среда, 16. новембар 2011.

NOVA SATIRIČNA PRIČA (30)

MILAN TODOROV
ĐAVOLOV ČASOVNIK

U nedeljnom broju omiljenih mi novina pojavio se plaćeni oglas na celoj strani. U njemu je naveden spisak osoba koje su nagrađene zlatnim časovnikom.
Sa nevericom sam čitao svoje ime i prezime koje se nalazilo pod rednim brojem dvadeset jedan. Bio sam potpuno zatečen. Koliko pamtim poslednji put sam učestvovao u nagradnim igrama još kao mladić i nikada nisam ništa dobio. Bile su to takozvane igre Državne lutrije. Igre države koja je propala brzo i neslavno.
Zbog toga me je toliko šokirala informacija prema kojoj sam u navodnoj nagradnoj igri izdavačke kuće "Jednorog" dobio sat. Dobro, može biti da se ja ne sećam da sam učestvovao u igri te izdavačke kuće. Možda sam usput, ko zna kada, pročitao neku knjigu koju su oni izdali. Međutim, kako bi oni to znali. Nikada ne plaćam karticom. Trudim se da javno ne komentarišem ništa od pročitanog. Međutim, moram da primetim da je jednorog mitološko stvorenje koje je najveću slavu imalo u srednjem veku kada je smatrano za simbol nevinosti. Ovo ističem, jer smatram da za junaka ove priče, to jest mene, taj simbol ima izvestan značaj.
No, u svakom slučaju, od tada počinje moja avantura sa časovnikom koji nisam dobio. Ali ako ga dobijem, pomislio sam, što ga ne bih prodao? Na trenutak sam poželeo taj glupi sat. Jer, lova mi je zaista bila preko potrebna. Ali, pokazaće se da je zapravo trebalo da kažem svoje istorijsko ne nepotrebnoj nagradi. Međutim, zadocnio sam. Darodavci su me već na neki način javno obavezali. Čak me je i jedan dobar poznanik ( za koga sam verovao da mi je prijatelj) pozvao telefonom i , pola u šali pola u zbilji, čestitao mi dobitak. Rekao sam mu da je sve to glupi nesporazum. Ali, znao sam da mi ne veruje.
Shvatio sam da počinju opasna vremena podela. S jedne strane su bili oni koji ništa nemaju i ništa od ovog sistema ne očekuju, dakle ogromna većina građana. Sa druge strane, manjina koja sve dobija od tog nepravednog sistema a u tu manjinu sam sticajem okolnosti i ja svrstavan. Stoga sam odlučio da javno odbijem nagradu. Šta će mi sat u vremenu kada na svakom mestu znaš koliko je sati zahvaljujući modernim tehnologijama poput mobilnog telefona, lap topa, radija, taksija? U omiljenim mi novinama rekoše da je reč o davno plaćenom oglasu i da oni tu ne mogu ništa. Čak su i račune uništili jer ih zakon obavezuje da ih čuvaju samo neko vreme. U registru preduzeća i preduzetnika izdavačka kuća koja je platila oglas nije postojala, ni kao aktivno ni kao pasivno privredno društvo. Prema tome, nije postojala mogućnost da im vratim sat koji još nisam ni dobio od njih a već mi pravi probleme. Uzgred, stizale su mi i SMS poruke od anonimnih osoba u kojima je ultimativno pisalo: Priznaj, lopužo, kako si zaradio svoj prvi milion. Ili: Bitango, čime si zadužio gadove na vlasti pa sad imaš časovničarske radnje i zlatare?
Ali, da ne dužim...Ljudi oko mene su uveliko pucali po moralnim i mentalnim šavovima. Bes siromašnih i nemoćnih je sve više rastao. Jednako kao i moj. Ubrzo je, kao što je opštepoznato izbila pobuna onih koji u tranziciji nisu dobili čak ni štapić kojim sada preturaju po kontejnerima.
I tako...I da ne dužim opet. Bila buna pa prošla. Treba li reći da ja u njoj nisam učestvovao. I treba li ponoviti da taj đavolov časovnik zbog kojeg nisam učestvovao u demonstracijama bednih i osramoćenih, nisam do dana današnjeg dobio?!
Ali ipak sam nešto dobio. Naučio sam da stvari koje ne posedujemo a poželimo, vladaju nama opasnije i podlije od onih koje zaista imamo a ne znamo šta bismo sa njima.

Нема коментара:

Постави коментар