петак, 20. април 2012.

SAVREMENA SRPSKA PRIČA (82)

RATKO DANGUBIĆ
TITANIK

Kao dete veoma je dobro svirao violinu. Po planu njegove majke Savete, on je trebalo da savlada sve tajne ovog instrumenta i da se jednog dana, negde pred onaj Veliki Hitlerov rat, pojavi u Karnegi Holu. Tamo gde je muzicirao i veliki Rahmanjinov.
No, kako sudbina nije majka, život Dragomira T. se prelomio na drugu stranu. Tako da od Hitlerove kapitulacije postoji sumnja njegovog najbližeg rođaka Joakima da mu je dušu, kao momku i povratniku iz logora, uhvatila nekakva paraliza. I u predratnoj gimnaziji je, mimo drugih đaka, proučavao enciklopedije koje govore o gmizavcima: oko njega su se, umesto devojaka, kretale blede senke reptila. Na kraju krajeva, umešao se u nešto, valjda, mimo volje, što nije moglo da prođe bez posledica: da mu snovi postanu realnost. Proučavanje enciklopedija nije zanimanje, rekao je ostareli Joakim: morao je jasno da vidi šta će se dogoditi s njim kad-tad. Svedoci, oni koji su ga dobro znali, tvrde da je bio opsednut i crvima: koje je nalazio u jabukama, leševima polutrulih ptica i kerova. Zamišljao je, poverio se jednom Joakimu, da se pretvara u maglu ili belu glistu; pokušavao je u mašti da sledi sudbinu junaka iz knjiga i familije: prevrtao je požutele listove fotoalbuma predaka. U takvim prilikama uvek je skidao s nosa okrugle naočare.
No, i u drugim pričama ima neobjašnjivih stvari, pa i u ovoj Joakimovoj: umro je Dragomir T., iznenada. Svet se spremao za proslavu kraja milenijuma, i ovo je bio dan odmora u Centralnom zatvoru, gde je radio kao psiholog: i država je proslavljala nekakav svoj dan nastajanja. Kao da je neko negde pritisnuo taster za prekid Dragomirovog života. Sahranili su ga na gradskom groblju: zajedno s fotografijom psa, navodno mu je ovo bila poslednja želja. Nije bilo mnogo sveta.
Malo docnije, kako nije imao bliže familije osim Joakima, prepušten je zaboravu i proceduri koja svakog čeka na nebu. On se, oduvek, teško predavao sudbini, rekao je Joakim, mekšao je sporo. Postojale su stvari koje je čuvao kao da su živa bića: Andersenove bajke, očeve trofeje iz lova. Nije bio od onih kojima treba da se sudi naknadno, ali ne može se ni sudbina uvek opravdati pred sobom: rad sa zatvorenicima od njega je stvorio čoveka koji retko govori istinu.
Iza njega je ostala biblioteka s knjigama koje su omeđavale njegovo polje interesovanja. Posebno je popisivače stvari iznenadilo saznanje koliko ima knjiga koje govore o umeću ljubavi, o smrti. Bilo je tu i raznih posveta provincijskih pisaca koje mogu da rastuže svako ljudsko biće. Izgleda da ga je više ljudi volelo i cenilo nego što je zasluživao, rekao je Joakim. Navodno je imao sina bogalja sa Švabicom Johanom, kojoj se iza Velikog svetskog rata, zajedno sa sakatim detetom, gubi trag.
Imao je običaj da miriše nadlanicu desne ruke: uvek kada nešto dodirne. Ostala mu je, kako je beležio u dnevniku, na papirima s linijama, u omotu iz Centralnog zatvora, neispunjena želja da tuđim očima pogleda sebe i svet. Najviše se bojao sažaljenja i plavog kamena. Jednom su, zapisuje, on i neki njegov prijatelj stajali pred poražavajućom slikom: beskućnik, pomodrele kože, šetao je po tvrđavi Kalemegdan, na minus sedam stepeni. Prijatelju je sve ovo, ime mu je bilo Ozren, ostala je rečenica sa znakom usklika, bilo smešno, i nije se uzdržavao od kikotanja, govoreći da ovako nešto treba da se desi svakom ko ne veruje u kraj civilizacije.
Joakimovog stogodišnjeg dedu su, otuda i njegova želja da složi ovu priču, tri dana nakon Dragomirove sahrane, posetili mršavi ljudi, s licima boje peska i praznim aktovkama. Niko ne zna šta su rekli starcu: on bio gluvonem, i gledao ih je širom otvorenih očiju. Navodno, tražili su nekakvo pismo iz Berlina: pod nos su mu poturali odrezak potvrde da je Dragomir primio pošiljku. U mesecu oktobru biće deset giodina kako ga nema među živima: san mu je bio da umre na palubi broda, na moru.
Na ormanu, u njegovoj kancelariji u Centralnom zatvoru, stajala je jedna posebna stvar, poklon robijaša: maketa broda Titanik. Dragomir je od zatvorenika mnogo tražio i bio ispravno nemilosrdan prema njima, kao kriminalcima, rekao je Joakim.

("NIN", Beograd, 13.04.2012.)

Нема коментара:

Постави коментар