уторак, 11. фебруар 2014.

MILAN TODOROV: RUSKI KRST



*Moj život u inostranstvu
(popularna rubrika u najstarijem srpskom listu)


          Bilo je to druge godine po mom preseljenju u Baltimor. Ili prve. Nije važno. Pre sam živela u Anapolisu. Nešto manji grad i, naravno, manje mogućnosti za pronalaženje posla. A onda sam upoznala Kerija. Smejala sam se kad mi je rekao kako se zove. Ništa nije kapirao. Ali, je znao da izabere najbolje vino. Kuče moje čupavo. I zvala sam ga džukelo. I to nije moglo da se prevede. I on mi je našao taj posao. On bi rekao jebeni posao. Ali, meni se gade te njihove bezlične benigne psovke. Ne zna on šta je sunce krvavo, mislila sam.Kad sam pokušala da mu prevedem ono naše čuveno "Jebe lud zbunjenog" samo je gledao belo. A, to je najmekotija srpska psovka. Da ne navodim dalje. Recimo, ono naše toliko uobičajeno: Jebem li ti sleme i pleme! Ili ono što sam čula na veterničkom groblju jedne ratne jeseni: Jebem li mu prvi red na sahrani...Ali,ostavimo to...
         U suštini, za nekog ko nema zeleni karton dobila sam čudnovato dobar posao. Biti pomoćni winerecommender. Osoba koja diskretno preporučuje vina neodlučnim ili slabo obaveštenim kupcima. U stvarnosti, bila sam zadužena za knjigu utisaka o vinima koja smo držali u prodavnici. A imali smo vina iz celog sveta, doslovno. Najbolja i najskuplja, najstarija i najpovoljnija…Duhovita vina.
        Mogla sam da se igram. To mi je oduvek bila želja. Da rečima pridajem magijsku snagu kroz svu silu asocijacija koju u običnom govoru nemaju.To vam je esencijalno  vino, rekla sam sredovečnom paru koji se kolebao oko toga da li da uzme čileansko belo ili porto. Porto je esencijalno vino? Zaista? rekao je taj muškarac u godinama koje su polako izmicale njegovim ionako nevelikim moćima. Apsolutno, rekla sam. Osetićete to već posle prvog gutljaja. Dovoljno je da ga držite desetak sekundi u ustima, zatim polako iI nežno prevučete preko gornjeg nepca, pa njime sperete žedno grlo. Čitala sam Belu Hamvaša, još u Novom Sadu u Matici, na klupi u dvorišnom parku. Znala sam lepo da lažem. Uzeli su vino i naravno upisali se u knjigu utisaka.
         „Mlada dama koja nam je preporučila ovo vino iz 1991. godine bila je u svemu fascinanstna. Ona ume da dočara zvuk budućeg konzumiranja vina, atmosferu koju će ono proizvesti u našem domu i to smatramo neprocenjivim  kvalitetom vaše, više nego inspirativne ponude“.
         Keri me je zamolio da ne preterujem. Nije to isto kao tamo kod vas u Sloveniji. Nije znao odakle sam. U stvari nije ga zanimalo.You` re a good cunt! Slovačka, rekao je, u redu, neka bude šta god hoćeš dok mi je prstom prelazio uz butine da bi ga sa  slinom olizao u pupku.Bio je dobar u tome taj riđi momak iz Kentakija ili Dakote. Sve je u tim mesecima bilo potpuno nevažno. Dobijala sam nedeljno po dve tri boce vina koje je bilo za povrat. Odnosno za kojim nije dugo vremena postojao izraženi uzlazni ritam tražnje.
Bila su to, uvek, apsolutno uvek, sasvim ispravna i uzbudljiva vina.
         Radeći na takvom poslu upoznavala sam, razume se, mnoge ljude. Shvatila sam da oni koji zaista uživaju u vinu kriju obično neku svoju tajnu. Ona može biti bolesna. Često je to neprihvatanje soptvenog ega i bežanje od njega u vino. Kao kod Džejmsa i Edit, koji su planirali venčanje u jednom divnom dvorcu, naravno veštačkom, na isto tako divnom jezeru. Jer,  i ono je bio veštačko. Tražili su da bar nešto bude prirodno a to je moglo da bude samo vino. I Edit je bila veštačka, nekim dalekim poreklom Mađarica iz Budimpešte, koju je, odmah mi je to saopštila, silovao otac u dvanaestoj godini. Ponašala se tako važno i istovremeno ranjivo.
