Sve je bilo u redu kada smo Boris Rus i ja ispijali bocu konjaka.
Konjak je bio domaći.
Boris je otišao kolima beogradske registracije.
Sutradan poslao mi je poruku da mu pošaljem pet boca istog konjaka,
ukoliko ga još imam.
Naravno da sam rekao da ću mu poslati.
Pitao je kako?
-Kurirskom službom, rekao sam. Samo mi pošalji tačnu adresu, ime i prezime i broj telefona za kontakt.
-Sutra - odgovorio je porukom.
Prošlo je nekoliko dana.
Vraćao sam se kolima sa čarde kad mi je zazvonio telefon.
U principu se ne javljam na nepoznate brojeve.
Ovog puta sam odgovorio na poziv.
-Boris ovde, Rus, sećaš se.
-Sećam se.
-Ne mogu da pošaljem one podatke jer idem na odmor.
Osetio sam da izmišlja stvari.
-Mogu da ti pošaljem paket na bilo koju adresu - rekao sam.
-Ne, bolje ne. Ne postoji dobra adresa.
Shvatio sam sve.
-Javiću se kad se vratim. Čuvaj mi taj konjak.
-Ne znam, -rekao sam.
-Javiću se na bilo koji način.
-Može sa bilo kojom adresom -pokušao sam da mu dam ideju kako da prevari agente KGB-a koji su, sada sam bio uveren, lovili po Srbiji emigrante, pobegulje od rata.
Pobegulje je ružan izraz.
Boris je lep naočit čovek srednjih godina. Bavi se programiranjem. Mislim da je inteligentan. Brzo je savladao srpski jezik.
Čekao sam.
Javio mi se porukom sa drugog telefona.
-Nabavio sam psa. Uživam. A ti?
-Čuvam boce – rekao sam.
-To me raduje. Platiću ti za to dvostruko.
-Nema potrebe.
-Moram da prekinem.
Nije rekao zašto. Mogao sam da pretpostavim. Ruska tajna bezbednosna služba KGB i njihovi ljudi su svuda.
Zamišljao sam Borisa Rusa kako pakuje kofere i sa njima u desnoj a sa povodcem za psa u levoj ruci istrčava iz neke sobe za iznajmljivanje na dan čija tabla očajno škripi na vetru.
Da, tu je bila i njegova tiha, uplašena žena.
Sve troje činili su malu lepezu prošlosti.
Tako sam ih video.
Nisam
znao na čijoj sam strani.
Kako bih ja postupio da sam na
njihovom mestu?
Jednom davno, na početku poslednjeg rata kod nas, pakovao sam najnužnije stvari u kofer. Pasoše, nešto novca, neka dokumenta za sud koji, slutio sam, neće postojati i preobuku.
Problem je bio samo što nisam imao gde sa tim sitnicama da pobegnem.
Amerikanci su najavljivali kopnenu ofanzivu. Znao sam da će nas, ukoliko do nje dođe, na kraju sve pobiti. Njihov princip je pobeda po svaku cenu. Nema milosti.
Posle, kada je sve nekako prošlo, sa grkim ukusom poraza u ustima, odlučio sam da negujem odvojenost od sveta.
I evo sada, upravo kada sam mislio da mi to polazi za rukom, pojavljuje se taj, ne beli, ne crveni, nego neki zeleni Rus po imenu Boris i sve počinje ispočetka.
Ali, čovek mora da gazi napred ili će biti zgažen. Svejedno čime. Tenkom ili čizmom.
Pribegao sam staroj mudrosti, a ona je glasila: ćuti.
Rat između Rusije i Ukrajine se sve više zahuktavao.
Znao sam da će se njihov obostrani bes, uprkos vatrenim zakletvama da neće, jednog dana ugasiti.
Taj će se bes iscrpeti, poput džinovskog talasa cunamija na dalekim okeanima.
Ali, svakome ostaje njegova domovina. Kao mladež na koži.
Da li je moj prijatelj Boris mislio o tome?
Možda je mislio da će ga zaboraviti. Ali, tajne policije, čitao sam ponešto o tome, nikada ne zaboravljaju one koje je trebalo na bilo koji način vratiti u domovinu. U rat ili u gulag Sibira.
Da li su domovine zatvori – to je počelo odjednom da me muči.
Boris, mala žena, mršavi carski hrt – da li su oni sramota domovine?
Da li sam ja koji mislim da nisu, ipak sramota moje domovine?
Da li postoji neka zemlja bez da je domovina?
Opšta Kaledonija za ljude koje zbraja nevolja, a ne razdvaja ih?
U malom hrastovom burencetu od dvanaestak litara zrio je konjak.
Povremeno bih ga ogledao, kako su govorili naši stari.
U početku je imao boju žutog dukata za vratove gorskih nevesta a onda je počeo da tamni.
Tako se uči jezik strpljenja.
Čekao sam Borisa.
Navijao za njega iako se to kosilo sa mojim uverenjima o potrebi da se domovini uvek ukaže prednost.
Kupio sam drva za zimu. Crvena vrba. Dobro a jeftino drvo koje raste samo uz reku.
Popravio kaljevu pećkicu obloživši je šamotom potoljenim u staklenu vodu.
Kao magare spremao sam se za zimsko putovanje u neizvesnost.
Nisam znao šta donosi predstojeća zima.
Ko će umreti?
Ko će čudom preživeti?
Ko će naći novu žensku?
Ko će tračarati?
Često sam osmatrao nebo. Bilo je puno belih tragova iza aviona. Neki su pričali da nas time ubijaju, jednog po jednog.
Nisam verovao u te nebuloze.
Imao sam prijatelja avijatičara koji mi je objasnio da su tragovi na nebu samo para izduvnih gasova vrelih avionskih motora na visokom nebu gde su temperature minus trideset stepeni.
Misao o Borisu me je postepeno napuštala.
Nije mi se javio najmanje šest meseci.
Konjak je lepo uzorio, kako su govorili naši stari.
Ponekad ga proverim. Uzmem tanko a providno gumeno crevce i udahnem duboko pa tako izvučem kap konjaka i liznem je.
I posle čekam.
Napolju neko prolazi, stane, ode i tako...