субота, 19. новембар 2011.

SAVREMENA SRPSKA PRIČA (32)

RATKO DANGUBIĆ
ČEKANJE


Dan je kada njihov život mora da krene drugim tokom. Njima se sve pobrkalo u glavi. Sudbina je uspela da ih izmami iz brloga i da ih uveri da postoje stvari koje moraju zgrabiti, druge odbaciti. Na pustom i dugom peronu na železničkoj stanici stajao je prezreni Lazar i nevenčana žena Katarina. To su dvoje ljudi koje Bog nije obdario ni jednom stvari posebno. Nisu vični da slušaju, ni govore. Nikada ovo nisu rekli ni jedno drugome. Lazar i Katarina moraju nekud da otputuju. To je jedina stvar koja im je poznata. Katarina očigledno pamti i bolja vremena, na sebi ima iznošen kišni mantil Barberi i nosi izlizanu tašnu Luj Viton. Na glavi je plava beretka, ukrašeni brošem sa biserima. Njeno lice je bledo i ima u sebi nečega što se naziva gospodskim držanjem. Između Lazar i nje stoji crni kofer Samsonit, sa nalepnicama i sa točkićima. Katarina deluje nekako nezainteresovano, povremeno diže ramena i glavu, okreće je na onu stranu gde je veliki stanični sat. Na licu joj je izraz kao da ovde nije svojom voljom. U tvojim godinama, i sa praznim džepovima, samopouzdanje može samo da odmogne, rekla je Lazaru. To sve objašnjava, rekao je Lazar, koji deluje poptuno odsutno. Ni Lazar ni Katarina ne znaju kuda su krenuli. Mogli su da ostanu kod kuće, ovo je velika istina. Katarina jedva da gleda Lazara, ne primećuje ga. Lazar je siguran da ne zna ni ona u kome su gradu, na kojoj stanici i kuda putuju. I dalje je mislio na svoj dom, ali nije mogao da se seti da li je on u ovom gradu.

Нема коментара:

Постави коментар