Za razliku od Rusa
koje srećem u gradu
i njihove dece
koja su isto tako
bučna
i osiona,
lađari sa ukotvljenih
šlepova govore tiho,
kao
da im rečenice
napuštaju usta pre nego što
ih oni
izgovore.
Ne zadržavaju se
dugo.
Grad im je samo prolazna
ukradena avantura.
Na
čardi uz reku piju
pivo se peni kao da zna
da će uskoro
sve nestati.
Pretpostavljam,
oni su
takođe Rusi.
Ali njihova zastava
ponekad se pomeri i kad
vetra nema,
kao da je neko
iznutra doziva.
Čamcem odlaze na šlep
koji
u mraku
diše kao veliko trulo telo.
Niko od njih još nije
mrtav.
Samo su svaki na svoj način
udaljeni od gubitka
života,
kao ljudi čija senka
korača malo pre njih.
Kratko su srećni
ovde
gde naizgled smrti nema,
ali je ona uvek u blizini,
naslonjena
na sećanje
na privid mira,
na
robiju bekstva,
na praznjikava lica u prolazu,
na ogledala
u klozetima
tuđim —
ogledala koja trepću,
kao da
su i ona umorna
od gledanja —
sve to u mojim očima
počiva
duže nego što je
pristojno.
Gde mi je pasoš?
Da
li ću stići
da se obrijem
pre nego što poprimim
pogled
došljaka,
onaj pogled koji zna
da ga ništa ne čeka
nigde.
Нема коментара:
Постави коментар