среда, 31. август 2011.

SAVREMENA SRPSKA PRIČA

RATKO DANGUBIĆ
DOSIJE MASLAČAK


Pred njim može da bude lep dan. Iskreno se nada da je tako. Neće da ga potroši uzalud. Nije iznenađen što je ponovo razapet između stvarnosti i uspomena. Previše je umoran. Ima stvari i trenutaka preko kojih čovek može da sazna nešto novo i vredno. Nekada ovo izaziva osećaj mučnine, drugi put radosti. Duga je njegova priča. Pismo pristiglo iz Australije, u kojem mu unuka pokojnog brata Milutina javlja da se udala i da će postati majka muškog deteta, s dedinim imenom, uznemirilo ga je i nateralo da se vrati na staze kojima odavno nije hodao. Bio je spreman na ovo i pre nego što je otvorio pismo. Nema sumnje da je sudbina rešila da odreši kesu i da se u njegovim očima prikaže drukčijom. Ponekad i ona može da bude lutka na koncu. Popio je čašu domaće rakije od kajsija. Niko kao život, uzdahnuo je, ne ume da bude toliko duhovit i ciničan.
Koliko je noći nekada ležao budan zbog saznanja da njegove reči i korake prate ljudi iz bezbedonosnih službi. Ne može sa sobom da razgovara iz rova. Još od Akademije umetnosti, koja ga nije ničemu naučila osim kako da zategne priču do pucanja, okrenuo se životu na selu, gajio je kokoške, ovce i koze. Ima mlekaru, proizvodi sir i prodaje ga u Beogradu. Igrao se upletenom trakom lipove kore. Takvom su uhapšenima vezivali ruke u nekom od zatvora u Poljskoj. Traka je poklon disidenta iz Češke, s kojim se osamdesetih godina družio u Varšavi. Psovati državu i vlast je prijatno, gorčina dolazi kasnije, poput gorušice posle jela, šalio se Vaclav. Prošlo je od tada dosta vremena. I danas je vlast pokvarena, sa trulim zubima i zlatnom maskom na licu. I ovi vladari na Balkanu vrte se u foteljama kao na ringišpilu. Situacija u koj se danas nalazi je sarkastična, ne vredi da mlatara udovima.
Pažljivim čitanjem hvalospeva kojim vlast veliča sebe u vezi sa otvaranjem policijskih arhiva, tih skladišta poluraspale hartije, stekao je utisak da se ona igra sa zdravom pameću naroda. Jedno vreme je praćenje političkih događaja bio izbacio iz života. Nikada nije poželo da bude salonski pisac, da učestvuje u jalovim raspravama na televiziji. Policija je, obavestili su nekim čudom i njega, učesnika u nemirima iz 1968, režisera bunkerisanog filma iz 1973, uzgred – sumnjivih umetničkih kvaliteta, da može da vidi svoj disidentski dosije. Dvoličnost udvaranja vlasti samoj sebi pokazuje i skrivene mane: u džungli loših vesti vidi se da ni vlast nije imuna na pranje svoje savesti. Dok je bio samo čitalac novina i slušalac vesti s radija, nije bio siguran s koje strane će ga zapljusnuti nezadovoljstvo i brige nezadovoljnika, bilo da su ljubitelji prirode, retkih priča ili borci za demokratiju. Po ko zna koji put, na televiziji i u retkim bioskopskim dvoranama prikazuje se kako se rastočio Berlinski zid. Seća se slike ljudi koji odvaljuju komade maltera, slova sa grafita, odnose šut za uspomenu, ili da bi fga prodali. Evropa širi polje izražavanja, otvara favorit-arhive, rugao se. Ako mora da izdvoji one koji prednjače u oporim pričama o prošlosti, misli na presvučene komuniste i ostarelu decu ambasadora.
