je deda uveo u radnju koja je nekada bila jedno od najznamenitijih mesta u Palanci. Koliko je kroz njegove ruke prošlo kvadratnih metara najfinije kože: gde su sada one knjige o istoriji njegovog naroda na čije je korice utiskivao zlatna slova. Sloboda je pojam za one koji ne znaju šta to znači, ubeđivao ga je advokat Gajdobranski, za one koji znaju, slobode nema. Nije voleo ljude koji govore sa čvrstom i dubokom verom u svoje reči. Još te večeri mislio je da ode do gradske biblioteke, da vidi uparavnika Kralja: on ga je jedini razumeo šta govori. Padala je topla, majska kiša. Malo je ljudi čije je reči slušao sagnute glave: preko radija je govorio umorni predsednik zemlje. Predsednikove reči bile su uvek iste, ali njemu nisu bile dosadile. Ponovo oseti neki teret u gudima. To je bio teret na čoveku koji zna da se nešto ne može dobro da svrši. Lajanje psa u dvorištu na trenutak odvrati njegovu pažnju od reči koje su dopirale iz žute, kako je govorio, limene kante. Ustade, otvori prozor : zamirisalo je na nakvašenu zemlju i još nešto što u prvom trenutku nije mogao da prepozna. Predsednik je završio govor. U njemu je najava smaka sveta od kojekakvih proroka i gatara prosto izazivala mučninu. Setio se, sa ledenim osmehom: nakvašena zemlja je mirisala kao ilovača koja se iskopa za novu raku. I čudni žmarci počeše da prolaze njegovim telom.

Нема коментара:

Постави коментар