субота, 23. јун 2012.

RATKO DANGUBIĆ: KNJIGA ŽALBI


Toliko ljudi, dobro je da se ne iznervira, pomislio je. Čuli smo, čuli smo, bariton je iz susedne sobe telefonom prekidao nekoga. Nije mogao da se nasmeje. Njegov plan je bio mudar, ostavio je svoju imovinu testamentom muzeju grada, kao legat. S obirom na gramzivost dalje rodbine, kao i na prilično bogatstvo koje ga okružuje, potpuno lako za unovčavanje, njemu, koji je navikao da posmatra ljude, bilo je jasno odakle ovolika žurba kod okupljenih da ga ukopaju pre vremena. Nije samo razumeo s kakvim ga nemirom gledaju. Istina, po podacima iz knjiga rođenih i venčanih, on nije imao posebno bliskih rođaka, pa ovde nije moglo ni da bude emocija. Među srodnicima ima malo obrazovanih. Polovina od njih jedva da čita i ko mu može da garantuje da sutra neće spaliti i njegove rukopise. Obilazili su ga mesecima Kurta i Murta u privatnoj klinici. Kasnije, već kad nije znao kuda da skrene sumorne misli, spisatelj razmišlja o knjizi žalbi postavljenoj na postolju u mrtvačnici. Znao je da su sve njegove priče odavno napisane, da su njegove prave misli se razbežale, da su ga ovi bar dva puta sahranili. Uostalom, bio je svestan svega, ne treba tugovati, on ima zadatak da pre svanuća ispusti dušu, mislili su oko njega. Ti ljudi koji su se muvali po kući, pažljivo su zagledali svaku stvar koja bi iza njega trebalo da ostane. Dopala mu se ideja o knjizi žalbi u mrtvačnici, o debeloj sveščurini, koja će ostati prazna: jer nikada nije čuo da u mrtvačnici barataju olovkom. Nije smeo da se pogleda u ogledalo koje su mu prineli: veruje da je nalik na nakazu. Jednom je negde video uljanu sliku crvenih javorva u jesen: znao je da je ova slika priviđenje koje mora da mu stoji pred očima kada bude umirao. Trebao je, kaje se, davno sve da promeni u zamisli, da testament učini javnim: sada je kasno da istera iz kuće gramzivu, lažnu rodbinu. Polako je prikupio snagu, odbacio pokrivač od vune, podigao se u mesinganom krevetu i spustio noge na patos. Nekolicina odskoči na sredinu prostrane sobe, nema od zaprepašćenja: kao da je ustao iz groba. Mislio je kako, možda, baš u ovome času, dobri Bog menja odluku kada će on da umre. A zašto vi mislite da ću ja uskoro da umrem, rekao je, mene srce ne vuče nikako i mrak. Niko mu ne odgovori. Nekako su svi ovi ljudi izgledali mali, treba svoje misli da okrene na veselu stranu. Pomislio je da je hrabri vojnik u rovu. Drži nas za budale, rekao je neko iza leđa. Starica, poznata kao žena koja kupa mrtvace, se prekrstila: bio joj je rođendan.

Нема коментара:

Постави коментар