Pokrio je lice rukama. Juče je dan proveo u sobi punoj mirisa načete hartije, listajući hrpu dostava. Zasmejala ga je duhovitost inspektora koji je njegov dosije naslovio imenom Maslačak, po priči koju je objavio u listu Student 1969. godine. Priča je kratka, danas misli – nevešta; govori kako vetar raznosi semenke cveta i ostavlja njegovu glavu golom. Pokušao je da aludira na politička dešavanja u Jugoslaviji u tom trenutku, da prikaže kako se rastače zemlja. Ništa genijalno, ništa duhovito: daleko od literature i satire. U policiju je sa sobom nosio komad like, kao što drugi nose amajliju, držao je u rukama. Zavirio je u svaki papir koji su mu stavili na uvid. Imao je susret sa tamnom stranom istorije zemlje. Stekao je utisak da su ljudi u ono vreme od idologije pošandrcali. Kao da su pojedinci pokušavali da izbrišu liniju između mogućnosti i želja. Učinilo mu se da ništa tako dobro ne priča priču o besmislu pojmova sloboda i nepravda kao ovi papiri. Onaj koga se to nije nije ticalo, mogao je ovo da krsti kao smeće.
Naišao je na dostavu komšije iz zgrade u kojoj je stanovao sedamdesetih. Komšija smerno prijavljuje da on neprestano sluša Elvisa Prislija i da veruje da se momak odao i drogi. Učinilo mu se da u ovim dostavama postoji i stepen tolerancije da policija ima pravo da misli i drugačije. Morao je da razmisli: ako komšija zna ko je Prisli, zašto mu smeta pevač? Je li to neki njegov prikriveni prijatelj? Ponovo je osećao slabost u rukama i glavi, kao i juče kada je napustio zgradu policije: čini mu se da se zatamnjena prošlost na volšeban način vratila na scenu. Negde ovde počeli su pred očima da mu promiču idoli iz detinjstva: kao da su se uspomene s njim igrale gluvih telefona. Njegov jučerašnji promišljeni cilj da zapamti najviše što može od prelistanog izgleda mu danas smešnim. Po zatvorima je od 1968. proveo ravno osam meseci: ovaj policijski dosije bio je deo njegove biografije. Ti papiri koji su juče ležali pred njim doticali su sve odreda. Ali, nisu mu dali da ponese ni papirić, upozoravajući ga da je kažnjivo i fotografisati dokumenta. Znao je da iznad njega postoji kamera preko koje prate šta radi. Bile su to kopije kopija, imena doušnika bila su izbeljena ili precrtana crnim mastilom. Njegove prepisane pesme o vođi dovoljno su govorile o ljudima koji su se njime bavili: videlo se da doušnik nema svoj stav. Drugi dostavljač je njegove pesme poredio sa Stingovim: misli da je to onaj isti koji ga je cinkario da sluša Elvisa.
Najzad ustade i protegnu se: komšija i Sting? Nije mogao da veruje. Nizanje reči nalik je na slaganje sasušenih papirika u venac. Takvim mu se učinilo i ređanje dostava. Sve je ovo daleko, visi sasušeno ispod mračne strehe prošlosti. Primetio je da su u zahtevima sa otvaranjem dosijea aktivniji stariji ljudi. Pomalo se čitav događaj učinio usiljenim. Ne potcenjuje potrebu vlasti da se narod trgne iz letargije. Misli da nije vredno trošiti reči na priče: užasava se opširnih priča o događajima iz istorije. Na svoj način osetio se postiđenim što je pred sobom pristao na ovo. Žao mu je: misli da mu sve ovo nije ni trebalo, da je ovim zaprljao deo života.
Svako jutro pije hladan čaj od ovsa: čaj mu je preporučio politički zatvorenik u Mitrovici. Ne jednom, osvedočio se da uhode udaraju žestoko u svakom režimu, da nemaju milosti ni prema najbližima. Najbolje da o ovome ne kaže više ni reč. U potrazi za greškama koje je pravio, lista u glavi hartije koje su juče ležale pred njim na stolu. Od svega ga je najvše prenerazilo to da je o njegovom kretanju po Beogradu podatake dostavljao i pokojni Milutin. Brat Milutin koji se pre dvadeset godina otisnuo u Australiju, tražeći svoje mesto pod suncem. Nije mogao da veruje. Možda je brat radio za bezbednosne službe? Možda je želeo da ga zaštiti, da preduhitri druge? Sada mu se čini da je priča kako je brat Milutin stradao u tuči sa pijanim Aboridžinima i Kinezima bila samo pokriće za mutna zbivanja u Melburnu. Nije li brat učestvovao u obračunima s posleratnom emigracijom, onom koja je pred komunistima utekla iz Jugoslavije?
