уторак, 2. октобар 2012.

VLADIMIR BULATOVIĆ BUČI: STARA NAVIKA


Svi su je znali pod imenom Bucka. Na vratima njenog stana pisalo je „Kaluđerović“. Tako joj se prezivao pokojni muž. Čak ni gospođa Duda, njena najbolja prijateljica i komšinica, nije joj znala pravo ime. Tvrdila je da joj je sama Bucka nekoliko puta pričala da svoje devojačko prezime nikad nije menjala. Ali, da ste je mogli pitati kako se njena prijateljica zaista preziva „živa bi se pojela“ jer ne bi znala da vam odgovori.
Nakon smrti svog supruga Bucka ostade sama. Dece nisu imali. Iako u penziji još uvek dobrodržeću Bucku, bivšu medicinsku sestru, nije interesovao novi brak. Gajila je cveće na svom balkonu i po ceo dan popunjavala osmosmerke.
Svakog prepodneva, tačno u jedanaest i petnaest, na kafu joj je dolazila upravo gospođa Duda. Iako međusobno potpuno različite dve dame odlično su se slagale. Bivša gimnastičarka, puna života, uvek preplanula i nasmejana, gospođa Duda obožavala je „muvanje“ kako je nazivala pazarenje na pijaci. Oko pola osam otišla bi na džoging pokraj reke. Potom bi, uvek noseći sa sobom dva pletena cegera, jedan svoj a drugi Buckin, hitala na pijacu. Usput bi često zastajkivala pozdravljajući se i pitajući se sa komšilukom.
Iako to nije priznavala Bucka bi se uvek brinula da li će njena prijateljica doći tačno na vreme. Malo pre jedanaest pristavila bi kafu. Iščekujući sa nestrpljenjem Dudin dolazak nervozno bi šetala tamo - amo po kuhinji produžavajući sve do hodnika gde je kroz zatvorena vrata pažljivo osluškivala lupanje vrata od lifta ili korake svojih komšija. Među svakojakim zvucima pokušavala bi da prepozna trag svoje prijateljice.
Uvek tačna, ne kasneći nikada ni minut, gospođa Duda zvonila bi jednom kratko. Praveći se da ne zna da je zvonjavom zatekla svoju prijateljicu prislonjenu uz ulazna vrata svog stana mirno i punih ruku čekala bi da joj ova otvori. Odugovlačeći i po nekoliko minuta Bucka bi pažljivo na prstima otišla do kuhinje, postavila šoljice na poslužavnik, sipala kafu, ostavila poslužavnik na sto u trpezariji i potom namerno gazeći što je mogla jače po podu hitala da otvori vrata vičući: „Evo, evo!“. Potom bi njih dve, ponekad i čitavih deset minuta, stajale ispred stana u hodniku komplemetirajući glasno jedna drugu. „Ooooo, vidi ti nje, što se uprtila!“, orio bi se Buckin glas zgradom. „Ooooo, vidi ti nje, što se sredila!“, ne bi joj ostajala dužna prijateljica.
Tek nakon što bi joj ručke na cegerima dobro zasekle dlanove gospođa Duda bi ušla u Buckin stan. Spustila bi teret na pod i ne izuvajući se uputila pravo u trpezariju. Potom bi prešle obe na balkon gde bi dugo razgovarale. Uglavnom potvrdno klimajući glavom Bucka bi pažljivo slušala i povremeno se ubacivala u tok radnje frazom: „Ma, šta kažeš?!“ U jednom dahu gospođa Duda pričala bi joj nekada i čitav sat novosti sa pijace i iz komšiluka. Pričala bi joj kako na pijaci ne može da se izabere ni pola kile paradajiza a da nije čvorav i natruo; kako je čula od „Lude“ Marte sa drugog sprata da Olga sa petog redovno baca opuške sa svoje terase komšiji Mići pravo na glavu; kako „Ćorava“ Branka iz ulaza pored njihovog priča za Savku sa prizemlja da je obična „mačkara“ jer hrani sve što po kraju „skita na četiri noge“; kako je čula da dečurlija iz ulaza ostavlja smeće u podrumu i ispod stepeništa i da Mića zna imena svih njih...
Međutim, jednog prepodneva gospođa Duda nije došla na vreme. Sat postavljen na zidu hodnika pokazivao je jedanaest i dvadeset. Buckinom glavom brzo i nezaustavljivo počeše da se vrzmaju svakojake zloslutne misli. Istog trenutka neko zazvoni na njena vrata. Kao kamen težak teret pade joj sa srca. Očekujući svoju prijateljicu sva radosna otvori vrata, ali umesto uvek nasmejane Dude pred njom je stajao smrknuti Mića sa četvrtog sprata. Ne želeći da ulazi unutra pružio joj je dva pletena cegera puna voća i povrća. On joj objasni da je komšinicu infarkt zatekao na povratku sa pijace. Sasvim slučajno prolazio je tuda pa je pokušao da joj pomogne. Međutim, bilo je kasno. Boreći se da dođe do vazduha ipak je stigla da mu kaže: „Požuri, čeka me Bucka...“
Tako Bucka osta potpuno sama na ovom svetu. I nikada nije uspela da se navikne na svakodnevne odlaske na pijacu. Nije uspela ni da se navikne ni na Olgu, ni na „Ćoravu“ Branku, niti na „Ludu“ Martu i Savku „Mačkaru“.
I dan danas oko jedanaest Bucka pristavi vodu za kafu. Potom ode do hodnika, prisloni uvo na ulazna vrata, pa osluškuje zvuke. Ipak, nema više zabrinutosti kod nje. Ono što čuje njoj je potpuno nebitno, čak i ako klinci iz zgrade ostavljaju kese sa smećem ispod stepeništa. To je samo njena stara navika.

Нема коментара:

Постави коментар