среда, 30. мај 2012.

RATKO DANGUBIĆ: CIPELE S BLOKEJIMA



To kako ja gledam na događaje i ljude, treba porediti sa posmatranjem kroz zaleđen, tu i tamo otopljen prozor. Ne mogu da zaspem rano, pa onda zapisujem misli koje ne volim da zaboravim. Mene zovu knjigovođa smrada, jer ja na gradskoj deponiji evidentiram kamione koji dovoze gradsko đubre. Ne vodim dnevnik da bi pokazao koliko sam mudar ili depresivan, niti da ostavim trag u vremenu. Mene je komunizam obrazovao i izveo na put i ja danas nemam kome za svoje nauke da zahvalim. Postoji surovi mangupluk kod ljudi koji svoju intimu izvrću pred ljudima, kao da je koža odranog ovna. Politika i demokratija mi ne dodiruju srce; ja volim da se bavim svakodnevnim stvarim, ljudima i njihovim mukama. Ponekad mi i prijatelji, nesvesno, doturaju i sami kakvo zapažanje, kao da je fraklić rakije, da nazdravimo. Sve je ovo, bogami, skoro spontano, bez zadnje namere. Ima među mojim drugovima i onih koji ne mogu da izdrže, a da ne lanu kakvu stvar protiv vlasti. Eto Jerotija: pravi je filozof, ali i jegulja. Ili onaj rošavi Božidar sa velikim nosom, onaj koji neprekidno ponavlja neku izreku: Mačka i loza ne mogu bez čoveka. Taj se, onako ružan, ženio tri puta, a bio je član komunističke partije. Na njemu stalno landara Barebri mantil, ima mu, najmanje, dvadeset godina, kao da svima treba da pokaže da je bio u Londonu, a nije da nije bio: ko zna koliko puta ga je snimila kamera na ulaznim vratima MI6. Hteo sam da ostavim trag u dnevniku kako je moj deda na Solunskom frontu zaljubio se u neku irsku bolničarku, ali ovo danas nikoga ne zanima. Jedva se povratio od ove strane ljubavi kada je upoznao jedru Milojku, moju pokojnu babu. Meni je jednom pričao da je zbog Irkinje naučio stepovanje i kupio one njihove cipele sa blokejima. To se nakada zvala ljubav, ljudi su se oduševljavali i plakali. On je zapravo samo bio mlad i oslobođen straha da će poginuti. Iz njega je sa njegovih dvadeset i sedam godine snaga izbijala kada se oporavio od ratne gladi. Umeo je da se smeje i voleo je i rakiju. On me je i nagovorio da vodim dnevnik. Treba i reči da se žvaću kao hleb, lakše se svare, rekao je. Njegovom ocu Manojlu bilo je drago da se nije oženio Irkinjom, mada su one kulturnije i pegavije od naših. Danas je kroz deponiju progrmelo sedam kamiona, a šoferi se najviše žale na smrad i male plate. Šta ja da kažem?



Нема коментара:

Постави коментар