Priseća se bratove omiljene izreke: Koliko para, toliko i tamburanja. Milutin je imao fizičke i mentalne karakteristike koje su se dopadale ljudima. Povlačenjem prošlosti porodice po blatu, po podrumima prošlosti može od sebe da napravi saučesnika u nečijoj prljavoj igri. Nije spreman da robuje prošlosti: sumnja da su ga namerno zvali da bi mu zadali poslednji udarac. U Milutinovim dostavama nije bilo ničega optužujućeg. Možda je deo dostava koji se tiče brata fasifikovan? Zašto su ostavili da vidi bratovo ime na dva mesta? Aljkavost? Sumnja. Naučio je da pored nevolja i nesreća koje su se valjale zemljom prolazi kao pijan pored plota. Treba li ovo i danas da učini? Iznenadio se koliko je u dosijeu sve bilo pravilno napisano, jezički precizno, i ono što ga je najviše porazilo: sve je tu, na svoj način, bilo i tačno. Skoro je mogao da se zakune da većina doušnika nije ništa slagala. Gotovo da ga je uplašila savršenost i korektnost dostava.
Bilo je tu događaja iz života na koje je bio zaboravio, onih o kojima je pamtio manje nego što je u papirima stajalo. Neki su ga detalji gotovo raznežili, pogotovo navodno bratovo pominjanje konja ljuljaške, koju je kupio u Trstu za bratovu ćerku, ukrašenu Engleskom zastavom. Nervira ga što se raznežio. Nije ni sanjao da i ljubav može postati verbalni delikt. Javljali su se znaci nemoći da ovo razume; pokušao je da lista album sa porodičnim fotografijama. Kao da mu je sada bilo žao i policije i ljudi koji su se bavili njime: na šta su oni potrošili život. Žalio ih je koliko i sebe. Na svašta ljudi pristaju zarad lične promocije i novca. Mislio je na brata koji je živeo s velikim teretom na duši. Ili on o ovome nije ništa znao? Bes je bio jedino osećanje kojim je pokušavao da uguši očaj. Ko je mogao da glumi njegovog brata kao dostavljača? Kao da mu je čitav život bio skrajnut u stranu.
Lice mu je uzano kao kod svih cinika, a pogled podrugljiv. Živi u porodičnoj kući u selu na obroncima Fruške Gore. Šezdeset i tri su mu godine. Mogu li godine koje su poređane do kraja njegovog životnog puta nešto da promene, da o njemu stvore bolji utisak kod Svetog Petra? Uvek bi smogao snage da se ruga sebi, ali zna da se zaustavi na korak od provalije. Nigde se ne oseća ovako dobro kao ovde u Sremu. Uzvratiće bratovoj unuci pismom, čestitaće muža i poželeće sve najbolje sledećem Milutinu. Mora čovek da pređe preko nekih stvari, ali ne mora da bude blagoglagoljiv. Pomislio je kako prošlost ima nedokučive puteve i da o avanturi sa dosijeom ne treba da priča. Njemu sa sada mladalački ispadi daleko od zdravog razuma. Plašio se da pričom ne povredi nekog iz bratove familije. Nije imao nikoga osim njih. Nije vreme ni da se igra partizana i četnika.
Frustraciju mu izazva sadašnja situacija: mora da pobedi taštinu. Plaši se svega što donosi naopaka logika. I kada mu se učinilo da sve može da ode dođavola, da je poklekao pred uspomenama, potražio je spasenje u svežem planinskom vazduhu. Legao je na padinu ispred kuće i kotrjao se kao kakav osušeni balvan, do prve jabuke. Osećao se kao dete. Tek kada je otvorio oči, ugledao je da mu je pred nosom maslačak.

Нема коментара:

Постави коментар