недеља, 18. септембар 2011.

NOVA SRPSKA HUMORISTIČKA PRIČA (6)

VLADIMIR BULATOVIĆ BUČI

TAKMIČENJE PEVAČA


Skoro sam imao prilike da prisustvujem takmičenju za mlade pevače u jednoj muzičkoj školi. Pored mnoštva mladih pevačica video sam i mnoštvo gospođa koje su uglavnom bile obučene kao mlade gospođice kakve viđam po ulicama našeg grada. Te gospođe su profesorke gore pomenutih pevačica.
Kako te gospođe većinom znam od ranije bilo mi je zadovoljstvo da ih vidim nakon mnogo vremena. To su zaista prijatne osobe sa puno duha i plemenitosti koja prosto izbija sa svakom njihovom izgovorenom rečenicom: „Dugo se nismo videli, jeste li propali u zemlju! Smršali ste, jedete li Vi išta? Pustili ste bradu, mora da ste u žalosti!“ Na ta pitanja sam uglavnom odgovarao osmehom i komplimentom na račun neke od tih zaista dobrodržećih dama: „Divan vam je broš gospođo, ide Vam sjajno uz taj džemper! Držite se kao prava dama, od takve profesorke đaci ne mogu biti rđavi!“ kao i mnogo sličnih odgovora.
Odslušao sam uglavnom sve takmičarke. Pevale su po dve, tri ili više kompozicija, u zavisnosti kojoj grupi pripadaju. Bile su obučene u prelepe haljine. Neke su imale šešire sa velikim obodima, a neke šešire sa čipkanom mrežicom koja im je skrivala stidljive oči. Poneka od mladih pevačica je imala i rukavice do lakata, a svaka je imala ešarpu koja je u boji drugačijoj od haljine pokazivala istančan ukus tih maladih devojaka. Preovlađivale su uglavnom kombinacije crvene i zelene, grao i zelene i moja omiljena kombinacija ljubičasta i tamno braon!
Najviše su mi se dopale njihove korepetitorke koje su me, mada su imale velike rivalke u već pomenutim dobrostojećim gospođama, u par navrata potpuno opčinile svojom lepotom i gracioznošću! Jedna mi se toliko dopala, fizički naravno, da sam joj prišao nakon njenog nastupa, mada je devojčica koju je pratila prećutala obe pesme. Čestitao sam pomenutoj korepetitorki, a da bih joj se dopao čestitao sam i njenoj učenici kojoj sam rekao da ima divna „piana“. Lepa korepetitorka me je, za vreme mog „nastupa“ posmatrala svojim ogromnim, tamnim očima poput uplašene srne, rekavši mi umilnim i tihim glasom „Hvala, jeste sigurni da je tako bilo?“. „Naravno, u meni imate iskrenog prijatelja od sada pa do kraja ovog sveta!“ odgovorio sam, na šta se ona postidela i nije progovorila više ni jednu reč sa mnom.
Inače, malobrojna ali verna publika je za vreme nastupa mladih pevačica pokazala izrazitu kulturu ponašanja. Potpuno je izignorisala (baš kako i treba) momka koji je prodavao viršle i „taze“ krofne. Ipak, jedna ne baš vaspitana majka jedne takmičarke nije mogla da odoli mirisu viršli pa je naručila jednu, rekavši: „Sa dosta senfa!“ Prodavac je ostao bez istog i zato je gospođa morala da se zadovolji sa „suvom“ viršlom. Nakon svake otpevane kompozicije publika je aplaudirala sa takvom merom da su neki prokomentarisali, na pauzi, da je „naša publika zrela za Evropu!“
Komisija sastavljena od eminentnih poznavalaca pevačkih tendencija i pevačkih „caka“, pomno je pratila nastupe pevačica, zapisujući nešto u svoje beleške (uobičajeno je među članovima komisije da igraju „podmornice“ ili „iks oks“, a među visprenijima i da popunjavaju „osmosmerke“; treba napomenuti da do sada nisu zabeleženi slučajevi rešavanja „sudoku“ slagalice). Kasnije sam saznao, na pauzi, da su se članovi komisije odrekli „dodatnih“ honorara u korist zajedničkog ručka na kraju dana, što samo govori o druželjubivosti tih pevačkih znalaca, osobini koja polako izumire u našem lepom gradu.
