петак, 2. март 2012.

KRATKA PRIČA (66)

RATKO DANGUBIĆ
ZBOG NARODA

Za njega je ova savremena književnost pepeo od cigare. Ne voli knjige u kojima tinja kakav proces, kao u onim furunama za ćumur. Tu je negde otkrio da je i mudrost prolazna apstrakcija. Ume da se udene u pamet naratora iz Persije i stvara sage iz 1001 noći.
...Iz nabujalog vrta dvora, kroz poluotvoren prozor, dolazio je miris plavog jorgovana. U malom kavezu, ukrašenom zlatom i draguljima, poklonili su tridesetogodišnjem vladaru mehaničku pticu, koja čudesno peva: i izgledala je svima kao da je živa. Dvorjani su stajali kao okamenjeni, nasmešeni: telo uz telo, srce uz srce, duša uz divljenje. Beše ovo vladaru zamena za slavuja uginulog u detinjstvu; gotovo da se poklonu obradovao. Vladar je bio nekako strog izabranik Boga i od naroda je tražio koliko i od sebe. Na svoje hirove gledao je kao na kakvu tananu diktaturu: on je jedini gospodar. Poklon ga je, morao je sebi priznati, malo i zbunio. Šta će ovoj mehaničkoj ptici kavez? Nekako su mu misli stale da podrhtavaju. Treba kavez, Vaša Visosti, rekao je čuvar Crvenog pečata. Zbog naroda: da narod misli da je ptica prava. Blag povetarac lutao je po svečanoj dvorani. Stvar je bila prosta, mislio je vladar. Zna da pričaju da gubi pamet kada se seti uginulg slavuja, da je onda spreman da ubije. Stariji su uzdisali: samo da se dobro oženi. Vreme straha dvorjani su nastojali da zamene vremenom nežnosti, i stalno su imali suze u očima. Znao je da ga gledaju i kao konja koga treba uzjahati...
Nepromenljivost istočnjačke lukavosti, koju onamo ima svako, vremenom je od njega napravila iluzionistu. Neprekidno, ovlaš, dodiruje smrt, i ljubav i pokajanje, i matematiku i veru. I sam obožava sumnju, kao da mu je ljubavnica. Jedne ljude voli, druge posmatra, a reči mu klize kao voda preko oblutaka u potoku.

Нема коментара:

Постави коментар