Sneg je škripao pod njegovim čizmama i vazduh je bio beo i gust kao da je ceo svet stao u kristal jedne zime koja ne zna za kraj. Kroz gole krošnje vrane su krile svoju glad i svoje strahove, zakriljujući poslednji dan onoga što se nekada moglo zvati životom. Čovek je hodao. Nije bilo svedoka osim senki što su plesale uz njega, ni ptica osim tih jezivih čuvarica koje su preživele i potop i plamen. U glavi mu je odzvanjalo pitanje koje nije znao da reši: kako rđa jede gvožđe koje nije dotaklo vazduh.
Nije mu bilo stalo da razume. Samo da oseti. Pisac je, i lekar koji radi na seciranju leševa za potrebe policije, i pitao je povremeno sebe, i ovo ništa njemu ne znači. Od onih je što tragaju za pričom i u prašini pored puta, u pukotini betona, u pogledu psa lutalice. Ponekad je verovao da će izmišljenim događajima dati smisao perverzija, jer se nisu dogodile stvarno.
Tog jutra, kad se vraćao s reke, vetar mu je brisao tragove. Idući pored obale, kraj starih barži koje su odavno prestale da dišu, ugledao je lutku psa. Ne kao biće, nego kao nešto između pokreta, leda i tišine. Udario ga je nogom. Bez razmišljanja. Pas se prevrnuo u sneg, i više ga nije zanimao.
To nije bilo iz besa. Niti iz prezira. Više kao čin bez ikakvog značenja. Kao da je hteo da proveri da li još ima moć da pokrene misli, makar i udarcem.
Sinoć je sanjao priču o heroju. U pitanju je čovek s gvozdenim srcem. Nepokolebljiv, tih, kao kamen koji je izdržao vekove. Ali kada su ga posle smrti otvorili, u sobi bez prozora, pod svetlom neonske cevi koja je treperila kao poslednje disanje zvezde — nije imao srce. Samo rupu. Rđu.
Nije znao kada da piše istinu, kada da izmišlja. Nije znao ni da li je priča o čoveku zapravo priča o njemu samom. Godine su ga pretvorile u senku što se pomera između leševa i reke. Šetač bez cilja. Istraživač i nalazi.
Nekad nacrta miša na salveti. Zgnječenog. Onda se nasmeje. Možda je ta priča ipak bajka. Možda se na kraju pojavljuje mačka s devet života, i kaže mu: sve ovo je samo igra. A možda nije. Svet se rasplinjuje u sivo: u polja gde je smrt već bila gazda, u gradove koji se ne vide jer su izgubili konture. On piše jer ne zna šta bi drugo. I ne zna da li to što piše išta vredi. Ali piše. Jer neko mora da kaže ono što nije važno ni za koga.
U jednom od razgovora o politici i kulturi, reče mu čovek s kravatom: umetnost je nemoćna. On odgovori: nije umetnost nemoćna, nego srce se pretvara da je gvozdeno… i htede da kaže da ga je rđa pojela. I čovek je ćutao.
Нема коментара:
Постави коментар