Volim kad nosim neku svoju sliku
u radionicu za uramljivanje.
Neću da otkrijem gde se ona nalazi
jer ljudi stisnuti nemaštinom
rade na crno.
Novi vlasnik je zet
starog
koji je bio pesnik boem
i unutar tih zidova
još je duh zainteresovanosti
za svet u kome
pojma nemamo šta želimo
da postignemo.
Žar smrznutog života?
Milost božju u pustoši koja nas čeka?
Ne znam.
Odnesem platno.
Prethodno lupam šakom
jako o metalna vrata
bez natpisa.
Dam mu sliku.
Gazda je pogleda ćutke.
Uvek se uzdrži od komentara.
Objasnim mu šta želim.
Pitam koliko će to stajati.
Ne znam, kaže.
Kad urami sliku
brutalistički odrapi cenu.
Smanji doživljaj
kažem mu tada.
I on smanji cenu svoje usluge.
Onda mu ipak platim
koliko je tražio.
Нема коментара:
Постави коментар