Ranijih godina pobednici takmičenja su dobijali po diplomu i neku vrlo korisnu i „edukativnog karaktera“ knjigu („Umetnost branja gljiva“, „Lječnik na putu i uz put“, „Smelost i nada“...), dok su ove godine planirane mnogo vrednije nagrade, što zbog odricanja komisije od dodatnih honorara, a što zbog skupljih kotizacija. Tako da će ove godine pored prvoplasiranih pevača koji će dobiti diplomu, knjigu (najverovatnije pod naslovom „Geopolitička strujanja“) i komplet pisaćeg pribora ( plava hemijska olovka koja piše plavo i još jedna plava hemijska olovka ali koja piše crno), i drugoplasirani pevači dobiti pored diplome i knjigu (zahvaljujući prošlogodišnjoj kvalitetnoj nabavci knjiga ove godine je ostalo još njih sa naslovom „Umetnost branja gljiva“).
Napuštajući salu u kojoj su se „odigravala“ nadmetanja između talentovanih pevačica, naleteo sam u hodniku na tetkicu koja je držeći metlu u ruci čistila pod i pevušila neku pesmu. Načuljio sam uši da bolje čujem šta peva. Nakon nekoliko trenutaka uspeo sam da razaznam melodiju jedne od pesama koje su se često ponavljale među učesnicama takmičenja. Rekoh zato sebi: „Ova tetkica zaista ima talenta! Možda bi trebalo da se prijavi za takmičenje sledeće godine.“ Sa tom mišlju krenuh ka njoj da joj to i predložim, međutim setih se da je gornja granica za prijave dvadeset i pet godina, a tetkica je bila žena u zrelim četrdesetim.
Nakon završetka takmičenja objavljeni su rezultati. U jednoj od kategorija koliko se sećam bilo je trideset i sedam prvih nagrada i samo dve pohvale. U drugoj je pak bilo svega dvadeset i devet prvih nagrada i čak, verovali ili ne, četiri druge nagrade i ni jedna pohvala, što kako sam čuo kasnije nije uobičajeno. Na kraju mislim da sam izbrojao ukupno devedeset prvih, dve druge, pet trećih i sedam pohvala. Setivši se da sam u osnovnoj školi imao „poklonjenu“ dvojku iz matematike i da je moguće da nisam negde valjano izvukao koren, zanemario sam svoju računicu.
Prvonagrađene učenice nisu krile razočarenje što nisu jedine koje su dobile prve nagrade već su morale da ih dele sa ostalim takmičarkama. Uplakanih i umazanih očiju od razlivenog kreona, sa nevericom su posmatrale istaknute rezultate na oglasnoj tabli. Žalile su se jedna drugoj kako nije fer da sve budu prve i da bi trebalo da postoji samo jedna prva nagrada. Ovako će sve dobiti iste knjige i iste hemijske olovke i neće se ni po čemu razlikovati jedna od druge. Neko je to sve prokomentarisao: „Dečija posla!“.
Njihove profesorke, koje su takođe, mada mi je to teško da zamislim, nekada bile deca, su za to vreme uglavnom pušile cigare, a one koje nisu pušači gunđale su da im smeta dim. Jedna od profesorki pušila je na toliko dugačku muštiklu da joj niko nije mogao prići bliže od tri metra zbog bojazni da bi im žar sa vrha cigare mogao završiti u oku. Nisu komentarisale ni takmičenje niti rezultate već su se uglavnom žalile na „teško“ vreme, bolove u svojim vratovima i krstima, kao i na sve manje kvalitetne kafe u maloprodaji!
Na izlazu iz muzičke škole sreo sam već pomenutog prodavca viršli i krofni. Kupio sam krofnu jer za nju ne treba senf. Zagrizao sam je i osetivši džem od kupina na nepcima samo što nisam poskočio od sreće. Sa osmehom na licu rekoh sebi: „Baš ona deca lepo pevaju!“

Нема коментара:

Постави коментар