          I sledeći put, kada su navratii, ovaj put ne zbog vina,nego iz čiste bračne dosade, zamislite dosadu u braku koji traje dva meseca, pričali su da su na proslavi venčanja imali 30 gostiju. Posebno je Edit to naglašavala. Trideset. Kao dani u mesecu, rekla je, zar nije to divno? Baš je divno.Venčanje je bilo noću.Želeli smo da bude nestvarno, na neki način – rekli su uglas. Gosti su sedeli na velikom starom balkonu tog lažnog dvorca. Dve ekipe konobara i kuvara su bile majstorski uvežbane. Sva hrana je izašla na stolove topla i odjednom, rekao je Džejms. Zamislite to, draga mlada gospođice. Da li ste to nekad doživeli? Morala sam da priznam da nisam. Bilo mi je svejedno. Ciklus mi je opet kasnio, a boravišna viza isticala.
         Sredićemo nešto, rekao je Keri. I ja sam po tonu njegovog glasa znala da nema nijednu ideju, štaviše da ne želi ništa da sredi, osim da strugne u neki daleki ugao ove velike zemlje i sakrije se prvih nekoliko godina.
          Ali, zamislite, rekla je Edit, i hleb je bio topao. Sve mogu da zamislim samo ne topao hleb za toliki broj gostiju, rekao je Džejms.  I još svež, rekla je Edit, nikako, naravno, podgrevan. Grčka paradajz salata je bila zakišeljena tačno po meri. Vrlo ukusno, zar ne Edi? Svi su bili impresionirani. Dimljeni jezerski losos s plavim patlidžanom...
           Pravila sam se da ih pažjivo slušam, dok sam se izvijala na vrh prstiju i dovodila u red etikete. Oni su odlučili da o tome govore ceo život. Jer to je taj njihov nov život. Počeo je i završio tom večerom za tridesetoro ljudi. Savršena stvar! Ona nije mogla da zatrudni. Iako se trudimo, rekla je. I opet je pričala o ocu iz okoline Segedina, koji je pio samo mekanu rakiju i tukao konje oštrim vilama tako da su im sapi celo leto bile krvave i pune ulepljenih smrdljivih zelenih muva.To je pamtila od detinjstva, rekla je i naglo zaplakala.
        Stomak me je opet boleo.To je od zuba. Morala bi da popraviš tu rupicu u donjem desnom zubu, rekao je Keri. Mada je ja volim. Osetila sam ukus gađenja u njegovom rečima.
       Ali, u pogledu Džejmsa sam se verovatno prevarila. Došao je jednog ponedeljka,  sam, neposredno pred zatvaranje. Počeo je da muca da je došao u potrazi za nekim crvenim vinom koje je, navodno, neophodni sastojak za supu od sočiva i ljutih brazilskih goveđih kobasica. Nije mogao da se odluči. Izbor je bio neverovatan.
          Onda je klekao. Bio je smešan. Prvi put sam videla da ima malo ćelavo okruglo gnezdo na vrh glave. Zamolio me je da se udam za njega. Prihvatiće i moje dete. Keri mu je, ustalom, sve istrtljao. A Edi? Edi je svejedno, i ona će prihvatiti naše dete i živećemo lepo i složno kao prasići u nekoj bajci.
Dragi  Džejmse, uzmi kaberne sovinjon iz El Prada, dovoljna će ti biti jedna šoljica. Savršen je za brazilske kobasice u slatkom sosu. Od ostatka možeš da napraviš sangriju. Malo kivija, jagoda, narandže, japanske jabuke, malo vanile, burbon štapići...znaš već...sve je dobro.
         Doći ći uskoro da ti kažem kako je bilo, rekao je odlazeći. A ti, ipak, razmisli.
        Da li bi bio ljubazan da još nešto napišeš u knjigu utisaka, zamolila sam ga.
        O, kako da ne. I napisao je.
“Ovde je sve divno, jedva čekam da se ponovo vratim.”
        I onda je otišao kroz one senzore koji pište i danju i noću, a ja sam u rubriku komentari  dopisala sitnim, vrlo sitnim slovima: Jedna od onih bezbrojnih misli koje se ne računaju.
                                                          
   
                                                                                                        Jasna Derk, Čikago, Ilinois
Komentari (5)

Boris


Jasna, vrati se u Srbiju.
Ako nemaš para za povratak ostavi imejl, ja sam u Americi isto. Tvoj Novosađanin.

Ako hoćeš moj savet

Bolje ti je da ideš u Dominikanu...

Руски крст

Ко нађе своје место под Сунцем, нађе одмах и своју сенку.

Bonn

Cijenim što umijete da gubite, draga Jasna.

Doktor Jović

Lako je ženskama da emigriraju.

Jasna

Doktore, sve, sve samo neću u Japan, mada poštujem harakiri, ali u srce, ne u trbuh...naravno ko voli to da upražnjava.

Нема коментара:

Постави коментар