четвртак, 7. јун 2012.

RATKO DANGUBIĆ: LUTRIJA I MATEMATIKA



Njegov pogled kliznuo bi, s vremena na vreme, put dečurlije koja se igra u parku. Utolio je osećaj gladi, uzeo je lepinju sa kajmakom na kiosku iza parkinga. Ulicom se kretala, bezvoljna, patrola komunalne policije; dve blede devojke u crnim uniformama. Osmehnuo se neodređeno, s maskom blage ironije na licu. Jedan je od poslednjih letnjih dana, uskoro jesen prekriva trotoare i požutelu travu lišćem; kupio je kod Pravnog fakulteta i tiket, napravio, manuelno, dvanaest kombinacija i spremio se da isto veče sačeka da voditejka objavi brojeve dobitnika lotoa. Ožednio je, u stanu odmah nali punu kriglu od piva mleka i iskapi je na dušak. Povetarac je duvao sa severa, otvorio je prozor na sedmom spratu gde mu je stan, izlomio čokoladu na tanjir, i primirio se da prođu reklame; stavio je tiket uz praznu posrebrenu tacnu, koju je Stamena kupila na nekom od turističkih i šoping puteva u Trst. Udovac je ravno tri godine, samoća ga izjeda, ali njegova telesna konstrukcija, i nalazi specijalista, govore da treba da gura najmanje dvadeset godina. Nekako ga je ovo uspokojavalo, ali i nerviralo. Iz bubnja su iskakali brojevi, i on je, kao i ranijih nedelja, čekao da svi legnu na ekran, pa da onda podvuče liniju. I kada je izletela jedanaestica kao poslednja, uzdržao se dok kompjuter poređa brojeve u niz. Stavio je naočare za daljinu, odavno se zaustavio na tri plus, uzeo je da sravni tiket, i na svoje, ne malo iznenađenje, morao je da konstatuje da dobitnik, koga su evidentirali u Beogradu, deli nagradu sa srećnikom iz Subotice. Nije se uzbudio, uzeo je digitron da izračuna koliko je ovo dolara po tekućem kursu, i tada je uzdahnuo: na digitronu je stajalo da je u pitanju oko sedam stotina hiljada. Davno je sebi dao obećanje da se neće uzbuđivati ako dobije, žao mu je da njegova Stamena nije sada uz njega; odložio je tiket i zažmurio. Prvo mu je palo na pamet da izračuna, nije imao ni kučeta ni mačeta, ako bi živeo dvadeset godina, koliko, u proseku, treba svaki dan da troši. Tako je ispalo da bi, ako uzme u obzir i kamate, mogao dnevno da spiska preko sto dolara. Nije ovo mala gomila para. Ne trebaju mu kola, ne treba mu stan, kupio je na vreme; ovo je značilo da sve ide na goli život i, eventualno, ne daj bože, na doktore. Uzeo je sredstvo za spavanje i zaspao je kao jagnje. Dva dana pošto je novac prebacio iz filijale lutrije u svoju banku, njega će, kada se rastane sa sestrićem, udariti tramvaj, dok je zamišljen, sa neupaljenom cigaretom, prelazio ulicu i pitao se, kako to da u njemu nema nikakve radosti. Hitnu pomoć pozvaće jedna od onih bledih devojaka iz komunalne policije.

Нема коментара:

Постави коментар